Haydn i Mozart na početku godine

Netom nakon protekle Haydnove godine Zagreb je prvi put posjetio i orkes-tar specijaliziran za izvedbu djela prvog autora slavne bečke klasike, Austrijsko-ma-đar-ska filharmonija koja nosi njegovo ime.

Nakon što je u 2009. bila osobito zauzeta proslavom 200. obljetnice skladateljeve smrti, Austrijsko-mađarska filharmonija Josef Haydn u punoj je spremi 12. siječnja prvi put posjetila Zagreb održavši koncert pred prepunom velikom dvoranom Vatroslava Lisinskog. Premda ništa nisu znali o tom orkestru, najava da je riječ o ansamblu u kojemu se udružuju najbolji orkestralni glazbenici Bečke filharmonije i najuglednijih mađarskih orkestara bila je dovoljan jamac za mnoštvo glazbenih ljubitelja, koji su se nakon prigodnih programa i poslijenovogodišnjeg zatišja ponovno zaželjeli ozbiljnih koncerata. U tradiciji Haydnova orkestra na dvorovima knezova Esterhazyja četrdesetak je glazbenika pokazalo svu raskoš skupnog muziciranja u iznijansiranoj dinamici i zaobljenu zvuku orkestra, a interpretativnu su koncepciju sukladno povijesnom kontekstu povjerili instrumentalistu dirigentu, njemačkom dirigentu i pijanistu Alexanderu Lonquichu. Ničim nisu otkrivali da je to njihova prva zajednička suradnja u karijeri. Doista su uigrano zvučali u prpošnom tijeku glazbe Haydnove Londonske simfonije s citatom narodne pjesme gradišćanskih Hrvata O Jelena, Jelena, što je bio sasvim prigodan izbor za gostovanje u Zagrebu. Središnji dio programa predstavio je Lonquicha kao spretna pijanista kojemu dirigentski angažman nimalo ne ometa koncentriranu interpretaciju za klavirom u Mozartovu 20. klavirskom koncertu. U drugom je dijelu svoj lijep i njegovan ton orkestar iskazao u djelu još jednoga prošlogodišnjeg obljetničara, 4. simfoniji (Talijanskoj) Felixa Mendelssohna s brioznim saltarellom u završnici. Srdačna je publika izmamila dodatak kako od solista dirigenta, tako i od orkestra – Chopinov klavirski preludij i uvertiru iz Mozartova Figarova pira.

Zagrebačka filharmonija u znaku Mozarta

U petak 15. siječnja u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog Zagrebačka je filharmonija priredila prvi koncert u novoj godini, izvevši program djela Wolfganga Amadeusa Mozarta u ciklusu Bijela oktava. Iako bi ova godina sukladno obljetnicama trebala biti posvećena nekim drugim autorima, posebice Chopinu, Schumannu i Mahleru, naš je najveći orkestar ostao vjeran stvaralaštvu po mnogima najvećega genija u povijesti glazbe, kojemu se 250. rođendan slavio prije četiri godine. No svjestan je potrebe za Mozartom kao osnovnom higijenom, što je našim filharmoničarima u ovom trenutku, još bez šefa dirigenta nakon umrloga maestra Šuteja, više nego potrebno. Kvaliteta je rasla već u tijeku koncerta povjerena jednom od najvećih stručnjaka za Mozartove partiture, njegovom sugrađaninu Leopoldu Hageru. Taj proslavljeni austrijski dirigent i ugledni profesor dirigiranja na Bečkoj glazbenoj akademiji smanjeni je sastav orkestra razmjestio po njemačkom načelu, s drugim violinama na desnom rubu, violončelima u sredini lijevo i kontrabasima na lijevoj pozadini, kako Filharmonija nije svirala još od vremena maestra Franka Shipwaya kao šefa dirigenta. Premda je u početnoj simfoniji Haffner mogla zasmetati nesigurnost u istaknutim drugim violinama i neugođenost timpana, orkestar je pod znalačkim Hagerovim vodstvom sasvim prilagodio dinamiku nježnu tonu specifične bečke oboe Martina Gabriela u solističkoj točki večeri, instrumenta po kojemu je prepoznat meki zvuk drvenih puhača Bečke filharmonije u kojemu je taj umjetnik na mjestu prvog oboista. Dugogodišnja uspješna suradnja filharmoničara i njihova čestog gosta maestra Hagera sasvim je zaživjela i sjela na svoje mjesto u sedmerostavačnoj 9. serenadi s pravim raritetom u pretposljednjem stavku: antiknim poštanskim rogom u izvedbi Petra Obradovića.

Nakon dvotjedne stanke Filharmonija svakoga petka muzicira u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog i niže svoje koncerte u tri boje oktava. Tako je drugi ovogodišnji koncert, 22. siječnja, posvetila interpretima američke glazbene scene. U trenutku kada je orkestar bez šefa dirigenta i ubrzo se sprema raspisati natječaj za to istaknuto mjesto na hrvatskoj kulturnoj sceni, svaki se gost dirigent bez stalna angažmana promatra kao potencijalni kandidat. Tako nije slučajno da je u nepunih godinu dana ponovno angažiran američki maestro Stefan Lano, koji će se pred Filharmonijin pult opet vratiti već za nepuna dva mjeseca, da bi dirigirao još jednim koncertom u njezinoj sezoni. Taj je svestrani i kreativni umjetnik s diplomom Harvarda i skladateljskim iskustvom pokazao eleganciju pokreta i lakoću prenošenja svojih vizija, te je po svojem habitusu sasvim poželjan novi vođa našega središnjeg orkestra koji najbolje dosege postiže u slavenskom repertoaru. Tu je repertoarnu sklonost pokazao u izvedbi Dvořakova Koncerta za klavir i orkestar, gdje se u solističkoj dionici nije baš iskazala Izraelka rođena u New Yorku Nadia Weintraub, koja uz lijepu boju i osjećaj za frazu nije uspjela svladati očekivane tehničke i ekspresivne zadatke. U uvodnoj je Webernovoj Pasacagliji orkestru nedostajalo boja, dok je potpuna kemija između dirigenta i orkestra postignuta nakon stanke kada su dionice kroz dramatičnu Šostakovičevu 6. simfoniju u ujednačenu tonu rasle u rasponu od atmosferičnih tremola do veličanstvenog finala. Unatoč ovacijama, dodatka nije bilo, a pijanistica je nakon središnje solističke točke večeri svoje podrijetlo iskazala popularnim Gershwinovim standardom The Man I Love, klavirskim aranžmanom pjesme iz brodvejskog mjuzikla Strike Up The Band.