... ali standardologija ne može bez nje

Željele bismo se osvrnuti na neke teze autorice Anere Ryznar koja u članku Stilistika (ne) trenira strogoću (Vijenac, 409, 3. studenoga 2009) piše o našoj knjizi Jezik medija.

Na početku autorica problematizira naslov knjige i postavlja pitanja jesu li jezik medija i publicistički funkcionalni stil sinonimi. Svakomu tko pročita i samo nekoliko uvodnih poglavlja bit će jasan odgovor na navedeno pitanje. U prvoj rečenici predgovora navedeno je da je knjiga nastala na temelju kolegija Jezik medija i Publicistički funkcionalni stil, dakle dvaju kolegija, te je prvo poglavlje knjige i naslovljeno Jezik medija, a drugo Publicistički funkcionalni stil. Ukratko, jezik medija i publicistički funkcionalni stil nisu sinonimi.

Opis ili propis

Autorica govori da se problemu jezika medija može pristupiti na više različitih načina, što je naravno točno i samo po sebi razumljivo (i vrijedi za sva područja ljudske djelatnosti) te da je to interdisciplinarno područje (što je također točno i samo po sebi jasno). Zatim dodaje da se na polju stilistike tome problemu može pristupiti na dva, načelno veoma različita načina – preskriptivno i deskriptivno. Iz dalje je analize jasno da autorica vrijednim smatra samo drugi pristup, dok za prvi (koji je primijenjen u ovoj knjizi) kaže da se kreće utrtim stazama funkcionalne stilistike i standardologije i ustrajava na discipliniranju i vrednovanju. Ako se to ne smatra legitimnim i korisnim pristupom kao što to smatra autorica prikaza, negira se i postojanje i bit standardnog jezika. Općepoznata je i općepriznata tvrdnja da se standardni jezik uči, da nitko rođenjem nije govornik standardnog jezika te da je standardni jezik normiran popisom jezičnih jedinica i pravilima o njihovoj raspodjeli, odnosno normativnim rječnikom i gramatikom. Pođe li se od toga, čini nam se jasnim da se sa stajališta standardnog jezika može i mora govoriti o poželjnim i nepoželjnim jezičnim značajkama, tj. značajkama koje jesu ili nisu u skladu sa standardnim jezikom.

Drugo je pitanje mora li jezik medija biti u skladu sa standardnim jezikom. Čini nam se jasnim, a u knjizi se o tome na više mjesta govori, da jezik medija nije jedinstven, da se razlikuje s obzirom na medij u kojemu se ostvaruje, te da se publicistički funkcionalni stil dijeli na niz podstilova koji se moraju više ili manje pridržavati norma standardnoga jezika. S obzirom na namjenu knjige (udžbenik za studente komunikologije i praktični priručnik za novinare) čini nam se jasnim da je veća pozornost posvećena onim žanrovima u kojima je individualna sloboda manja, a potreba pridržavanja norma veća. To se na nekoliko mjesta u knjizi i izrijekom kaže. Kad bi stil bio toliko slobodan da u njemu sve može, ne bi bilo nikakve potrebe studente ičemu poučiti niti bi oni na novinarskome studiju trebali imati kolegij standardnoga hrvatskog jezika.

Autorica kritizira Silićevu dihotomiju podjele publicističkoga stila na dvije osnovne žanrovske domene nazivajući je simplificiranom, iako je jasno da je svaka podjela simplificirana, uvijek postoji nešto što podjeli izmiče, ali ta i takva podjela jasno postiže cilj te određuje predmet koji se iscrpnije analizira u knjizi (tj. žanrovi koji su jače obvezani normama standardnoga jezika).

Internet i standardni jezik

Autorica navodi da se u analizi bavimo starim ili klasičnim medijima te nas poučava da postoje digitalno-mrežni žanrovi (blog, elektronička pošta, internetski portal). U knjizi govorimo o postojanju četiriju medija: radija, televizije, novina i interneta, ali se u analizi podrobnije zadržavamo na onim žanrovima u kojima bi tekstovi morali biti pisani standardnim jezikom. Iz popisa literature jasno je koliko smo se mi služile internetom kao medijem, ali samo onim stranicama koje bi trebale biti pisane standardnim jezikom (službenim stranicama pojedinih tiskovina ili televizijskih postaja). Ako u kojemu blogu (ili internetskome dnevniku) nepoznati autor laik iznosi svoje osobne doživljaje, on to ne mora činiti standardnim jezikom pa je onda s našeg stajališta o tome i nepotrebno govoriti.

Isto vrijedi i za elektroničke poruke i forume. Jasno je također da postoje i televizijske postaje i televizijske emisije i časopisi i radijske emisije koje nisu na standardnome jeziku. Naša je knjiga standardološki priručnik koji o tome ne govori. Tu svatko može kako hoće, individualna je sloboda maksimalna i standardolog o tome nema što reći. Autorica dalje kaže da jezik medija nije moguće opisati služeći se isključivo lingvističkim kategorijama. To nitko i ne tvrdi. U uvodu je jasno navedeno da se o medijima može govoriti s različitih aspekata pa su razgraničene teme i pristupi o kojima nećemo govoriti i kojima se nećemo služiti od tema o kojima ćemo govoriti i pristupa kojim ćemo se služiti. Nitko nije stručnjak svih struka.

