Tišina postavlja pitanja

Academia moderna, nevladina udruga osnovana potkraj devedesetih, okuplja mnogobrojne hrvatske umjetnike, stručnjake i znanstvenike s područja likovne umjetnosti, arhitekture, dizajna, književnosti, filozofije, glazbe, teatra, filma te se bavi promicanjem i organizacijom različitih projekata, među kojima izložbena djelatnost zauzima važno mjesto.

Predsjednik udruge, arhitekt Nikola Polak, svoju osnivačku ideju temelji na spoznaji o postmodernističkoj raspršenosti kulturnih, umjetničkih, intelektualnih, emocionalnih i znanstvenih resursa, koja nužno rezultira nestankom izvornih modernističkih vrijednosti i uspostavom globalne estetizacije oponašanja prošlosti. Academia moderna nastoji, dakle, razumjeti modernitet u njegovu izvornom značenju, kao mjeru koja se ne smije prekoračiti. To nam, uostalom, govori i sam latinski korijen modus, odnosno modo – uskladiti s vremenom.

Radovi Vedrana Perkova i Snježane Ban

U današnjem trenutku spektakla, simulakruma i virtualnih realnosti, koji kulturno biće odvraća od prisutnosti i okreće potrošnji, pretvarajući ga u potrošača masovne kulture pod motom sve prolazi (anything goes), valja se ponovno obraćati modernitetu „ne samo u ime nade, nego i u ime ispunjene sadašnjosti kojoj su otvorene mnoge budućnosti, a ne samo jedna neiživljena prošlost“, kako je to u svom uvodnom govoru istaknuo Nikola Polak. Jedno od obilježja postmodernoga vremena jest posrednost doživljaja vanjskoga svijeta, koji nam je serviran putem masovnih medija popularne kulture. Fenomeni poput konzumizma, globalizma, razvoja digitalnih tehnologija utječu na naš doživljaj stvarnosti, posredovan i derealiziran. Sve to mijenja naš cjelokupni doživljaj i percepciju, a i ponašanje. Navedeni čimbenici utječu i na naša stajališta i prosuđivanje; odmiču ga od prirodnog i humanog načina komuniciranja, stoga ne čudi što je reprezentacija vidljive vanjske forme i realnost sama umjetničkog djela, kao što je slučaj u modernoj umjetnosti, dovedena u pitanje i okarakterizirana kao zastarjela, staromodna i neinventivna. Najvidljivije je to u sve većoj uporabi i utjecaju nove digitalne tehnologije u suvremenoj likovnoj produkciji, što malo-pomalo deaktualizira opipljivu formu likovnog artefakta i postavlja ga u virtualne prostore matrice postmodernoga vremena. S obzirom na koncept udruge postav izložbe okupio je velika imena hrvatske moderne; od enformelista, exatovaca, grupe Gorgona, Novih tendencija, pa do Nove umjetničke prakse, ali i mlađe autore čiji radovi nose u sebi modernističku estetiku u postmodernom vremenu. Na izložbi Academia moderna predstavljena su umjetnička djela iz razdoblja druge polovice prošloga stoljeća, kao i recentni radovi nastali u prvom desetljeću novoga milenija koji sadrže konceptualne odrednice moderniteta prema kriterijima udruge. Izlošci variraju od tradicionalnih slikarskih i kiparskih tehnika, pa sve do instalacija, videa i ready-madea, te obuhvaćaju remek-djela hrvatske moderne i suvremene umjetnosti. Tako možemo vidjeti luminokinetičke objekte Aleksandra Srneca, prostorne konstrukcije Jurja Dobrovića, Meandar Julija Knifera, Bakićeve i Kožarićeve skulpture, geometrijske apstrakcije Josipa Vanište i Josipa Zanettija, a i radove Gorkoga Žuvele, Gorana Trbuljaka, Borisa Demura, Mladena Galića, Edite Schubert te Damira Sokića i Nine Ivančić. Na izložbi Academia moderna zastupljena su i djela enformelista Ive Gattina, Eugena Fellera i Đure Sedera. Gattin je bio i ostao rodonačelnikom hrvatskog enformela, jedan od prvih umjetnika u čijem se stvaralaštvu mogao vidjeti sasvim drukčiji i agresivniji pristup materijalu i stvaralačkom postupku i uporabi netradicionalnog materijala u slikarstvu. Feller je svojim radovima iz ciklusa Malampija 1960–1962. zauvijek ušao u povijest hrvatske moderne, kao i Seder, koristeći se raznorodnim neslikarskim materijalom, bojama i reagensima stvarajući zanimljive kompozicije reljefnih struktura i površina.

