Vješta varijacija na već viđeno

Suvremeni bugarski dramatičar Hristo Bojčev iz plejade je autora s europskoga jugo-istoka koji crpu građu na problemima i nevoljama zemalja u tranziciji. Taj se pojam pojavio početkom devedesetih prošloga stoljeća, kad se u Europi poslije pada Berlinskoga zida komunizam u sebi urušio i nestao s povijesne pozornice. Ali za europski istok i, osobito, jugoistok, otvorili su se novi problemi (ne)snalaženja u poretku za koji taj geopolitički prostor gotovo ni u čemu nije bio pripravljen. U relativno brojnoj konkurenciji Bojčev je osvojio istaknuto mjesto na europskim pozornicama, osobito djelom Pukovnik Ptica, dramskom metaforom epidemijskoga ludila, gdje je Balkan dijagnoza koja prijeti da zarazi cijeli svijet. Dakako da je u tome važnu ulogu imao opći trend tematiziranja balkanizacije u europskoj umjetnosti i teatru posljednjih dvaju desetljeća, ali je sigurno i to da je Bojčev iznimno spretan i spreman autor da na taj izazov kreativno odgovori.

Prizor iz predstave

Premda komad Opća bolnica, premijerno izveden 18. prosinca 2009, nije imaginativno i izvedbeno na visini već spomenuta komada Pukovnik Ptica, kao ni drugoga, Orkestar Titanik, riječ je o dobro sklopljenoj tužnoj komediji koja također govori o ljudima na rubu, pacijentima neke zabačene bolnice nad kojom doslovce nadlijeće moćni stroj koji vlada svijetom u vidu NATO-ovih zrakoplova. U sklop tih tužno-smiješnih osoba mahom s općim imenima (Deda, Braco, Fero, Baba) upada neki William, koji je umislio da je špijunski inspektor, a odvojak u bajku predstavlja Pepeljuga, inače čistačica. Bojčev se i ovdje pokazuje kao vrlo vješt citatni dramatičar. Ponajprije, sam izabrani prostor radnje, bolnica, maksimalno je rabljen ne samo u dramskoj književnosti nego i u komercijalnim TV-serijalima. Tužno-smiješni karakter likova genijalno je postavio još Čehov, a prispodobe s vojno-političkim alijansama neizbrojive su. Tako da se, prema tekstualnom predlošku, može zaključiti da je riječ o još jednoj od vještih varijacija na već stvoreno i viđeno.

Redatelj Matjaž Latin, koji je u riječkome HNK prije nekoliko godina uspješno postavio na sceni Zajc Off komad Giuseppea Manfridija Bludi (Zozos), nije s uprizorenjem Opće bolnice imao problema. Kod takvih je komada, naime, važno scenski moćno razviti sve ono što je već upisano u samu tekstu, bez neizvjesna eksperimentiranja i (što je, jasno, bitno za svaki teatarski čin) imati na raspolaganju kreativan i raspoložen glumački ansambl te unutar njega napraviti točnu podjelu. Latin je uspio i u jednom i u drugom. Slijedio je scenske situacije precizno dozirajući smijeh i suze, uspješno umetnuo lirsko-bajkovite prizore s Pepeljugom i poentirao (istina, poprilično amerikaniziranom) melodramatskim izlaskom u onostranost. Vrlo dobre suradnike imao je u dramaturginji Magdaleni Lupi, scenografkinji Ljerki Hribar (vizualno efektno i scenski učinkovito riješen prostor s pomoću visokih sivih zastora), kostimografkinji Sandri Dekanić, koja je poslije petnaestak kostimografija već udomaćena u Zajcu, glazbenom suradniku skladatelju Sebastijanu Duhu, suradniku za scenski pokret Žaku Valenti i oblikovatelju svjetla Raffaele Cavarra. Svi su oni podjednako zaslužni za lijepu scensku sliku, koju je Latin oživio uz maksimalnu pomoć glumaca.

Ono što nije zaslužno, a mora se reći, jest odnos prema tekstu. Prema prijevodu na srpski jezik Blaže Nikolića jezičnu su adaptaciju izvršile Jelena J-Zlo Tondini i Magdalena Lupi. Podsjetimo li na identičan slučaj „adaptacije prijevoda“ Jovana Ćirilova Tajbele i njen demon Isaaca Bashevisa Singera u HKD teatru, sve sluti da se iz tko zna kojih razloga u Rijeci opet na mala vrata uvodi praksa kroatizacije srpskih prijevoda, što nikako nije prihvatljivo.

Mimo običaja prvenstva po važnosti uloga sad na prvome mjestu valja spomenuti dvoje slavljenika. Zrinka Kolak-Fabijan kao Baba i Zdenko Botić kao Deda te su premijerne večeri obilježili 35. obljetnicu umjetničkog rada. Ti izvrsni kazališni umjetnici stalnim su djelovanjem dali golem prinos ukupnome ozračju kazališnoga života u Rijeci tijekom posljednjih gotovo četiriju desetljeća. Sve njihove odlike došle su do puna izražaja i u svečanoj atmosferi slavljeničke predstave. Zrinka Kolak-Fabijan, protagonistica osobene izražajnosti, nije jednom dokazala da ponekad uistinu vrijedi teza Stanislavskoga da nema velikih i malih uloga. Kad je ušla u kratki prizor prvoga susreta sa Zdenkom Botićem, koji igra njezina staroga životnog druga, osvojila je scenu dvostrukim zračenjem. Jedno je isijavalo iz akumulirana iskustva svega što je u životu odigrala, a drugo iz još sačuvane djetinje razdraganosti i zrele nježnosti. Zdenko Botić manirom je zrela iskusnika vrtložio putovima zadana lika, od samotničkih očajanja do vrckavih dijaloga, sve do uvjerljivo empatijski odigrana završna prizora sa suslavljenicom u sferama onostranosti.

I ostatak glumačke ekipe bio je na visini. Damir Orlić točno je odigrao osobu koja pati od amnezije, Dražen Mikulić u svojoj znanoj maniri tužno-komičnog nesretnika kojemu vade zdravi organ koji će završiti na crnom tržištu, Alex Đaković kao William primjereno je umjerio svoju sklonost ka karikaturalnom crtanju lika, Jasmin Mekić u ulozi Fera kao i uvijek scenski siguran s kudikamo manjim natruhama bosanskoga govora nego dosad, Predrag Sikimić i izgledom i glumom izražajan i uvjerljiv doktor koji se bavi mutnim poslovima, Andreja Blagojević podjednako izvrsna u trima ulogama žene, medicinske sestre i generalice, i last but not least i opet posebna Jelena Lopatić, koja je u liku Pepeljuge gotovo nestvarno lebdjela tim tužno-smiješnim svijetom, podavši mu bajkovitu i nadonosnu dimenziju.

U jednu riječ, riječka Opća bolnica dobra je predstava točne namjene publici kojoj se obraća, i kao takva nedvojbeno pun pogodak za repertoarno kazalište.