Esejistička rasprava umova

Ksenija Prohaska u prizoru iz predstave

U foajeu splitskoga HNK-a 18. prosinca 2009. praizvedena je druga ovosezonska premijera – drama Podvala ludosti koju je Boris Senker pisao prema slavnim predlošcima Pohvala ludosti Erazma Roterdamskog, Adamu i Evi, Kraljevu, Baladama Petrice Kerempuha, Hrvatskom bogu Marsu, Tisuću i jednoj smrti i drugim djelima Miroslava Krleže, drami Iza zatvorenih vrata Jean-Paula Sartrea te još ponekoj scenskoj klaustrofobiji. Profesor Boris Senker, jedan od najuglednijih hrvatskih dramatičara, poznat i po travestiranju djela iz naše književne baštine, potaknut jednim od nasatiričnijih djela svjetske književnosti, već pola tisućljeća starom Pohvalom ludosti Erazma Roterdamskoga, za splitski je HNK napisao dramski test s elementima kabareta i vodvilja, poigravši se riječima već u naslovu svog komada, koji se eshatološki događa na vratima zagrobnoga života i Njezina Veličanstva Vječnosti, koja su se zalupila za tek pristiglim Fritzom, vlasnikom vile na Gvozdu. To je već treći lik Fritza, travestiranoga Krleže, u Senkerovim dramama.

Drama je klasični intertekstualni tekst, s brojnim sučeljavanjima Erazmovih i Krležinih citata o životu, smrti, vječnosti, intelektualcu, ženi, gluposti, politici, knjizi, svijetu i drugim filozofskim natuknicama, po svemu sudeći prilagođeniji čitanju negoli scenskom uprizoravanju. Stoga je stari kazališni lisac, redatelj Georgij Paro, posegnuo za nizom scenskih dosjetki kako bi prilagodio i oživio tu inače negledljivu visokoparnu esejističku raspravu umova pa su gledatelji u malom i neakustičnom prostoru foajea, gdje se prvi put igrala drama, teško mogli pratiti intelektualne eskapade. Stoga su u toj najvećim dijelom dosadnoj predstavi kao osvježenje dobrodošli aktualni estradni spotovi i prizori na televizijskom ekranima o nedavnoj mučnoj ratnoj prošlosti na ovim nemirnim prostorima, koje je uspješno prilagodio videodizajner Dan Oki, kao i gledanje koreografskih pokreta koje je osmislio Dmitrij Rodikov i slušanje kabaretskih songova koje je uglazbio Renato Švorinić.

U takvim okolnostima, u predstavi koja jednostavno nije uspjela naći dramaturšku potku ni privući pozornost publike, malo je prostora za glumački razmah bilo ostavljeno glumcima Trpimiru Jurkiću u ulozi Fritza te Kseniji Prohaska, koja je barem mogla pokazati svoje poznato pjevačko i kabaretsko umijeće.

Scenografija Vedrana Ivankovića dobro je iskoristila otmjeno opskuran prostor foajea splitskoga HNK kao asocijaciju na zagrobni prostor u koji je zakoračila noga elitističkog književnika s Gvozda, uz odmjerene svjetlosne efekte Zorana Mihanovića i u kostimima Marije Žarak.

Splitska predstava Senkerove Podvale ludosti posegnula je za humorom kao ključem za iščitavanje, tim nadmoćnim oružjem u obračunu s jedinstvenom, svevremenom i sveprisutnom glupošću. S razvojem tehnoloških čuda pak sve raskošnije cvate primitivizam ljudskoga duha pa je na koncu jedina utjeha gledatelju predstave bila da se cinično nasmije i složi sa zaključkom kako je na ovim prostorima olovni metak uvijek bio jači, popularniji i snažniji od Fritzove olovne kutije slova.