Čast je služiti velikanima duha

Akademik Ante Stamać, pjesnik, teoretičar književnosti, sveučilišni profesor i prevoditelj, autor je pozamašna književnog opusa, u kojemu se nalazi jedanaest zbirki poezije, dvadesetak književnoznanstvenih i esejističkih knjiga, te iznimno velik broj prijevoda, među kojima se nalaze temeljne knjige europske kulture. Akademik Stamać danas obnaša dužnost književnoga tajnika Matice hrvatske, a nakon prošlogodišnje smjene uredništva edicije Stoljeća hrvatske književnosti Predsjedništvo Matice hrvatske izabralo ga je za člana novoga Uredničkog odbora. To je bio povod ovome razgovoru, u kojemu se dotičemo i mnogih drugih zanimljivih stvari.

Izabran je novi urednički odbor edicije MH Stoljeća hrvatske književnosti. Urednike ste odabrali vi, Tonko Maroević i Stjepan Damjanović, ali ste odustali od funkcije glavnoga urednika. Zbog čega?

Tijek zbivanja morat ću iznijeti podrobnije i preciznije. Kada je nastala kriza, Predsjedništvo Matice hrvatske me zamolilo da kao književni tajnik predložim modalitete daljnjeg rada. I prije sam bio član prethodnog Uredničkog odbora, pa sam razmjerno dobro bio upućen u postojeće probleme. Zbog toga je Predsjedništvo Matice hrvatske imenovalo posebno provedbeno povjerenstvo, u kojem su uz mene bili još Tonko Maroević i Stjepan Damjanović. U razgovorima s većinom članova bivšeg uredništva zaključili smo da moderno uređivanje više ne može slijediti hijerarhijsku piramidalnu strukturu, nego da, kako je to u današnjem odlučivanju i menadžmentu praksa, takvim pothvatom treba upravljati manje ali kompaktnije tijelo mjerodavnih stručnjaka.

Kako je hrvatska književnost poseban duhovnopovijesni sustav – riječ je o književnosti staroj više od osam stoljeća, pisanoj na uzajamno sličnim jezicima, a u izrazito uzburkanim zemljopisnim i povijesnim okolnostima – nemoguće je da jedan čovjek ili dva čovjeka poznaju njezinu ukupnu problematiku, zadaju smjerove i donose valjane odluke.

(Snimio Jakov Jerković)

S druge strane, u hrvatskoj znanosti u književnosti ima iznimno puno stručnjaka za i posve se logično nametnula misao – kad se već prošla koncepcija raspala sama od sebe zbog neučinkovitosti organizacije – da je potrebno zacrtati nov model rada. Nakon mnogih rasprava u Provedbenom smo se odboru, potom u Predsjedništvu, što je potvrdio Glavni odbor MH 29. prosinca 2009, složili da ćemo uredništvo svesti na sedam ljudi i da će to biti stručnjaci za pojedina područja (čitaj: duhovnopovijesna razdoblja).

Urednike ste dakle birali prema kriteriju stručne mjerodavnosti?

Tako je. Uredništvo čine Stjepan Damjanović, koji je „nadležan“ za književnost srednjega vijeka, Josip Bratulić, stručnjak za renesansu i barok, Nedjeljko Mihanović, „zadužen“ za romantizam, Miroslav Šicel, stručnjak za književnost 20. stoljeća te Tonko Maroević i ja, koji se bavimo suvremenom književnošću. Neki su članovi, kao što se može vidjeti, bili dijelom i starog uredništva, a neki su novi. Među potonje spada i Josip Lisac, pročelnik kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zadru. U bližoj budućnosti uredništvo bi se moglo proširiti mlađim i najmlađim znanstvenicima, po mogućnosti ne samo Zagrepčanima. Zaboga, pa u Hrvatskoj postoji sedam sveučilišta na kojima se proučavaju filološke discipline!

Što se još mijenja osim organizacijske strukture (i nekih članova) u odnosu na dosadašnju uređivačku praksu?

