Kanon i hrvatska nacija

Biblioteka Periodica Croatica zagrebačkoga Filozofskog fakulteta prošle je godine obogatila čitateljstvo vrijednim naslovom, Stvaranje književne nacije Marine Protrka, asistentice na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku istoga fakulteta. Autoričin rad nastao je na temelju njezine doktorske disertacije (izrađene u okviru projekta Hrvatska književna periodika) i vrstan je znanstveni prinos proučavanju razvoja hrvatske nacionalne književnosti u 19. stoljeću. No za razliku od dosadašnjih brojnih studija te kroatološke teme, ovaj joj rad pristupa s onog područja koje se u nas vrlo malo razmatralo, a to je pitanje oblikovanja književnoga kanona, odnosno njegova nastanka i uloge u umjetničkim tekstovima. Iako ta problematika postoji u nekih stručnjaka, ona nikada nije bila sustavno proučena, niti je bila istaknuta njezina važnost u konstituiranju nacionalnih obilježja u hrvatskoj književnosti. To se pogotovo odnosi na područje književne periodike, novonastala medija u pretprošlom stoljeću, što je središte zanimanja ovoga rada.

Naime, autorica usredotočivanjem na manifestacije unutar tadašnjega kulturnog prostora, ne zanemarujući ni osvrte na povijesne, socijalne prilike te utjecaj kultura drugih zemalja, donosi iznimnu studiju o unapređivanju hrvatske književnosti vezanu uz djelovanje umjetničkih časopisa poput Danice, Vienca i Zore dalmatinske koji su obogaćivali hrvatsku javnost, potpomagali širenje obrazovanja i razvijali ukuse. Smatrajući da je pojava kanonizacije jedan od za te pojave presudnih čimbenika, autorica kao prvo razrađuje sam pojam kanona (Književni kanon: od evaluacije do nacije), ukazuje na njegova značenja u književnopovijesnim razdobljima i zacrtava njegovu temeljnu odrednicu kojom ga shvaća kao rezultat složenih povijesno i društveno uvjetovanih procesa. Time ga usvaja kao vrstu koda što se mijenja i nadograđuje, ovisno o nizu različitih čimbenika. Tako označen, kanon u drugome dijelu rada (Strategije oblikovanja kanona u hrvatskoj književnoj periodici 19. st.) prolazi analizu postupaka svojega oblikovanja u književnoj periodici, što dovodi do shvaćanja da on sve snažnijom prisutnošću dobiva i nacionalna obilježja. Pritom se ne propušta razrada karakteristika postojeće periodike i prikaz njezine uloge kao novoga medija koji je stvorio novu vrstu komunikacije s javnošću. Opisani su također načini kako periodika ukazuje na vrijednosti pojedinih tekstova, čime profilira estetske kriterije; ona među ostalim, po autorici, na poseban način stvara sliku o autorstvu i odnos čitateljstva prema njemu, bilo da je riječ o kritičarima, znanstvenicima ili slabije kompetentnim pojedincima. U tekstu nije zaboravljen ni prikaz stanja u ostalim segmentima hrvatske književnosti, razrada njezine (više)jezične situacije i ustanovljavanja koji su žanrovi, odnosno djela, najprihvatljiviji čitalačkoj publici.

Zaključno, autorica sama postavlja sud o navedenoj problematici i dokazuje postoje li podudarnosti između kanonizacije i dinamike časopisnog medija i o čemu ta činjenica svjedoči. Tekst je obogaćen brojnim citatima onodobnih i suvremenih stručnjaka te izvacima iz pojedinih časopisnih primjeraka. Sjajan odmak od isključivo književnopovijesnih i lingvističkih prosudbi autorica je vješto učinila obrazlaganjem nekih fenomena sociološkim tezama Pierrea Bourdieua, Michela Foucaulta i drugih znamenitih teoretičara.

Stvaranje književne nacije odličan je vodič za povjesničare i teoretičare književnosti i jedan od priručnika koji bi trebao biti neizbježan dio popisa literature sadašnjih i budućih kroatista.