Tri kralja jahahu

Minuo je Božić, minula i Nova godina, pa i Sveta tri kralja. Ispucali smo sve neradne dane, razna opasna i manje opasna pirotehnička sredstva, a poglavito „streljivo“ iz ispuhanih novčanika. Upali smo u tmuran i vječnim poskupljenjima obojen siječanj, mjesec koji kao da je bez kraja i konca. No na početku toga dugog mjeseca pohodili su nas neki čudni gosti, za koje ne znamo pravo ni tko su ni što su – magi, mudraci ili kraljevi. Pjevamo „tri kralja jahahu s onih sunčanih stran“ i kako, kao svi pristojni ljudi kad idu komu u pohode, „tri dara nošahu – mir, zlato tamjan“. No u Bibliji nigdje ne piše da su to bili kraljevi. Ni njihovi darovi nisu svima baš jasni. Mnogi ljudi (toliko je neupućenih) misle kako onaj prvi iz pjesme nosi što apstraktno – mir u svijetu i sl. – ne znajući da je to smirna (grč. smýrna) ili mirta (grč. mýrtos), zimzelena biljka i vrsta smole koja se upotrebljavala za kađenje, mirisanje, balzamiranje i kao melem za rane. Bila je i simbol ljubavi, pa je mirtov vijenac bio i nevjestin vijenac. Osim što ne znamo točno što to ti tajanstveni darovatelji donose, ne znamo zapravo ni tko su oni. Najopsežniji izvještaj o njihovu dolasku čitamo u Evanđelju po Mateju (2, 1–12), a o Isusovu rođenju u Ev. po Luki (2, 1–20), ali uz spominjanje pastira, bez drugih darovatelja. Razni prijevodi i izdanja Novoga zavjeta različito zovu trojicu posebnih daronosaca – lepeza se širi od maga do mudraca, a kraljeva ondje nema. Gdjegdje ima i naziva koji objašnjavaju čime se ta trojica bave. Naravno, kao što se mijenjao njihov literarni izvor, mijenjao se i njihov likovni prikaz, poprimajući često obrise krajolika koji je puku najbliži. Potka je Matejevo evanđelje, pa je najbolje najprije pročitati taj ulomak.

„Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: ‘Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu je pokloniti.’ To je utjeralo strah u kosti kralju Herodu, pa on potajno dozva mage i pomno od njih istraži vrijeme kad im se ukazala zvijezda. Oni, saslušavši kralja, pođoše. I gle! Zvijezda koju vidješe na njezinu izlasku išla je pred njima dok se ne zaustavi nad mjestom gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, magi se vrlo obradovaše. Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom; padoše ničice i pokloniše mu se. Zatim otvoriše riznice svoje te ga obdariše zlatom, tamjanom i smirnom. Poslije toga, u snu primiše uputu od Boga da se ne vraćaju k Herodu, i vratiše se drugim putem u svoju zemlju“ (Mt 2, 1–12: Stvarnost, Zagreb, 1968).

Ne znamo točno ni koja je to zemlja bila, ali bismo po imenu – magi – mogli barem pretpostaviti. Magi su, naime, kod Perzijanaca i Medijaca bili svećenička kasta koja se bavila zvjezdoznanstvom i proricanjem. Kao kraljevi izaslanici putovali su svim važnijim vladarima, pa nije čudo što su ih ljudi, kao učene i poštovane, smatrali i čarobnjacima, jer lat. magus i znači čarobnjak, perzijski svećenik, grč. mágos, osim perzijskoga svećenika, znači i tumač snova, astrolog, mudrac, čarobnjak, liječnik, a kako ima mnogo onih koji se izdaju za nešto što nisu, znači i prevarant. Dok smo još obilovali germanizmima, postojao je i izraz švarckinstler (njem. Schwarzkunst, „crna umjetnost“, magija), kojim se nazivalo razne čarobnjake, šarlatane i opsjenare. Općenito je mag osoba upućena u magijska znanja i tehnike, više povezana s bijelom magijom u dobre svrhe (gatanje, proricanje, zaštita od uroka) nego s crnom (vračanje) u zle svrhe.

