Laku noć, maestro

Znameniti hrvatski filmaš Ante Babaja s ovoga je svijeta otišao kako je i živio, tiho, pa je vijest o njegovoj smrti u 83. godini u javnost dospjela s dva dana zakašnjenja. Nimalo neočekivano, jer Babaja je do posljednjega trenutka ostao samozatajan gospodin i skroman stoik, koji svojim problemima i životnim okolnostima nije želio opterećivati druge.

Tako je bilo i kad je nakon školovanja teško pronalazio prve konkretnije angažmane, i kad su njegova u vremenima nastanaka, a u okvirima domaće kinematografije kakvoćom do danas nedosegnuta modernistička djela nailazila na otpor i nerazumijevanje, i kad je u razdoblju pune stvaralačke potencije i autorske zrelosti ostajao nadglasan i na margini, i kad početkom 1990-ih nije imao sreće s distribucijom podcijenjenih Kamenitih vrata, a napokon i dok je tijekom posljednjih godina živio u skromnoj sobici doma za stare i nemoćne osobe Medvešćak. Njegovo posljednje ostvarenje, sjajni autobiografski dokumentarac Dobro jutro, na 16. danima hrvatskog filma ovjenčan Velikom nagradom Dana i Oktavijanom za najbolji dokumentarni film, najvažnijeg i najustrajnijeg modernista hrvatskog filma Antu Babaju i u poodmakloj životnoj dobi predstavilo je kao zaigrana i tematskim preokupacijama dosljedna autora. I na pragu devetog desetljeća života Babaja je bio vitalan sineast koji se na iznimno zanimljiv, vrlo intrigantan, duhovit crnohumoran i začudno svjež način bavio svojim omiljenim temama prolaznosti života, suočavanja sa smrću, besmislenosti ljudske egzistencije, uzaludnosti pojedinčevih pokušaja njezina osmišljavanja, ispraznosti svakodnevice te odnosa bivstvovanja i smrti. Tijekom čitave karijere, od više od četiri desetljeća starih eksperimentalnih dokumentaraca Tijelo i Plaža preko snažnih realističnih drama Breza i Mirisi, zlato i tamjan (zaglavnih kamenova njegova opusa, ali i hrvatskoga filma u cjelini) do svoga posljednjeg djela, Babaja je ostao gotovo opsesivno posvećen temama fragilnosti i propadanja ljudskoga tijela, životarenja na margini društva, društvene bešćutnosti i socijalnoga darvinizma. Posvećen, dakle, svemu onomu što je itekako dobro osjetio na vlastitoj koži te što ga je zacijelo presudno formiralo i kao čovjeka i kao umjetnika.

Rođen na Visu, a školovan u Beogradu i Zagrebu, Babaja se u radu na filmu prvi put okušao 1949. kao asistent Kreši Goliku u njegovu igranom prvencu Plavi 9, da bi kao redatelj debitirao šest godina poslije dokumentarcem Jedan dan na Rijeci. U prvom razdoblju stvaralaštva Babaja je blisko surađivao s teatarskim magom Božidarom Violićem, a podudarnost njihovih tematskih preokupacija i umjetničkih senzibiliteta rezultirala je redateljevim antologijskim kratkim igranim filmovima Lakat (kao takav) i Pravda te dovitljivo realiziranim dugometražnim prvencem Carevo novo ruho. Zbog njega je Babaja pao u nemilost režima, pa će do njegova sljedećeg igranog filma, spomenute adaptacije Kolarove Breze realizirane izraženim naturalističkim postupkom i s jasnim nagnućem ka groteski, proći čitavih šest godina. Groteska će osobito biti naglašena u Mirisima, zlatu i tamjanu, ekranizaciji velikoga romana Slobodana Novaka kojom se redatelj potvrdio kao autor vješt u prilagodbama zahtjevnih i nefilmičnih književnih predložaka. Novakovim pripovijestima Babaja će se vratiti i 1980. dramom Izgubljeni zavičaj, iznimno poetičnom, lirski suptilnom, nostalgičnom i atmosferičnom pričom o egzistencijalnoj izglobljenosti i nepripadanju.

Napokon, u dokumentarcu Dobro jutro, svojevrsnoj filmskoj oporuci, maestro je zadržao gard inteligentna, bistra i humano-cinična promatrača mikrosvijeta koji ga je okruživao, mikrosvijeta predočena bilježenjem redateljevih dnevnih rituala, melankolije i razmišljanja o starosti i smrti, efektno križanih sa slikama mladosti (majka s djetetom, noćno kupanje tinejdžera u fontani...) i pulsirajućega velegradskog svagdana. Dok se s krugom prijatelja svakodnevno sastajao u kavani hotela Dubrovnik nedaleko restorana Piccolo Mondo, Babaja nas je, nažalost posljednji put, uvjerio da je njegov autorski svijet bio sve samo ne malen.