Autorica najspornijom smatra analizu na leksičkoj razini te tvrdnju da riječi kao izuzetak, utisak, ukazati, ishitren, nadležan, svinjski ne pripadaju hrvatskome jeziku. Netočnost našega navoda dokazuje činjenicom da se one nalaze u Rječniku hrvatskoga jezika. Pri tome ne navodi u kojemu rječniku iako postoje dva rječnika istoga naziva – Anićev rječnik i rječnik Leksikografskog zavoda urednika Jure Šonje. Samo se Šonjin rječnik može smatrati normativnom rječnikom (a u tome su rječniku navedene riječi obrađene ovako: (uz izuzetak je navedena istoznačnica iznimka, a uz iznimka se nalazi obrada, utisak je strjelicom (oznakom koja riječ normativno diskriminira) upućen na dojam, ukazati je strjelicom upućen na upozoriti, iskazati i pokazati, ishitren je strjelicom upućen na brzoplet, nepromišljen, nadležan je strjelicom upućen na ovlašten, mjerodavan i kompetentan, svinjski se nalazi u značenju koji se odnosi na svinje – slična se rješenja nalaze i u Brodnjakovu razlikovniku i u Hrvatskome jezičnom savjetniku), dok je Anićev rječnik deskriptivan, pa stoga i irelevantan za ovu raspravu. Osim toga, nije rečeno da te riječi ne postoje u hrvatskome jeziku kao stilska rezerva, nego da u stilski neutralnome standardnome jeziku (jeziku koji bi trebao biti npr. jezik vijesti na državnoj televiziji, ali ne nužno i jezik nekih zabavnih emisija ili koje privatne televizijske postaje) te riječi ne treba upotrebljavati, tj. ne treba ih upotrebljavati u nekima od njihovih značenja. Neke od tih riječi nisu prihvatljive u nekome značenju dok su prihvatljive u drugome (npr. u standardnome jeziku treba razlikovati svinjeći ‘koji se odnosi na svinjetinu’ i svinjski ‘koji se odnosi na svinje’).

Autorica također kritizira predlaganje domaćih zamjena za anglizme, smatrajući da anglizmi imaju preciznije i kraće značenje zaboravljajući pritom da oni to precizno i kratko značenje najčešće nemaju ni u engleskome (WWW – na engleskome nije vi vi vi nego double u, double u, double u). Autorica zaključuje tvrdnjom da stilistiku zanima opis i tumačenje, a ne propis i zabrana. Smatramo da je dovoljno pogledati u neke strane udžbenike stilistike (npr. Ritter, Robert, M. (ur.) 2003. The Oxford Style Manual; Strunk, William, White, Elwyn Brooks 1959. The Elements of Style – iako je udžbenik objavljen 1959. godine, još je aktualan i doživio je velik broj izdanja) kako bi se vidjelo da je ta tvrdnja potpuno netočna.

Nema savršenog modela

Naravno, moguće je izraditi knjigu koja fenomen jezika medija samo opisuje ne dajući nikakav vrijednosni sud. Takva bi knjiga samo konstatirala kakav jezik medija jest i ne bi imala čemu poučiti buduće novinare. Autorica koja nama predbacuje da nastojimo propisati i poučiti sama na kraju kaže koja su jedina moguća polazišta na kojima bi se trebao temeljiti sustavni opis hrvatskoga medijskog diskursa. Mi smatramo da je njemu moguće pristupiti i preskriptivno i deskriptivno. Kojim će se putom krenuti ovisi o interesu i znanju autora te o tome koja je namjena knjige. Autorica o deskriptivnome pristupu kaže da on pokušava popisati i opisati sve jezične i stilske fenomene koji se javljaju u tom heterogenom diskursnom polju suzdržavajući se od njihova vrednovanja... Opisati sve fenomene posve je nemoguće i jedino je moguće ograničiti polje na neke prototipne slučajeve koji su onda nužno do neke mjere simplificirani i idealizirani. Pri tome smo naravno svjesni da postoje fenomeni koji našem modelu izmiču i koji čekaju nekoga budućeg istraživača da ih opiše.

Naš je pristup standardološki, preskriptivan i – legitiman, kao što je legitiman i deskriptivan pristup. Dok je standardnoga jezika, postojat će i njegova norma o koju se mogu (opet posve legitimno) omjeravati i komentirati činjenice onoga dijela medijskih proizvoda koji su nastali u njegovu području. Ni jednom riječju ne tvrdimo da se mediji moraju služiti standardnim jezikom. Nastojimo međutim doprinijeti medijskoj jezičnoj kulturi i poduprijeti napore onih medija koji se njime služe. Kako je jezično savjetništvo jedno od područja našega bavljenja, veoma dobro znamo kolik je interes velikoga broja novinara i novinskih te televizijskih kuća da se njihov jezik učini boljim, tj. sa standardnim jezikom usklađenijim.