Jedan po jedan dohodu vlastela... na zadnje sijelo...

(Snimio Tomislav Čuveljak)

„Zimsko, maglovito prijepodne sredinom veljače 1989. Sveučilišna knjižnica (tada još u secesijskoj ljepotici na Marulovu trgu). Soba rijetkosti (idemo u raru […]). Izdanja Terencijevih komedija iz fundusa zagrebačke Metropolitane. Nastojim odgonetnuti glose i teško čitljive komentare na rubovima stranica. Jesu li to bile samo usputne pribilješke marnih profesora po kaptolskim učilištima, ili su, u što bih u svojoj teatrološkoj nadobudnosti htio povjerovati, ovi minijaturni pripisi bili i scenske upute za kakvu školsku kazališnu predstavu?“ Zapisuje Nikola Batušić u knjizi Na rubu potkove 2006. U tom su ulomku o životu u krugu Lenucijeve potkove u Zagrebu, u sjajnoj autoironičnoj, autobiografskoj, memoarskoj knjizi, sadržani elementi Batušićeve potkove: strastveno proučavanje kazališnih silnica, ljubav prema kazalištu, humanističkim znanostima, filologiji, kulturi i umjetnosti, Zagrebu, obitelji djeda Branka Gavelle, strica Slavka Batušića, supruge Vlaste Batušić, legendarne profesorice latinskoga i francuskoga jezika u zagrebačkoj V. gimnaziji, kćeri Ide Raffaelli, istaknute lingvistice i sveučilišne nastavnice, skrbnih i intelektualno znatiželjnih roditelja i sestre, s kojima je živio u kući u današnjoj Hebrangovoj ulici broj 4.

Dana 22. siječnja 2010. u jutarnjim satima, u zimsko, maglovito prijepodne u rodnom je Zagrebu nakon duge bolesti preminuo akademik, doktor znanosti, profesor emeritus, teatrolog, povjesničar kazališta, kazališni kritičar i književnik Nikola Batušić. Premda smo znali da ga je mučila teška bolest, vijest je šokirala hrvatsku kulturnu javnost, a posebno nas koji smo ga poznavali cijeli svoj život. Kazalište je umjetnost koja uvijek odlazi, ali...

Strastven i temeljit predavač

Nikola Batušić rođen je u Zagrebu 18. veljače 1938. Ljudi koji su ga poznavali iz raznih stručnih okupljanja opisuju ga kao diskretna i nekonfliktna intelektualca ugodne pojavnosti i manira, sugovornika i izlagača bez agresivno podignuta tona. Prijatelji i kolege svoga Nikicu znaju kao lucidna promatrača i britka analitičara događanja i ljudi, goleme duhovnosti i duhovitosti, kozera, Zagrepčanina diskretna šarma. Mi, njegovi studenti s Akademije dramske umjetnosti i Filozofskoga fakulteta, znamo ga kao strastvena i temeljita profesora, neumorna predavača i poticatelja novih spoznaja te zahtjevna i pravedna ispitivača. Hrvatska kulturna javnost zna akademika Nikolu Batušića kao erudita, čovjeka enciklopedijskoga znanja, izvrsna poznavatelja povijesti kazališta, hrvatskoga i svjetskoga kazališta, klasičnih i stranih jezika, vodećega teatrologa, ljubitelja kulture i umjetnosti, posebno glazbene, poticatelja simpozija i skupova, disciplinirana, marljiva i decentna kritičara, urednika, pisca, znanstvenika, profesora, akademika velikog autoriteta, hrvatskog i europskog intelektualca par excellence.