U kršćanskoj ikonografiji bogojavljenski prizor klanjanja Kristu, kralju kraljeva, jedan je od najstarijih motiva kršćanske umjetnosti. Bogorodica s djetetom sjedi na prijestolju, a magi s istoka (i frigijskom kapom na glavi!) prilaze i polažu darove. Od 10. stoljeća mage počinju zamjenjivati kraljevski likovi s krunama na glavi, što od 12. stoljeća na Zapadu postaje redovita pojava. No istini za volju, kraljevi – premda dominiraju likovnim prikazima – nisu prodrli i u sam biblijski tekst. Ondje se magi smjenjuju s mudracima (a i mudrace već možemo smatrati određenim objašnjenjem prvotnih maga). Mala šetnja usporednim prijevodom toga mjesta u Matejevu evanđelju u raznim europskim jezicima potvrdit će smjenjivanje maga (grčki, latinski, španjolski, talijanski, francuski, rumunjski, djelomično i hrvatski) s mudracima (slovenski, makedonski, bugarski, njemački, engleski, danski, švedski, mađarski, ukrajinski, i opet djelomično i hrvatski). Staroslavenski ima vl’svi ot vstoka (jedan je vlúhvú), kao i ruski – volhvy s vostoka, što kod starih Slavena znači žreci poganskoga kulta, a u kasnijem općem jeziku mudraci, čarobnjaci, proricatelji. Razne verzije Novoga zavjeta prepričanog običnim riječima (Living Bible), npr. Knjiga o Kristu, Duhovna stvarnost, Zagreb, 1981, objašnjavaju narodu tko su bili ti magi i mudraci, pa piše neki astrolozi, a u Dvojezičnon englesko-hrvatskom Novom zavjetu, Psalmima i Mudrim izrekama, Kanada, 1993, uz mudrace, piše u zagradi i zvjezdoznanci. Češki takav tekst ima učence (učenjake). Svakomu od njih čudesna zvijezda (jer oni i odgonetavaju pojave po zvijezdama) naviješta Isusovo rođenje i oni, ne znajući jedan za drugoga, putuju svaki iz drugoga smjera i sastaju se pred Jeruzalemom. Budući da stižu s istoka, na glavi nose frigijske kape (kao što je imao i Mitra), koje će se, kako rekoh, od 10. stoljeća početi zamjenjivati krunama.

Budući da u Bibliji nema ni riječi o imenima te trojice – ni kao maga, ni kao mudraca, ni kao kraljeva – i to se mirne duše može pripisati kasnijoj pučkoj nadgradnji. Neki misle da oni personificiraju razdoblja čovjekova života (mladić, muž, starac), a drugi tri (tada poznata) kontinenta: Melkior Europu, Baltazar Afriku, a Gašpar Aziju. Prvi – ćelavi, stari sjedobradi Melkior – klečeći daje Isusu dar; drugi – muževni Baltazar – pokazuje prstom zvijezdu, obraćajući se trećem – mladom i golobradom Gašparu, koji gleda. Najstarijem, Melkioru, ime na hebr. znači kralj svjetla, Baltazar znači savjetnik u ratu (od asir. Bel-tus-assar, bog štiti njegov život), a najmlađemu Gašparu ime potječe od perz. Kaspar i znači čuvar blaga, rizničar (sanskrt. gataspa, nadzornik).

Kao i ljudi, tako i darovi pripadaju tajanstvenom istoku: smirnu / mirtu već sam objasnila, a i tamjan je (grč. thymíana) mirisna smola iz istočnjačkih zemalja koja se i danas upotrebljava za kađenje u crkvama. Sveta tri kralja i njihov dolazak slavimo 6. siječnja kao Bogojavljenje (bogojav, bogojavce), Božju objavu svijetu, epifaniju (grč. epifáneia, pojava, pokazivanje), no prvotno se tom svetkovinom slavilo Isusovo krštenje u Jordanu (a od 13. stoljeća i spomen na prvo čudo – pretvaranje vode u vino – na svadbi u Kani Galilejskoj), pa se zove i vodokršće.

Svi likovi iz današnjeg igrokaza smješteni su u jaslice, koje je prvi inscenirao sv. Franjo Asiški u Grecciu 1223. godine. U jednoj špilji dočarao je betlehemsku štalu s volom i magarcem i takva se inscenacija o Božiću proširila najprije po franjevačkim crkvama, a od 16. stoljeća i po ostalima. Kao mjesto radnje vrlo često dominira upravo špilja, premda evanđelist Matej spominje kuću, a Luka jasle (jer u gostionici nije bilo mjesta za Josipovu obitelj). Pozadina se s vremenom punila pastirima, pastiricama, anđelima i životinjama, slikama raznih krajolika, potočićima, snježnim brdima, folklornim elementima (davno sam u Sv. Blažu vidjela i jaslice od licitara), a Nijemci k’o Nijemci, ubacili su u jaslice ono čime se posebno ponose – naprave na navijanje. No i bogečke papirnate na sklapanje, s ovčicama od gipsa, ispunile su mi kao djetetu čaroliju Božića.