Eleanor Rigby

Jednom će vrijeme baciti u more sve preostale dane staroga kapetana Rigbyja. Bit će to na nekoj dugoj plovidbi bez pristajanja, njega će samo pustiti niz dasku u valove, zašivena u vreću od gruba platna. Nad tim će mjestom još nekoliko trenutaka nastajati i nestajati koncentrične kružnice i možda će nekoliko galebova nadletjeti čuperak jute. On sam, kapetan Rigby, ne mari kada će se to dogoditi, tek najveća mu je želja da valovi, posljednji valovi koji se sklope nad njim, budu zeleni, zeleni kao bokovi njegove Marte, kao zelene oči riđokosih koje je ljubio, kao bronca na blagoslovu lučkoga sveca što stoji tik ispred vezova.

Kapetan je za svog dugoga i čudnog života čuo toliko tlapnji o plavome moru, premda takvo što nikada nije vidio, i siguran je kako će mu se ovaj inat ostvariti. Kapetan Rigby nema lijeve noge. Dao ju je za nešto, sad se više ne sjeća za što i zauzvrat dobio metalnu pločicu na šarenoj vrpci. Kapetan Rigby nema desne ruke, što njemu ne znači previše, s obzirom na to da je stari momak ljevak. Nitko ne zna gdje je i kako izgubio ruku, ali se na njegovu licu vidi, kada ga tko upita, da je to duga i bolna priča. Kapetan Rigby nema desnog oka. Zapravo ga ima, ali je ono stakleno. Po načinu na koji reagira kada ga za oko pitate, vidi se da je i to duga, bolna priča, možda čak priča istovjetna onoj o izgubljenoj ruci. Kapetan na ramenu nema velike šarene ptice iz tropskih krajeva, koja bi znala sve mornarske psovke. On ne voli ptice jer je alergičan na perje. Kapetan puno pije. Pije pivo. Ne podnosi rum i duhanski dim, no rado se sjeća dana kada još nije imao žene ni djece, ali je imao ruke, i noge, i oči. Bio je mlad i sam. Plovio je samo da bi brodolomom završio na pustome otoku. Godine su prolazile, tonuli su brodovi na kojima on nije bio, otoci su se naseljavali. Onako, usput, skupila se i obitelj, zaplela mu užad u mrtvoj luci, na mirnome moru oko njegova broda mnogo se toga skupilo.

Sada, kada plovi još samo na jedrenjacima iz boca, najradije sjedi na sjenovitoj strani trijema u starom stolcu njihaljci, drijema otvorenih očiju, plaši svoju unuku Eleanor.

Starac je sjedio na trijemu u sjeni stare smokve. Sijeda se kosa sjajila, sjajile su se dvije, tri boce piva kroz hladnu vodu, na dnu drvena kabla pokraj stolca njihaljke. On je spavao, ili se barem tako činilo. Ponekad bi samo zaškripjela povijena koljena stolca i daske drvenoga trijema. Na vratima, dva-tri koraka od stŕrine, pojavila se smeđokosa djevojčica u bijeloj haljinici. Bila je bosonoga, bijele je sandale držala u jednoj ruci. Djevojčica u bijelom trebala je prijeći pokraj kljasta mornara u stolcu njihaljci. To je bio jedini put do vrta pokraj kuće, sunca i njezina malog vranca, konjića u šarenoj štalici. Džepovi su joj bili puni bijelog šećera, a crvena joj se jabuka znojila u drugoj ruci.

Tiho, kao lopov, krenula je mala. Polako, pogledom je već bila tamo. Prošla je kraj stabla, kraj sjenke, kraj kabla…

Starac se prene, osmjehne, uhvati curicu pod ruku i posadi je sebi u krilo.

– Hej, Eleanor!

Ona ne reče ni riječi, prestrašena, tražeći način da se izvuče.

– Što je bilo, mala moja brodska?! – ljubazno pokuša kapetan Rigby.

Djevojčica razrogačenih očiju pogleda oko sebe za pomoć, još potpuno nijema. Kako bilo što kazati kada je promatra strašno stakleno oko? Stakleno oko ne razumije strah. Kako govoriti kada je sakata ruka u kratkom rukavu na praznom koljenu drži? Strašne, divlje obrve i morske nemani nacrtane na mišici.

– Pusti me, djede!

Glasan plač zbuni starca. Što je učinio, prestrašio dijete, prestrašio sebe? Pušta je, ona bježi na sunce, ka konjskim odajama. Za njom se kotrlja jabuka, a rasuti šećer na daskama se bijeli. Sjedi djed u sjeni, niz obraz mu curi suza, još malo pa će glasno zajecati. U vrtu, u toploj tami konjskoga stana, crna se griva sjaji, crne se vlasi pletu s djetinjim uvojcima, na vrančevu vratu plače Eleanor Rigby…

Stari je kapetan umro u stolcu njihaljci, bez dovoljno ljubavi. Pokopali ga u tvrdu zemlju gradskoga groblja. Njegova posljednja želja nije poslušana. Tko nema sreće u životu, nema sreće – rekao bi on. Ni u smrti. Poslije, nakon pogreba, kada su odrasli sjedili u kuhinji, otac je dugo govorio o njegovu životu. Djevojčica je slušala sjedeći na podu susjedne sobe, leđima oslonjena o vrata…