Promjene su korjenite i cjelovite. Prije svega, funkcije izvršnih urednika pojedinih knjiga na sebe će preuzeti sami članovi uredništva. Do sada se, tijekom sedamnaest godina, efektivni rad zasnivao na djelatnosti „mladih tekstologa“, što je bila plemenita ideja, koja je tu i tamo dala dobre rezultate, no puno više ih je bilo loših. Takav tim novom uredništvu jednostavno nije potreban, on samo opterećuje Stoljeća, novčano i stručno. Svaki od stručnjaka-urednika dobro poznaje povijesna, tekstološka i jezikoslovna pitanja. Pa to su sve današnji i bivši sveučilišni profesori kroatistike! Valjda im neće nitko pretpostaviti njihove bivše diplomante!

Dakle, urednici će voditi kompletnu brigu oko pojedinog izdanja?

Jasno. Kompletnu brigu od pogodbe s priređivačem preko predaje rukopisa do izlaska knjige iz tiska. Od tvornih dosadašnjih djelatnika ostat će Nataša Debogović i tajnica Dorotea Milas, koje su kao posrednice između uredništva i provedbene tehnike sasvim dovoljne. Međutim, novitet je i to da će se tehnička priprema u potpunosti obavljati u Matici. Naime, dosadašnja je nakladna djelatnost SHK bila izolirana i dislocirana, a Predsjedništvo drži da je Matica jedinstvena i posve dobro opremljena tvrtka. Naša naklada ima sve mogućnosti za tehnološku proizvodnju. Stoljeća hrvatske književnosti bit će isključivo proizvod grafičkih kapaciteta Matice hrvatske.

Koje će se knjige objaviti u sljedećoj godini?

Prva knjiga koju će novo uredništvo izdati bit će Pjesme Slavka Mihalića, i izići će već za mjesec dana.

Vi ste njezin urednik?

Da, ja sam priređivač, sastavljač i urednik. Druga knjiga bit će pjesništvo Viktora Vide, a priredio ju je Božidar Petrač. No Uredništvo je naslijedilo i dvadeset i pet projekata različitog stupnja izrade i dorade. Neke su stare i deset, petnaest godina, a nisu još dovedene do kraja. A neke su ipak stare „tek“ dvije do tri godine. Osim toga, neke su se koncepcijski mijenjale, poput knjige fra Marka Karamatića Književnost bosanskih franjevaca i knjige Darije Bagarić Bartol Kašić, koja se radi već dvanaest godina. Novo uredništvo dužno je to naslijeđe lijenosti i nebrige raščistiti. Jedina knjiga koja se može odmah izdati jest knjiga dramskih autora Marijana Derenčina, Stjepana Miletića i Julija Rorauera, koju su priredili netom preminuli Nikola Batušić i Nedjeljko Fabrio. Nadalje, izići će druga knjiga Petra Šegedina te još dvije knjige Augusta Šenoe. Nema razloga da te knjige ne iziđu do lipnja. Predsjedništvo je uredništvu uostalom naložilo da godišnje mora proizvesti deset knjiga. Tako će i biti.

Projekt SHK zamišljen je u 300 knjiga. Do sada je izdano stotinu, a u ritmu od deset naslova godišnje on bi se završio za dvadeset godina. Je li brojka od tristo knjiga fiksna ili je edicija zapravo otvorena u smislu konačnog zaključivanja?

To je ključno pitanje. Projekt potječe od utemeljitelja biblioteke, prezaslužnog akademika Vlatka Pavletića. Prije sedamnaest godina skup stručnjaka, kojemu sam i sam pripadao, napravio je okvirni plan od oko tristo knjiga koje bi pokrile svekoliku povijest hrvatske književnosti. Taj plan međutim nije nikada formaliziran, već je ostao u obliku lelujava i fleksibilna nacrta. O njemu se moglo govoriti na dva načina i oba imaju svoje opravdanje. Lelujavosti nije moguće doskočiti jer se tijekom desetljeća uvijek javlja neki novi književnopovijesni problem, koji donekle mijenja stanje. Međutim, lelujavost ima i drugu stranu – dopušta kaotičnost.

