Tvrđa: ishodište Osijeka

Snimak iz zraka grada i tvrđave

Nekad davno srednjovjekovni gradić opasan zidom. S južne strane ispred zida smjestilo se neveliko podgrađe. Uspostavom osmanske (turske) vladavine 1526. podižu se unutar gradskoga zida nova zdanja u orijentalnom stilu (velika Kasim-pašina i Sulejman-hanova džamija, sudnica /mehkema/, osnovna i viša škola, vojarne i kuće za stanovanje). Bivše podgrađe neprestano se prostorno povećava, pogotovo nakon što je 1566. bio sagrađen glasovit Sulejmanov most preko baranjskih močvara sve do Darde. U to doba nedvojbeno najveća građevina na europskom prostoru, i pravo svjetsko čudo.

Zavjetni stup protiv kuge, u pozadini Velika klasična gimnazija

Od toga vremena Osijek postaje iznimno važno strateško i vojno uporište Osmanskoga Carstva. Ništa manje prometno i trgovačko središte. Odatle se najbrže i najsigurnije putuje do Budima i obrnuto. Podgrađe se širi i postaje utvrđena palanka opasana zemljanim nasipom, pojačanim još debelim daskama i gredama. Lijevo od prilaza pontonskom mostu preko Drave golema je tržnica (bazar) s približno petsto prodajnih mjesta, gdje se trguje danju i noću. Izvan tržnice prostire se i otvoreno sajmište, gdje se održavaju glasoviti godišnji sajmovi, najveći u Slavoniji. Istodobno Osijek je brojem stanovnika i najveće naselje u Hrvatskoj.

U ratnom vihoru borbe za oslobođenje od osmanske vladavine, general Jakob Lesle 1685. razara osječku palanku i uništava golemi bazar. Unatoč fanatičnoj obrani grada, Turci 2. rujna 1686. gube Budim, a markgrof Ludwig Badenski uništava Sulejmanov most.

Osijek u rukama Austrijanaca

Nakon što je vojska velikoga vezira Sulejman-paše bila poražena 12. kolovoza 1687. kod Nagy Harsánya, dio carske vojske pod vodstvom generala Dünnewalda prelazi preko Drave da bi protjerala Turke iz Slavonije. Saznavši da se carska vojska približava Osijeku, nastao je opći metež i bezglavo bježanje iz grada. Poslije 161 godine turske vladavine Osijek je od 29. rujna 1687. u vlasti carske vojske. Gotovo istodobno s ulaskom vojske pristižu u Osijek i doseljenici s raznih strana, ponajviše njemačkoga govora.

Za vojne zapovjednike carske vojske, osobito markgrofa Ludwiga Badenskog, položaj Osijeka bio je od iznimne strateške važnosti u vođenju rata s Turcima. Dapače, mogao je u tom pogledu ovisiti i budući ishod ratovanja s Osmanskim Carstvom. Zato markgrof požuruje popravak ruševnih zidova grada, i predlaže gradnju posve nove vojne tvrđave po uzoru na francuskoga vojnog graditelja Sebastien le Prestre Vaubana, u kojoj će biti sagrađeno i posve novo gradsko tkivo.

Dok su crtani planovi i raspravljalo se kako najbolje utvrditi grad, stiglo je u Osijek carsko povjerenstvo koje predvodi dvorski savjetnik barun Tullio Miglio von Bromberg. To je povjerenstvo 16. srpnja 1690. osnovalo magistrat (gradsko poglavarstvo) i dalo naputak kako će ono djelovati. Ono je također i 8. kolovoza izdalo još jedan naputak, inače sadržajem posve nepoznat. Između ostaloga u tom naputku pozornost privlači napomena da je grad u ruševnom stanju.

Jedva što je Migliovo povjerenstvo napustilo grad, uslijedio je 29. listopada iznenadan napad bosanskoga beglerbega Husein-paše na Osijek. Zahvaljujući samo dobru vođenju obrane grada morali su Turci 6. studenoga napustiti opsadu i vratiti se odakle su i došli.

