Tri maga hrvatske kulture

U ponedjeljak 21. prosinca u velikoj dvorani Matice hrvatske održan je Božićni susret. Zamišljen je kao prigodni osvrt na književno i teorijsko stvaralaštvo Igora Zidića, Ante Stamaća i Josipa Bratulića, jer sva su trojica Matičinih uglednika ove godine proslavila 70. rođendan. O njihovim je djelima govorio akademik Tonko Maroević, a pjesme i ulomke iz djela čitale su mlada glumica Ana Majhenić te studentice ADU Karla Brbić i Franka Klarić, dok je za glazbene predahe bio zadužen ansambl Antiphonus pod umjetničkim ravnanjem Tomislava Fačinija.

Nastup ansambla Antiphonus (snimio Mirko Cvjetko)

Slavljenici, iako pripadnici iste generacije, posve su različitih senzibiliteta, čak i dvojica pjesnika razlogovaca, Igor Zidić i Ante Stamać. Predstavljajući Zidićev rad, Maroević je istaknuo kako je riječ o plodnu pjesniku, iako poznatijem kao povjesničaru umjetnosti i likovnom kritičaru, čiji je poetski talent čitljiv iz teoretskih radova. Kao pjesnik, Zidić je predan duhu mediteranizma, a odlike su njegova stvaralaštava redukcija na bitno, etička dimenzija te kombinatorska igra jezičnim slojevima nasuprot vremenu i prostoru. Pjesme tematiziraju zavičajnost (u smislu traganja za osobitim genius loci, etimonom), sažetu najčešće na dva trajna, suprotna principa, lapidarnost i kinetizam, otok i more.

Poezija akademika Stamaća, s druge strane, naizgled tek u sjeni njegove javne i teorijske aktivnosti, propituje odnos prema svijetu i sustavu vrijednosti, koji je doveden u pitanje. Kozmološki orijentiran, propitujući prve i posljednje stvari, Stamać smisao traži u povratku čvrstim vrijednostima, a poeziju drži čuvarom čovjekova dostojanstva i „položaja u kozmosu“. Eksplicitan, odgovoran i ozbiljan odnos prema svijetu upravo je suprotan Zidićevoj aleatoričnosti.

U književnopovijesnom opusu akademika Bratulića Maroević ističe njegov prolegomenski odnos prema tradiciji, živoj, u nama prisutnoj. Zapaža Bratulićevo umijeće pronalaženja ljepote i (duhovne) trajnosti u napisima koji nisu pisani kao poezija, sposobnost izlaženja iz teksta u prostor i snažno osjećanje tradicije (glagoljaške, čakavske, ali i ostalih). I ne samo osjećanje, nego razumijevanje tradicije: u sadašnjosti i nadi budućnosti.

Pošto je pročitan Bratulićev tekst o božićnim običajima te zapis Igora Zidića o Božiću 1971, okupljeni su uglas zapjevali Na tom mladom letu i završili susret u duhu tradicije, kao „obitelj istogovorećih i istopjevajućih“.