Zbog čega?

Zbog toga što je stručni tim bio odveć širok i ne baš dokraja zainteresiran. Kada je na djelu tridesetak stručnjaka, teško je ne popustiti svakomu i nečijoj nerijetko privatnoj želji. Tako je i došlo do toga da se lelujavost projekta nazove otvorenošću, a u otvorenom projektu svaki član uredništva može predložiti što hoće, pa se to i događalo. Tako je došlo do nesklapnosti, nerazmjera i neusklađenosti pojedinih autora i opsega kojim su predstavljeni u ediciji: netko je nezasluženo dobio dvije knjige, a netko samo pola. Jedan dio prethodnoga stručnog tima držao je da je biti u tom tijelu čast, a ne i dužnost. Uglavnom, novi je tim koncentriran, znanstveno kompaktan, jer mu članovi pripadaju uglavnom istoj književnoznanstvenoj školi, svaki je od njih iskusan, provjeren stručnjak za ediranje knjiga, što je u ovom slučaju najvažnije. Trsit ćemo se oko što stabilnijeg konačnog nacrta, od kojega više neće moći biti odstupanja odnosno samovoljnih „bezrazložnih čina“.

Je li to bila i svrha pokretanja biblioteke?

Jedna od svrha, da.

Koje su još posebnosti Stoljeća u odnosu na njezinu slavnu prethodnicu, ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti?

Kroatistika je u posljednjih pedeset godina silno napredovala. Za razliku od kroatistike od pred zadnjih pol stoljeća, prema čijoj su shemi bili odgojeni naši neposredni prethodnici, današnje je stajalište da je srednjovjekovlje jedan od temelja hrvatske kulture; da je latinitet u njoj presudniji no što se površno misli; da je književnost renesanse i baroka duhovni kompleks koji Hrvate među svim Slavenima odlikuje posebno visoko; da je hrvatsko pjesništvo značajno europsko postignuće itd. „Stara“ je škola primjerice srednjovjekovnu književnost držala tek pismenošću, no moderna teorija književnosti, koja jezik i književnost ne dijeli, drži da je proučavanje književnosti nemoguće bez proučavanja jezika i obratno. Rezultat je bio da se u prošloj ediciji srednjovjekovlje držalo nešto po strani, da se 19. stoljeće držalo još uvijek nekakvim naivnim građanskim romantizmom, u kojemu se pjevalo o dragoj i domovini. To je sve otpalo. Moderna kroatistička znanost poima cijelu povijest hrvatske književnosti u svojoj cjelini.

Uskoro vam u Matici hrvatskoj izlazi knjiga Tema Kaštelan. Bavili ste se Kaštelanom niz godina, a i surađivali ste s njim. Koliki je utjecaj imao na vas?

Bavio sam se Kaštelanom kao znanstvenik, ali puno sam više s njim povezan time što sam bio njegov sveučilišni asistent. On me doveo, pokupio doslovce s ulice i namijenio mi sveučilišnu karijeru, na čemu sam mu silno zahvalan. Što se tiče moga zanimanja za njegov književni rad, bio je to rezultat mojega bavljenja (među inim i) suvremenom hrvatskom književnošću. Tako da sam tijekom vremena napisao više ekspertiza i Kaštelanova pjesništva, nevezano uz moju, uvjetno rečeno, radnu ovisnost. Kada je Kaštelan umro, priredio sam u nakladi Tomislava Pušeka njegova Sabrana djela u četiri knjige (četvrtu knjigu sastavio je Tonko Maroević). Od desetak tekstova koji su bili što predgovori knjigama u ovom izdanju, što prethodne studije, što prigodni tekstovi, sabrao sam knjigu Tema Kaštelan. Nju je prije desetak godina objavio jedan anonimni nakladnik, pa uopće nije ni došla u čitateljske ili stručnjačke ruke. Zahvalan sam Matici hrvatskoj, Jeleni Hekman i novoj glavnoj urednici Romani Horvat, što su knjigu objavile kao drugo izdanje.

