Nastup ansambla Antiphonus (snimio Mirko Cvjetko)
Slavljenici, iako pripadnici iste generacije, posve su različitih senzibiliteta, čak i dvojica pjesnika razlogovaca, Igor Zidić i Ante Stamać. Predstavljajući Zidićev rad, Maroević je istaknuo kako je riječ o plodnu pjesniku, iako poznatijem kao povjesničaru umjetnosti i likovnom kritičaru, čiji je poetski talent čitljiv iz teoretskih radova. Kao pjesnik, Zidić je predan duhu mediteranizma, a odlike su njegova stvaralaštava redukcija na bitno, etička dimenzija te kombinatorska igra jezičnim slojevima nasuprot vremenu i prostoru. Pjesme tematiziraju zavičajnost (u smislu traganja za osobitim genius loci, etimonom), sažetu najčešće na dva trajna, suprotna principa, lapidarnost i kinetizam, otok i more.
Poezija akademika Stamaća, s druge strane, naizgled tek u sjeni njegove javne i teorijske aktivnosti, propituje odnos prema svijetu i sustavu vrijednosti, koji je doveden u pitanje. Kozmološki orijentiran, propitujući prve i posljednje stvari, Stamać smisao traži u povratku čvrstim vrijednostima, a poeziju drži čuvarom čovjekova dostojanstva i „položaja u kozmosu“. Eksplicitan, odgovoran i ozbiljan odnos prema svijetu upravo je suprotan Zidićevoj aleatoričnosti.
U književnopovijesnom opusu akademika Bratulića Maroević ističe njegov prolegomenski odnos prema tradiciji, živoj, u nama prisutnoj. Zapaža Bratulićevo umijeće pronalaženja ljepote i (duhovne) trajnosti u napisima koji nisu pisani kao poezija, sposobnost izlaženja iz teksta u prostor i snažno osjećanje tradicije (glagoljaške, čakavske, ali i ostalih). I ne samo osjećanje, nego razumijevanje tradicije: u sadašnjosti i nadi budućnosti.
Pošto je pročitan Bratulićev tekst o božićnim običajima te zapis Igora Zidića o Božiću 1971, okupljeni su uglas zapjevali Na tom mladom letu i završili susret u duhu tradicije, kao „obitelj istogovorećih i istopjevajućih“.
Klikni za povratak