Gostujući profesor diljem Europe

U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju. Francuski, njemački i komparativnu književnost studirao je u rodnom gradu, Münsteru i Parizu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je romanistiku i germanistiku 1961, a 1965. na istom je fakultetu, na kojemu su mu „najveći autoriteti“ bili Zdenko Škreb, Ivo Hergešić i Petar Guberina, i doktorirao, obranivši disertaciju Uloga njemačkoga kazališta u Zagrebu u hrvatskom kulturnom životu (1840–1860), objavljenu 1968. Od 1963. pa sve do 2004. predaje povijest drame i kazališta na današnjoj Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, prošavši sve nastavničke stupnjeve do redovitoga (1981) i zaslužnoga profesora, višekratnoga prodekana i dekana. Predavao je i studentima Filozofskoga fakulteta teatrološki impostirane kolegije iz područja tzv. starije hrvatske književnosti na Odsjeku za kroatistiku, ali i studentima poslijediplomskih i doktorskih studija na istom fakultetu teatrološke kolegije. Godine 2009. ustanovio je i stipendiju pod svojim imenom za jednog studenta ili studenticu dramaturgije (Vladan Švacov, Ranko Marinković i Nikola Batušić 1978. osnovali su studij dramaturgije na Akademiji, koji je stvorio niz istaknutih hrvatskih dramaturga) i kazališne režije i radiofonije, pokazujući ljubav i skrb za mlade ljude do kraja života. Predavao je i u Beču, Parizu, Varšavi, Pragu, Udinama, Münchenu...

Kao kazališni kritičar, od 1965. do 1980, u Republici je pisao argumentirane i ključne osvrte. U knjizi Drama i pozornica. Deset godina hrvatske drame na zagrebačkim pozornicama (1964–1974) ostavio je bitno svjedočenje o uprizorenjima hrvatskih drama. I svoju je prvu knjigu, Hrvatska kazališna kritika, 1971, posvetio analizi fenomena hrvatske kazališne kritike od sredine 19. stoljeća do šezdesetih godina dvadesetoga. Bavio se i osobnostima i žanrovima u 19. stoljeću; nakon knjige Hrvatska drama od Demetra do Šenoe (1976) objavljuje Hrvatsku dramu 19. stoljeća (1986). Napisao je kapitalnu knjigu Povijest hrvatskoga kazališta (1978), do danas jedinu sveobuhvatnu povijest hrvatskoga kazališta; Batušićev pouzdan pregled, analiza i sinteza kazališnih fenomena od srednjega vijeka od sedamdesetih godina 20. stoljeća, s pogledom na europski kontekst, postaje temeljnim stupom proučavanja hrvatskoga kazališta. Napisao je i tekstove koji mame kazališnim erosom: Skrovito kazalište – ogledi o hrvatskoj drami (1984), Narav od fortune – studije o starohrvatskoj drami i kazalištu (1991), Trajnost tradicije u hrvatskoj drami i kazalištu (1995), Studije o hrvatskoj drami (1999). Uvod u teatrologiju (1991) mramorna je baza hrvatske teatrologije, sa sjajno predočenim elementima teorije kazališta. Profesorima i učenicima iznimno je potrebna i Teatrološka čitanka (2004). Branko Gavella dobio je iz pera svoga unuka (koji studentima nikad nije govorio o slavnoj obitelji) detaljnu monografiju Gavella. Književnost i kazalište (1983). Knjigu Književni protusvjetovi – poglavlja iz hrvatske moderne (2001) uz Batušića pišu Zoran Kravar i Viktor Žmegač, analizirajući tekstove od Vojnovića do Krleže. Godine 2002. Batušić objavljuje novi život kajkavske dramaturgije: Stariju kajkavsku dramu. Godine 2006. izlazi Na rubu potkove. Posljednja izdana knjiga Nikole Batušića, Riječ mati čina – Krležin kazališni krug (2007) bavi se prešućenim odnosima između Krleže i prethodnika mu i suvremenika.

Scenarist, urednik, antologičar

Godine 1978. Batušić potpisuje scenarij za dokumentarni film Talijin trag, u režiji Oktavijana Miletića. Stalni je suradnik Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže i urednik struke kazalište u Hrvatskom biografskom leksikonu. Znanstvene radove iz područja povijesti hrvatskoga kazališta i metodologije teatrologije objavio je i u Austriji, Češkoj, Italiji, Njemačkoj i Francuskoj. Urednik je monografije Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1860–1985 (1/1985, 2/1996), više knjiga u Pet stoljeća hrvatske književnosti i Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske, u kritičkim izdanjima djela A. G. Matoša i V. Nazora te tridesetak knjiga (1977–1990) u Teatrologijskoj biblioteci Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa... rekonstruktor života HNK-a u Hećimovićevu Repertoaru... Potpisuje antologijski zbornik Pučki igrokazi XIX. stoljeća (1973).