Dio vašeg opusa čine zbirke tekstova koji su zapravo nastali u različitim povodima. Izuzev Teorije metafore i Ranjivog opisa sustava, niste u svojim djelima izgrađivali sustavnu teoriju. Zbog čega?

Razlozi su tomu teorijski i praktični. Teorijski je taj da je danas doista vrijeme rasutih koncepcija. I kompaktne su mi knjige Teorija metafore, nastala iz moje doktorske disertacije, i Ranjivi opis sustava, odraz predavanja s poslijediplomskog studija. No i najranija mi knjiga, Ujević iz 1970, pisana je kao cjelina. Većina mojih ostalih knjiga, međutim, sastavljena je kao i u većine drugih stručnjaka kao složaj i skup. Zašto? Zato što kao „profesionalni“ teoretik nisam mogao, jednostavno rečeno, svladavati životne teškoće. Nisam, poput njemačkih profesora, a kratko vrijeme bio sam i to, bio osiguran doličnom plaćom i pristupom svim vodećim znanstvenim sadržajima. Svi smo se mi, „teoretičari“, morali brinuti za kruh svagdašnji, a posebice za zgoljni status hrvatske kulture, pa smo bili i tumači, i esejisti, i angažirani intelektualci, i radnici na sveučilištu. Sve to dakako nije pogodovalo sustavnom mišljenju. Imao sam takvih ambicija, primjerice s pokojnim prezaslužnim mentorom i prijateljem Zdenkom Škrebom napravio sam Uvod u književnost. Kanio sam i sâm jednom napisati sustavan nacrt znanosti o književnosti, točnije semiotičku teoriju književnosti. Međutim, umirovljenje i posebice bolest koja me prije tri godine skoro shrvala, ali nije (!), spriječila me u takvu naumu. Podari li mi Bog još neko raspoloživo vrijeme, možda ću taj svoj naum i ostvariti.

Je li semiotika disciplina u kojoj se najviše nalazite?

Kompletna semiotička sistematizacija znanja znanosti o književnosti upravo je ono što danas rasutom mišljenju o književnosti treba. Znanost o književnosti još je uvijek kompaktna, živa i vrlo otvorena znanost, ali njoj su potrebna nova čvrsta očišta. Moderna semiotika može ih ponuditi i izraditi najsustavnije.

Trideset godina predavali ste teoriju književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kako ocjenjujete stanje u suvremenoj teoriji književnosti?

Podsjetio bih da je teorija književnosti i nastala u 20. stoljeću kao pokušaj da se književni fenomen dovede u vezu s ostalim kulturološkim područjima, navlastito sa sustavnim mišljenjem i njemu primjerenom disciplinom. Bilo je tu značajnih epistemoloških postignuća, nastajale su izgrađene paradigme mišljenja, i one su se uspješno smjenjivale. Taj je proces trajao sve do strukturalizma i semiotike, koji su humanističkim znanostima i ostavili u zakladu rečenu disciplinu mišljenja. Kad je zavladao poststrukturalizam, kad su se u napuklinama sustava počela pojavljivati pitanja koja su nadolazila bilo iz sfere antropološke pozicije suvremenoga čovjeka – bilo da se na tragu proigranih filozofskih i političkih struja pojavila slaboća i nesustavnost „slaba“ interpretatorskog subjekta, bilo da se književno djelo počelo držati zauvijek otvorenim, što znači da je ono uvijek podložno bilo kojim i bilo kakvim interpretacijama, od kojih jedna drugu potiru – došlo je do kaosa čije učinke vidimo po današnjim diletantskim „uradcima“. Rezultat je taj da su se svi slučajni esejisti počeli nabacivati nazivljem znanosti o književnosti, a svi književni znanstvenici počeli su pisati smušene eseje. Na djelu je veliki kaos, a on je uvijek savršeno pogodovao ostapima benderima, varalicama i intelektualnim protuhama. Čuo sam i da nadobudne teoretičarke vele kako ta disciplina neće više biti „ancilla filologije“!

