Fiamengove mjere prostora, riječi

Nije neobično što je Jakša Fiamengo napokon napisao knjigu o mjerenju kojoj su predmet prostori ljudske egzistencije. Malo je naime pjesnika čije je iskustvo prostora toliko presudno za pisanje poezije. A budući da je riječ najprije o plovidbi, mjerstvo – riječ koju je volio Ujević – tiče se mora. I sredstva mjerenja su riječi: „naši su kovčezi puni, naše dobre riječi tek počinju“ (Nagodba na grebenu). Riječi je mnogo, važno je prepoznati one dobre. Kako? Moramo uzeti najprije u obzir stanovitu inflativnost riječi u Fiamenga, jer je to njihov poetički princip, ali i egzistencijalna osvjedočenost: da na kraju krajeva jedino što imamo jesu riječi, bilo da nam bježe ili nam se vraćaju. Ono što o njima još doznajemo jest da one „ne oblažu predmete već iz njih govore“ (Čisti let). Riječi dakle nisu jedino konvencije koje razmjenjujemo i na koje smo prisiljeni, nego su određene doživljenim jednokratnim trenutkom onoga koji ih izgovara: to je naime trenutak nastanka pjesme (taj je trenutak pjesma). Jer pjesme za Fiamenga i nisu drugo do polidimenzionalne projekcije nekih osnovnih i ključnih riječi. Fiamengovo vrednovanje riječi blisko je rapsodičnom poimanju riječi kakvo je pedesetih godina prošlog stoljeća promovirao pjesnik Miroslav Mađer, blisko krugovaškom programu živosti. U pjesmi Rapsodija riječi Mađer zaziva snagu riječi kao ishodište svih pojava i vjere u iskazivost. U Fiamenga riječ je još nešto, ona je jamac: ona se daje kao obveza i jamstvo djela. Ona se ne da povući i ne smije se prekršiti jer, kao što govori jedan naslov, „rečeno je, imenovano“.

Fiamengova zbirka Tajna mjerenja obilježena je iskustvom dana ili života koji se naginju kraju, pa se događa da on svoje poimanje riječi dovodi u vezu sa svjetlošću koja slabi. Dok se u ranijoj Fiamengovoj poeziji činilo da je ona uvjetovana punom svjetlošću, sada to smanjenje vidnosti donosi novu kakvoću riječi koje viđeno zamjenjuju slućenim.

Od Dragojevićeve poeme Kornjača bjelodano je kako se nadahnuće najvećega dijela naših pjesnika sredozemnih korijena zasniva na kozmološkom doživljaju morskoga krajolika. Istina je da viđenje svijeta kao ishod borbe i slaganja počelâ možda nije više od predsokratovskoga praznovjerja. Ali to praznovjerje osnova je budnog sanjarenja o ustroju svijeta koje je dalo toliko poticaja poeziji. Judeokršćanska vizura – ne ulazeći u proturječje – dodala je tom kozmološkom agonu počela sliku djelatnoga Jahvea nad pustom i praznom zemljom: pjesnik je time našao odgovor na zahtjev da svijet ima točno određen početak. Tako se kozmološkom pogledu pridružuje nova kreacionistička vizura koja obnavlja ozračje stvaranja svijeta.

Potvrdu za kreacionizam Fiamengove mašte, pa dakle i poimanje riječi, naći ćemo u slici posuđenoj iz biblijske knjige Postanak. Kao što je svetopisamski kroničar vidio Jahvea kako razdvaja svjetlost od tame, tako u borbi noći s danom pjesnik vidi otoke kako „upravo isplivavaju iz sveopćeg mraka...“ (Jutarnja smotra otoka). Taj kreacionizam ishodište je rapsodičnog poleta u naznaci o suglasnosti svih stvari i riječi, kretanja i planova zbilje, u času kad pjesnik ustanovljuje „dobrotu dolaska“ broda koji uplovljava u luku (i vidje Bog da je dobro, stoji na kraju izvješća o svakom od sedam dana stvaranja).

More, polazište sredozemne mašte, koje obnavlja prasjećanje na ozračje stvaranja svijeta, i u Fiamenga je osnovni uvjet pjesničkog diskursa. Ono daje okvir svečanosti (kao imenica i pridjev) svemu u njegovu djelokrugu, kao što je to slučaj u Valéryja i Saint-John Persea. Svi poslovi i dani u okrugu mora imaju narav ritualâ i teatralizacija. To čitamo u Fiamengovoj pjesmi Primopredaja vjetrova, u kojoj se nabrajaju sve morske i brodske činjenice, sve do „razjedrenih semantičkih brodova“.

Bez obzira što je more kozmološka cjelina, a njegova mjera osnovna ljestvica Fiamengova svjetonazora, oni postoje da bi poduprli grad, konačno odredište Fiamengova pjevanja. Grad je pozornica i spektakl radi kojih sve postoji sa svojim simboličnim dijelovima, lukom, glavnom ulicom, trgom i statuom na njemu. Dočitavajući Tajna mjerenja dolazimo do zaključka kako početna prevlast prostornog iskustva u Fiamengovoj poeziji, postupno, ali postojano, slabi upletanjem vremenskog iskustva: vremenitost ima svoj ključ u pjesnikovu kronometarskom osjetu vlastitog tijela, koji sada predlaže drugi sustav čitanja i čitljivosti pojava. Primjerice, u pjesmi Prosinac ključ je jeseni sivilo kao boja koja neutralizira sve ostale i samo proljetno načelo živosti. Osim toga, taj osjet vremenosti pjesnik osjeća kao stanovito bezgranično, nadindividualno, upravo kozmičko prožimanje prostora, koje niječe prvenstvo događajima koji su nekoć ispunjavali uže okvire života: „sivilo me nastavlja u krajevima izvan kuće“.

Fiamengova pohvala riječi pohvala je izrecivosti i pohvala samu govorniku. U praksi taj je postupak svojevrsna svečana perifraza koja zamjenjuje kratki spoj metafore i označiteljske atrakcije. Taj je postupak u ponečem sličan onom Zvonka Makovića, s tom bitnom razlikom što, za razliku od Fiamenga, Maković sumnja u riječ. Ipak, u posljednjim ciklusima zbirke javljaju se ozračja i iskazi koji upućuju na stanovit zamor materijala: pjevanje sve češće sažima upite i slabljenje nedvojbenosti koja je bila građa njegovih pjesama. Pjesnik se nadvija nad sebe sama: kao da se film postanka počinje vrtjeti unatrag, k prvim pitanjima kao sjeni posljednjih stvari.