Dobitnik je godišnje nagrade Vladimir Nazor za 1979. za knjigu Povijest hrvatskoga kazališta, kvadrijenalne teatrološke nagrade Marko Fotez za 1984. (za knjigu Gavella. Književnost i kazalište), nagrade Petar Brečić HRT-a i Školske knjige 2001. za ukupan prinos hrvatskoj teatrologiji, nagrade J. J. Strossmayer za 2002. za knjigu Književni protusvjetovi – poglavlja iz hrvatske moderne (s Kravarom i Žmegačem), nagrade Judita Društva hrvatskih književnika za 2002. za knjigu Starija kajkavska drama, nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2005, priznanja za profesorski rad Professor emeritus (odlukom Sveučilišta u Zagrebu, 2005), Nagrade Grada Zagreba 2007. za knjigu Na rubu potkove...

Član suradnik u Razredu za književnost JAZU postaje 1983, od 1993. predsjednik je Akademijina Odbora za kazalište, film, radio i televiziju, od 1994. redoviti je član HAZU, a od 2004. tajnik Razreda za književnost HAZU. Jedan je od petorice utemeljitelja Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa (1969) i višegodišnji predsjednik toga društva. Od 1979. do 1985. jedan je od dvojice potpredsjednika Fédération internationale de Recherche théâtrale, UNESCO. Član radnik Matice hrvatske postaje 1971 (član je upravnog odbora od 1990. do 1993). Član je Društva hrvatskih književnika od 1972. (član predsjedništva od 1990. do 1994), Hrvatskoga centra PEN-a od 1980. Dobri je duh Dana Ranka Marinkovića i Dana hvarskoga kazališta, bez čije inicijative, entuzijazma, organizatorskih i sposobnosti stvaranja ugodne znanstveno-umjetničke atmosfere s mještanima te manifestacije ne bi mogle postojati.

Odlazak velikana

Smrt je Nikolu Batušića zatekla pred dovršetkom nove memoarsko-putopisne knjige. Ali i na mjestu glavnoga istraživača na projektu Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske Hrvatska kazališna režija (2007). „Hrvatsku je teatrologiju uzdigao na razinu europske… Nepojmljivo mi je da je otišao i da se više neću sastajati ni družiti s njim.“ (Branko Hećimović, teatrolog)

Kao najmlađu studenticu dramaturgije, koju je znao iz mojih najranijih dječjih dana kao posjetitelj Dubrovačkih ljetnih igara, prijatelj Miljenka Foretića i Fani Muhoberac, Dubrovnika, Držića i Vojnovića, često me profesor Batušić znao poticati na istraživanja i promatranja – svojom energijom, memorijom, marljivošću, sveobuhvatnim znanjem, lucidnim pitanjima o povijesti kazališta, Zagreba, detalja na fasadama. Iako mi je davao petice na ispitima od kojih su se tresli studenti glume, nastavio me pri svakom susretu ispitivati o svemu mogućem. Tko će mi sad davati motivaciju za nove teatrološke i dramaturške radosti i obzore, dragi profesore? Zašto tako rano? „Jedan po jedan dohodu vlastela... na zadnje sijelo...“ Spaić, Bratanić, Marinković, Durbešić, Ivančević, Berković, Pavletić, Hajdarhodžić, Švacov, Peterlić, Batušić, moji i naši uzorni profesori, ljudi koji su nas naučili živjeti prema normama intelektualne i umjetničke skladnosti i profesionalne etike. A sad... „Pourquoi, dragi viteže“, profesore Batušiću? „– Requiem aeternam! – čuj eolsku liru čempresa grobnih!... možda šapću o raju.“