Objavili ste jedanaest zbirki poezije. Vaš je pjesnički razvoj tekao od slobodnog stiha i hermetizma do komunikativnijega pjesništva i zatvorene forme. Zašto ste se okrenuli sonetu?

Posve spontano. Kad bih to anegdotalno rekao, bio sam 1989. gostujući profesor u Oldenburgu. Što se u meni tada zbivalo, nemam pojma. Golema oluja poharala je grad, i napisao sam sonet. Počinje: „Kako li pušu transatlantski vjetri!“ Pa sam napisao i cijelu zbirku, Crne rupe, mračni soneti. Jampski jedanaesterac usvojio sam i ranije, i pisao njime učeći od Matoša, Nazora, Gorana Kovačića. Moj prirodni način izražavanja nije kao kod ljudi koji su književno odgojeni talijanski ili pučki. Osmerac, deseterac i dvanaesterac doduše inherentni su našem jeziku. Većina kolega njima i nesvjesno piše. Tim parnim stihovima (rečenicama ili iskazima) i govorimo, pa i novinski su naslovi deseterački. No osobno nisam takav, djelomično zbog temperamenta, djelomično zbog germanističke i anglističke izobrazbe, koja me, naravno, naučila da rečenice počinjem „zašpičeno“, jambom, a ne s trohejem. Sonetom sam se i inače bavio u teoriji književnosti, pa možda i to objašnjuje moje okretanje tom stalnom kompozicijskom načelu. Vele i: obliku.

Prvu zbirku, Rasap iz 1962. objavili ste u vlastitoj nakladi. Što je točno značio takav postupak u ono vrijeme?

Značio je izlaganje velikoj opasnosti. Vlastite naklade bile su nekoć u građansko doba normalan, legalan način tiskanja, pogotovo manjih spisa. Vinko Krišković tiskao je u vlastitoj nakladi sve one studije o Shakespeareu, Vladimir Vidrić tiskao je znamenitu svoju zbirku u vlastitoj nakladi.... A u komunizmu, gdje pojedinac nije smio ništa, to nije bilo baš rado gledano. Bili smo studenti druge ili treće godine i na to nas je naveo Tomislav Radić. Osobno sam mu zahvalan do dana današnjega! Radić se, današnji ugledni filmski i kazališni redatelj, profesor na ADU, bavio grafičkim dizajnom i imao dobre veze s grafičkim salonom u Studentskom centru. Nastale su zbirke Dubravka Horvatića (Groznica), pa Igora Zidića (Uhodeći more), pa moj Rasap. Potom su knjižice objavili i pokojniVlado Buzančić, pa Josip Stošić, Ružica Orešković... – sve u vlastitoj nakladi. A tiskale su se, ručno složene (pincetama su ih slagali pučkoškolci!), u radionici Osnovne škole Jordanovac. Posve suludo i za današnje doba, kamoli ne onda! Bile su to vrlo hermetične, razlogovske pjesme pa ni zlobnicima ni špiclima nije bilo lako dokučiti smisao pojedinih pjesama. Zanimljivo da su nas vrlo dobrodušno dočekali naši stariji kolege, Pupačić, Slamnig, Šoljan, Jure... jer tada objaviti zbirku bilo je mladim ljudima gotovo nemoguće bez potvrde u kontroliranim omladinskim instancijama. Danas je to ljudima nezamislivo.

Zbog čega se vlast toliko boji pjesnika?

Vlast voli služnike i poslušnike, slobodne mislioce nikada nije voljela, a pjesnike je uvijek držala nekakvim „podrivačima“. A oni i jesu uvijek nešto „rovarili“. Sever ih je potkraj izbezumio kad je napisao i objavio: „Sablast Europe kruži komunizmom“.