Ta je opsada bila dobra pouka da se s izgradnjom tvrđave u Osijeku ne odugovlači. To više što je završetak rata bio još vrlo daleko, a njegov ishod posve neizvjestan.

Vjerojatno po nalogu Ludwiga Badenskog izradio je inženjer Mathias von Kaiserfeld 1691. cjelovit plan gradnje tvrđave i vojnih zdanja unutar tvrđavskih zidova. Prije nego što je započela njezina izgradnja, bivša turska palanka morala je nestati. Preostalo stanovništvo seli pored Drave zapadno od gradskih zidova. Ubrzo od dolaska u Osijek Kaiserfeld gradi potkraj 1693. ili najkasnije početkom 1694. tvrđavski rog i započinje gradnju dvaju bastiona. Radovi se prekidaju 1695. i nastavljaju istom 1710. godine. General Johann Stephan Beckers preuzima tada zapovjedništvo u Osijeku i 1719. završava izgradnju goleme vojne tvrđave. Ona se satojala od pet bastiona, tvrđavskoga roga, revelina, glasija i ostalih manjih utvrđenja.

Istodobno gradeći tvrđavu podižu se unutar gradskoga prostora vojarne, barutane, oružane, skladišta, javne ustanove, kuće za stanovanje u baroknom stilu i pontonski most preko Drave.

Iz grada se izlazi kroz troja vrata: Valpovačka, Vodena i Nova. Lijevo od Novih vrata sagrađenih 1715. podignuta je iste godine jednokatna vojarna, okrenuta jednim krilom prema istoku, a drugim prema jugu. Nju krase svodovi u prizemlju i polukružni otvori na katu (sada Državni arhiv). S desne strane Novih vrata sagrađena je 1722. i konjanička vojarna na kat, koju također krase svodovi u prizemlju i polukružni otvori prema jugu. Te su dvije vojarne graditeljska i stilska cjelina među najljepšim zdanjima u gradskome tkivu.

Razotkrivanje Unutarnjeg grada

Već u drugoj polovici 18. stoljeća malo se što u tvrđavskom i gradskom tkivu gradi ili samo popravlja i dograđuje. Održavanje tvrđave postaje sve veći teret. U vojnom pogledu već od 1870. postojanje tvrđave više nije imalo prave svrhe. Do kraja 19. stoljeća sagrađene su još samo tri zgrade unutar tvrđave: dvije gimnazije i Strossmayerov konvikt. Iako se stilski baš ne uklapaju u taj prostor, one su dužinom postojanja postale sastavni dio gradskoga tkiva.

Ubrzo od završetka Prvoga svjetskog rata od 1923. do 1926. tvrđava je gotovo do temelja porušena. Poslije dugih stoljeća, bivši Unutarnji grad Osijek (der Innere Stadt Esseg) postao je napokon vidljiv sa svih strana.

Vojarne s desne i lijeve strane porušenih Novih vrata bile su napokon dostupne oku šetača i prolaznika. Njihov vanjski sklad i graditeljska vrijednost postali su tako vrlo uočljivi. No da bi se posve spriječio potajni izlazak vojnika iz vojarni, po nalogu vojske Države SHS podignut je 1926. s južne strane ispred svake vojarne visok zid od opeka. Od prvoga dana gradnje zid je u svakom pogledu bio vrlo ružno i strano tijelo u gradskome tkivu bivše tvrđave.

Preseljenjem Historijskoga arhiva 1972. u bivšu vojarnu s lijeve strane, iznad nepostojećih Novih vrata, porušen je s južne njezine strane spomenuti zid. Budući da se Arhiv napokon širi i na bivšu konjaničku vojarnu, valja zato što je moguće prije ukloniti postojeći zid ispred njezine južne strane. Opet ih tako vidjeti kao graditeljsko-stilsku cjelinu, koja će uskoro navršiti i tri stoljeća postojanja. Nakon što zid bude uklonjen, zastati pred njima u prolazu ispod drvoreda lipa i potiho uživati.

