Čudovišta i urednici

Mnogi se žale na otužno stanje hrvatskoga jezika u medijima, a sve više i u knjigama. Krivica za to svaljuje se na prevoditelja i lektora. Malo tko pomišlja da posve ispravan prijevod može upropastiti – urednik. Dogodilo mi se to s knjigom Isus i njegovi baštinici Michela Benoîta. Kad mi je u ruke dospjela gotova knjiga, dočekalo me na prvim stranicama neugodno iznenađenje. Gotovo svaka stranica mojega prijevoda obilovala je primjerima pogrešne uporabe zareza, koje je urednica proizvoljno unosila i brisala, po nekom svojem – duboko pogrešnom – „jezičnom osjećaju“. No pravi šok trebao je tek uslijediti.

Na 14. stranici kočoperila se riječ Bogoćovjek. Protrljao sam oči u nevjerici i provjerio attachment kojim sam prijevod bio poslao nakladniku. Naravno da je ondje stajalo ispravno Bogočovjek. Od tog su časa jezične greške postale zapanjujuće. Urednica je u knjizi uredno zamjenjivala pravilne priložne oznake prvi put i drugi put nepravilnim (i priprostim) izrazima po prvi puta i po drugi puta. Pravilno nijedna Crkva (ni i nijedan rabe se s imenicom, niti s glagolom) zamijenjeno je nepravilnim niti jedna Crkva. Pravilni izraz u selu Kani (što je isto kao u gradu Zagrebu) postao je čudnovato u selu Kana, kao da je riječ o kakvu mongolskom kanu i njegovu rodnom selu. U rečenicu On se ne pojavljuje nigdje drugdje u evanđeljima unesena je suvišna negacija: On se ne pojavljuje ni nigdje drugdje u evanđeljima. Sam prilog nigdje već se sastoji od ni i gdje. Čemu još jedno ni? Dalje čitamo o masliniku u kojega (umjesto u koji) se Isus sklonio. Maslinik nije živo biće, osim u basnama; nema potrebe za akuzativom živog bića. No najšokantnija urednička izmjena došla je na kraju: pravilni prilog rjeđe (komparativ od rijetko) postao je – neobjašnjivo – rijeđe.

U tom času obuzeo me strašan osjećaj nemoći. Nisam bio bijesan. Očajavao sam nad stanjem naše hrvatske kulture, u kojoj i pismen čovjek biva, ne vlastitom krivicom, pribijen uz stup srama. Prevoditelj je nemoćan. Može samo prevesti knjigu sukladno pravilima svojega zanata te „držati fige“ da mu netko drugi ne unakazi prijevod.

Još ozbiljnije bile su stručne pogreške. Knjiga koja se bavi biblijskom tematikom, ma kako ezoterična (ili priglupa) bila, ipak govori o stvarima kojima se bave ozbiljne struke. Stoga, ako prevoditelj uruči tekst u kojem stoji mora dobro poznavati… Kajfin dvor, njegovu vrataricu…, urednik ne može vratarici promijeniti spol pa postaviti vratara da čuva stražu. U Evanđelju po Ivanu, naime, govori se izrijekom o ženi. Pritom je urednica još dodala pridjev njegovog – što je nepravilno; akuzativ od njegov, naime, glasi njegova (vidio sam njegova druga), a ne njegovog. Urednica je također promijenila ime Ananiji, (muškom) liku iz Djela apostolskih, čije se ime deklinira kao Luka: to je Ananija, bojim se Ananije, daj to Ananiji itd. Urednica je u hrvatski jezik tako unijela novu deklinaciju, pa imamo: Sumnjiva smrt Ananija i Safire, Petar je prekorio Ananija, pripovijest o Ananiju, umorstvo Ananija i Safire. To je kao da kažemo Vidio sam Luka ili daj to Luku; pa ne zove se čovjek Luk, osim ako nije Francuz. Važna Isusova rečenica Ti si Petar-Stijena postala je, neobjašnjivo, Ti si Petre stijena – što ne stoji ni u jednom prijevodu, jer ni u izvorniku nema vokativa. Petros, naime, znači i Petar i Stijena, otud i crtica između njih.

Slijedile su semantičke greške. Isusovo naučavanje postalo je naukovanje, kao da je Isus bio šegrt u majstora. (To je i bio, i to u oca stolara, ali samo u mladosti. Zatim je počeo naučavati.) Putešestvija Crkve – u kontekstu se misli na povijesne bludnje i pustolovine – postala su putovanja. Kako li to Crkva putuje? Postoji, doduše, u Luthera putujuća Crkva, ali to je nešto drugo. Razorenje Hrama, što je prihvaćeni teološki pojam, postalo je razaranje. Da i ne spominjem stilske greške – sa tim umjesto s tim, kao i nepotrebno pokraćivanje posvojnih pridjeva (mojega-mog, svojega-svog, svojem-svome), koje se ne preporučuje izvan književnih tekstova.

Srećom, riječ je o plošnu knjižuljku, koji nije vrijedan spomena. No, kad se sjetim kako su me u nekim knjigama ljutili primjeri poput Listopadske revolucije (pravilno je Oktobarska, jer se dogodila krajem „oktobra“ po julijanskom kalendaru, dakle u našem studenome, a ne listopadu) te kako sam pritom – u sebi – grdio prevoditelja, pitam se nisam li bio nepravedan prema svojim kolegama. Možda su to pravilno preveli, pa im je nadobudan urednik pomrsio račune?

J.R.R. Tolkien žalio se nekoć na nerazumijevanje kritičara, koji da mu često upropaste knjigu svojim tumačenjima (Čudovišta i kritičari). Čitatelj obično ne misli na to da knjiga, dok dođe u njegove ruke, mora proći dug put od prevoditelja do tiskare. Danas ima sve manje urednika „stare škole“, nakladničkih patrijarha s crvenom olovkom u ruci. I dok se često radujemo demokratizaciji kulture kao nečem dobrom (jer sada svatko ima pristup kulturnom blagu), pa tako i rušenju tih starih, dobroćudnih tirana s pijedestala, možda bismo se katkad trebali zapitati i što smo pritom izgubili.