U Jugoslaviji ste bili i politički zatvorenik. Jesu li zbog toga posebno motrili na vaš rad?

Pa jesu i nisu. Poluobrazovani primitivci, udbaši su lovili nevažne, propuštali važne riječi. Danas međutim, iz polustoljetnog odmaka, a i na temelju nekih znanja, dojam mi je da su tadašnje vlasti poslije 1966. shvatile da su napravile veliku pogrešku. Potječem iz velike obitelji, otac mi je umro ožalošćen mojim zatvorom i Golim otokom. A moj delikt jednostavno nije postojao. Klasični komunistički montirani proces, natovaren nekolicini nas, zadarskih gimnazijalaca. U to doba udbaši su vrbovali raspuštene sjemeništarce. Pa je cijela obitelj, stekavši atribute klerofašizma, postala zapravo vrlo popularna. O mom su ocu, profesoru s osmero djece koji je zbog vjerskih uvjerenja bio izbačen s posla na zadarskoj gimnaziji, pisali i u inozemstvu. Zato imam dojam da su me sve vrijeme prijeko gledali, ali me nisu zaustavljali. Zvali su me par puta i na razgovore, ali osim straha tu nije bilo ničega dramatičnog. Strah je uostalom bio temeljni egzistencijal tih vremena. Osim toga, afirmirao sam se radom. I kao student, i kao učenik srednje glazbene škole Lisinski, i kao noćni korektor. Nisam bio politički borac, nisam to do dana današnjega. Valja reći i da su me zaštićivali kolege, tada mladi pisci, partijaši. Oni znaju da sam im vrlo zahvalan. No u građanskom smislu dobro sam znao da, kad završim fakultet, ni u kojem slučaju neću moći dobiti posao recimo u školi. Nego sam se, marljivo vježbajući violinu i učeći muzikološke predmete zaposlio se u HNK u Zagrebu kao violinist.

Je li i Kaštelan, kojega su neko vrijeme držali bardom lijeve misli, bio u poziciji da štiti druge?

Kaštelan je imao karizmu lijeve misli, ali njegova je poezija sasvim suprotnoga smjera. Osim nekoliko fraza koje je u to „herojsko“ a zapravo totalitarističko doba napisao ma gotovo svaki pjesnik. Kaštelan, Ivanišević, Milićević i drugi, koji su bili u partizanima, onamo su otišli jer su sklanjali vlastiti život pred talijanskim okupatorima, koji su surađivali s četnicima. Nisu bili nikakvi komunisti, ali ih je nakon pada Italije preuzela Partija, što je bila Hebrangova pa Titova zamisao. Nakon rata Titu je trebao mladi kadar jer je stari, koji je on proglasio informbiroovskim, želio eliminirati. Kaštelan je tako obavljao određene književne poslove, ali kao intelektualac, ne nekakav funkcionar. Jednostavno, zbog svoje dobrote i pameti bio je čovjek koga su poštivali svi, pa i članovi Partije, a on je iskoristio svoj položaj i pomagao drugima. U Jugoslaviji su stvari bile vrlo komplicirane. Promijenilo se zapravo pet režima i u jednome je netko mogao biti na vrhuncu vlasti da bi već u sljedećem bio na robiji. Takva je bila bit „socijalizma kao svjetskog procesa“. A bilo je i obratno. Ljudi koji se nisu mogli pojaviti u jednom razdoblju znali su uspjeti u drugome. Osobno me, primjerice, do 1965. kontrolirala Udba, bio sam u zatvoru, pozivali su me na razgovore, a kad je pao Ranković 1966–1967, ja sam se upravo vratio iz vojske, nisam sudjelovao u donošenju Deklaracije jer to fizički nisam mogao, progonili su druge, „svoje“, i na mene više nisu obraćali pozornost. Vrata mi nisu bila otvorena, ali odškrinuta jesu.