Što se mlađih autora tiče, izloženi su i radovi splitskih umjetnika Viktora Popovića i Vedrana Perkova. Posljednji je autor instalacije You’ll never get to heaven / Tralala, koja – kao i svi njegovi radovi – sadrži kritičku notu prema medijima i javnom mnijenju. Među ženskim autoricama istaknule su se Iva Vraneković i Snježana Ban, koja je na duhovit i ironičan način u maniri pop-arta izložila dvije oslikane plošne figure britanskih ikona suvremene umjetnosti pod naslovom Rastaju se Gilbert i George. Velik dio izloženih radova dolazi iz privatne zbirke Tomislava Klička, koji surađuje s udrugom, posebno s galeristom Radovanom Bekom, jednim od istaknutijih članova AM. Izvjesno je da ovo nije posljednja izložba što će Academia moderna u suradnji s Galerijom umjetnina organizirati u Splitu. Nikola Polak, naime, već je najavio sljedeću nazvanu Prekasno je biti pesimist.

Iva Vraneković, Tišina

Suvremena umjetnička produkcija neprestano analizira, problematizira i dovodi u pitanje vidljivu formu umjetničkog artefakta, a takav pristup gaji i Iva Vraneković. Riječ je o autorici koja se opire mnogim konvencijama. Ona, primjerice, posve odbacuje bilo kakve unaprijed osmišljene koncepte, neposredno se prilagođavajući prostoru i upotrebljavajući materijal odnosno predmete koji su joj u određenom trenutku dostupni.

Njezina instalacija u Galeriji umjetnina ispunjava središnji dio izložbenog prostora, ali to čini na vrlo nenametljiv način. Odišući jednostavnošću i mirom, instalacija podjednako afirmira prisutnost i odsutnost. Kao da je netko boravio u prostoru, da bi potom spakirao svoju odjeću i otišao, povukao se u kontemplaciju i tišinu te posegnuo za svojom nutrinom.

Tišina kao pojam može biti shvaćena i doslovno i metaforički; posebno je važno propitivati i doživjeti tišinu u današnjem vremenu prepunom buke u kojoj je neizbježna prožetost svakodnevnoga života različitim simulatorima; računalima, elektronskim mrežama, televizijom, mikrosocijalnim sustavima, otežanom neposrednom ljudskom komunikacijom, derealizacijom i dehumanizacijom društva.

Za prezentaciju svojega rada Iva Vraneković uporabila je ready-made objekte. Lanci koji okomito vise sa stropa u središtu izložbenoga prostora ne dodirujući pod postavljeni su u pravilnim razmacima po nevidljivoj dijagonalnoj liniji, osim zadnja tri, koja čine svojevrstan trokut spajajući se, ali i odstupajući od zadanoga pravca. Na tlu su razasute plastične vješalice za odjeću koje, kao nasumce razmještene, stvaraju dinamiku različitu od ritma visećih lanaca. Iako se čini da je koncept strogo određen, on je posve intuitivno prilagođen prostoru. „Osjećamo, dakle, odsutnost. Ili bolje rečeno, jedan pozitivni dijalektički nihilizam. Sve i Ništa srodne su kategorije, mijene su postojane, a koncepta nema. Ali tu je i neuništiva kreacija, u stvaralaštvu Ive Vraneković itekako prisutna!“, zapisao je u predgovoru Vanja Babić.

Mlada zagrebačka autorica instalacijom Tišina spojila je različite elemente, čime je pridonijela stvaranju ambivalentnosti doživljaja svojega rada, ali i otvorila prostor za mnogobrojna pitanja i odgovore.