U današnjoj Tvrđi neke su zgrade i starije od tri stoljeća. Zapravo sve zgrade na tom prostoru trebalo bi nekako obilježiti s nekoliko osnovnih podataka i godinom nastanka. Razumije se, nije to lako ostvariti, ali je nedvojbeno moguće i vrlo korisno za budućnost. Drukčije se također i ponašati, donositi promišljene odluke odvojeno za svako gradsko zdanje. Vrlo je upitno koja se razina promišljanja u tom pogledu dosegnula, i koliko smo kao građani i ljudi uopće svjesni fenomena osječke Tvrđe.

Ako se 1926. išta i govorilo o zaštiti kulturne baštine, ne iznenađuje postupak vojnih vlasti da ispred vojarni podižu visok zid. Jesu li te riječi uopće i postojale u ondašnjoj životnoj zbilji grada? Što o tome reći, kad je 1958. srušena posljednja barutana iza župne crkve Sv. Mihaela. Nekako istodobno uništeni su i brojni nadgrobni spomenici vojnih zapovjednika u Tvrđavi. I za vrijeme o kojemu je riječ bila su to prava nedjela.

Rondel s dva nobelovca i biskupom

Srećom, prateći donekle opći razvoj i civilizacijski uzlet u svijetu odmaknuli smo se od takvih pojava i ponašanja. Pitanje je ipak koliko smo u tom pogledu stvarno napredovali. Naime, osamdeset godina nakon gradnje spomenutih zidova našlo se na tvrđavskom prostoru opet strano tijelo. Ovaj put, da stvar bude gora, od crnoga mramora ispred bivše Realne gimnazije. Riječ je tzv. Rondelu s poprsjem nobelovca Vladimira Preloga i Lavoslava Ružičke te biskupa Josipa Jurja Strossmayera.

Stavljanje biskupa Strossmayera između dva nobelovca posve je nerazborito i bez ikakva vrijednosnog kriterija. To više što je biskup rođenjem Osječanin, osnivač Sveučilišta, Akademije, graditelj katedrale u Đakovu, najveće župne (sada konkatedralne) crkve, kako u Osijeku, tako i u cijeloj Hrvastskoj, te najveći dobrotvor hrvatskoga naroda. Istodobno i najuglednija osoba u Hrvatskoj od sredine 19. stoljeća sve do smrti 1905. godine. Njemu u čast i zahvalnost za učinjeno valja stoga postaviti doličan spomenik na središnjem trgu Gornjega grada, i nazvati ga njegovim imenom. Ako itko drugi, građani Osijeka dužni su to učiniti sebi na čast.

Nobelovac Prelog nije završio ni dva razreda gimnazije u Osijeku. Ružička je osječki gimnazijalac i jedan od prvih maturanata, rođen u Vukovaru, kamo i pripada. Ako se u tom pogledu željelo nešto i učiniti, zar nije bilo dovoljno postaviti spomen-ploče na zgradi gimnazije? Nobelova je nagrada osobno priznanje za znanstveno dostignuće, književno djelo i ostale vrijednosti, nebitno gdje je netko rođen i kojemu narodu i državi pripada.

U odnosu na rečeno, spomenuti Rondel kao strano tijelo na prostoru Tvrđe valja premjestiti na neko drugo mjesto. Na tom prostoru postaviti ploču (pano) s planom vojne tvrđave i gradskoga tkiva s nekoliko bitnih natuknica. Putniku i namjerniku te bi natuknice bile od velike koristi. Također podići cvjetni nasad, dijelom zvjezdolika oblika.

Osijek inače ima dosta istaknutih ljudi, poznatih širom svijeta, koji zaslužuju javno obilježje, bilo da je riječ o spomen-ploči ili poprsju.

Nije također razborito ni postavljanje spomenika Anti Starčeviću na istoimenom trgu, koji s povijesnim bićem grada Osijeka nije imao ništa zajedničko. Upravo toliko koliko i naziv kavane i restorana u drevnoj Tvrđi Old Bridge Pub.

Ponešto od rečenoga u ovom napisu spomenuo sam u pismu osječkomu gradonačelniku prije nekoliko mjeseci, ali je odgovor posve izostao. Uostalom sve su učestalije takve pojave, iako uopće nije riječ o bilo čemu osobnom. Možda je to nova civilizacijska razina koju ne razumijem.

Ive Mažuran