Zašto su vas pozivali na razgovore?

Iz raznih razloga. Na primjer, negdje 1964. pozvali su me na razgovor zbog stiha iz Rasapa : „Što smo izborili jest poruga leproznoj zvijezdi?“ Zbog leprozne zvijezde. Mislili su da ja mislim na crvenu zvijezdu! Ali nije bilo nikakvih ozbiljnih posljedica. Samo su mi uskratili putovnicu, pa sam prvi put u inozemstvo pošao tek kao tridesetogodišnjak. Zahvalan sam za to Marijanu Matkoviću, jer me odredio za Herderovu stipendiju u Beču.

Javlja li se u takvim okolnostima autocenzura?

Osobno mi se čini da nisam bolovao od autocenzure. Znao sam dapače biti odrješit i drzak do granice koja se nije smjela prijeći. Uostalom, nisam se ni bavio političkim temama, nego filozofskim, književnoznanstvenim, estetičkim, muzikološkim, tu i tamo dopustio sam si neku rečenicu, ona je znala možda i krivo zazvučati. No vlasti nisu imale materijala za konkretne poteze. Osim toga, vrlo sam brzo napredovao u sveučilišnim zvanjima. Nisu htjeli riskirati. A i mi koji smo pisali znali smo kad sloboda raste a kad pada. Plima i oseka jugokomunističkih ustajalih voda. A i svjetskopovijesni je komunizam bio na izdisaju!

Komunizam je povijest demantirala. Ipak, kakvu ulogu, po vama, ima lijeva misao u suvremenoj humanistici?

Suvremena lijeva misao nema veze s komunizmom. Današnji su komunisti uglađeni europejci, a oni od prije trideset i više godina bili su ognjištarska radnička klasa i zaluđeni revolucionari. No arhetipski njihovi ljubimci i danas se šeću pozornicom svijeta. Mefistofeles-Lucifer ne prestaje mamiti na sebičnjaštvo i pohotnost. Bezbožnik Prometej i danas bi krao, a Gestas, lijevi razbojnik, i danas ruži Krista i njegova pokajnika Dismasa. Današnja ljevica u svakodnevici voli pohotnike, kradljivce i psovače. Bitna joj je odlika da misli samo na sebe, ne na dobro bližnjih.

Mislim međutim da onoga što se nekoć zvalo političkom ljevicom ili desnicom danas jednostavno više nema. Gone with the wind, otišlo s vjetrom. Ili, bolje, potopila ih je povijesna utiha. Postoje međutim gramzljive interesne skupine. Sve sami ljevičari! Slasno psuju Isusa! Preziru domovinu, jezik i ljepotu. I stalno bi uhićivali!

Preveli ste velik broj klasičnih književnih djela i temeljnih knjiga suvremene humanističke znanosti. Volite li prevoditi?

Prevođenjem se bavim koliko i „živim“ pisanjem; koliko i znanošću. Preveo sam knjige za koje sam držao, i nadalje držim, da ponajprije meni osobno, a potom i drugima, osobito nekadašnjim mojim studentima, pomažu razumjeti književne i književnoznanstvene pojave i probleme. Preveo sam dobar broj književnoznanstvenih (H. Fredrich, Hocke, Nöth), jezikoslovnih (Jakobson, Halle, Hjelsmslev, Humboldt), književnih (Faust, Rilke, Benn, Brecht, Hofmannstahl, Joyce), kulturoloških (Nietzsche, Huizinga, M. Clary, Küng) djela. I znatan broj eseja, pjesama i sl. Prevođenje je služenje velikanima duha. Ima li ljepšeg zvanja?

Veseli me da sam na hrvatskom oblikovao velik broj rečenica što su ih bili skloni usvojiti i mlađi naraštaji. Nerijetko iz tuđih usta slušam riječi i rečenice koje su prethodno bile prošle kroz moj duševni sklop. Može li biti veće časti?