Televizijske vijesti – informiranje ili obmanjivanje

Još od Aristotela i mimetičke teorije umjetnosti vječna je rasprava o figurativnosti čovjekova stvaralaštva i izražavanja uopće, o oponašanju stvarnosti čak i onda kada se izrazito trudimo da budemo objektivni, da točno i precizno prenesemo djelić izgovorenoga, učinjenoga ili doživljenoga. Bilo da se pokušamo izraziti pisano ili govorom, vrlo brzo ćemo se naći upleteni u priču koju slažemo, sažimamo, mijenjamo, propitujemo, ali se nikada ne oslobađamo njezine narativne forme. Priča je sve oko nas, i sam naš život ponekad je dulja, ponekad kraća, ponekad zanimljivija, ponekad dosadnija priča. Priča je temeljni format čuvanja svekolikog znanja, od povijesti društva do dnevnih događaja, pojava, javnih zbivanja i zabave. Riječima Itzhaka Roeha, profesora na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, „priče predstavljaju ono što mi razumijevamo kao činjenice“. Priče daju smisao i značenje i upravo zbog toga ih sve kulture i stvaraju. Naravno, nezaobilazna je rasprava o razlici između stvarnog događaja i priče o tom istom događaju. Neki će tako i objektivnu povijest interpretirati kao subjektivnu, koja je svoj historijski status pridobila usprkos činjenici da je bila iznova i iznova prepričavana u kronikama, legendama, sjećanjima itd. Zato i kažemo da pripovijedanje ili pričanje priče (engl. storytelling) ima epistemološku dimenziju. Riječ je o društveno-kulturnoj epistemologiji.

Vijesti pričaju priču

Čovjek je istovremeno i najveći stvaratelj priča i pripovjedač. Kako bi dopro do što šire publike, već pet i pol stoljeća (računajući od Gutenberga) stvara i razvija medije koji mu služe kao kanal do masovne publike. Mediji znatno pridonose definiciji svijeta oko nas, a mogli bismo kazati i definiciji nas samih. Koristeći se tekstom, zvukom i slikom, mediji nam prezentiraju načine na koje bismo trebali razumjeti svijet i zastupati politike, razvoj, kulturu. Mediji su ti koji nam govore što je važno, a što nije; što je dobro, a što loše; što trebamo, a što ne trebamo; što je zabavno, a što nije; čega se trebamo bojati i kako ćemo biti sretni. U svakodnevnom životu gotovo neprestano smo izloženi medijskim porukama koje nas bombardiraju gdje god se zatekli: iz novina na kuhinjskom stolu, s radija u automobilu, televizije u dnevnoj ili spavaćoj sobi, internetskih portala u uredu, čekaonicama, kafićima, sa zaslona mobilnih telefona, na gradskim ulicama, u avionu, u kinu ili u galeriji. Iako neka novija istraživanja u Hrvatskoj potvrđuju ponovni porast utjecaja radija, a druga ukazuju na sve brže povećavanje publike online medija, na tržištu i dalje televizija slovi kao najutjecajniji medij.

Televizija kao medij 20. stoljeća intenzivnije se počela razvijati poslije Drugoga svjetskog rata, a o njezinoj apsolutnoj dominaciji možemo govoriti u 80-ima i 90-ima. Kada je riječ o serijama, sapunicama, glazbenim videospotovima, pa čak i dokumentarcima te reportažama – i novinari, i teoretičari medija, i gledatelji, složit će se da su to forme utemeljene u narativu, da je riječ o sadržaju prepletenu preko dramaturškog kostura. Lako ćemo razlikovati uvod, zaplet, vrhunac i rasplet, prepoznati glavne junake, uočiti sukob. I slika, i tonovi, i tekst prenose brojne simbole, znakove, metafore, metonimije, ironiju, hiperbole. Sve su to elementi karakteristični za dramsku strukturu sadržaja, neovisno je li riječ samo o tekstu, o audio ili audio-vizualnom sadržaju.

Međutim, ako u fokus stavimo vijesti čiji je primarni zadatak informiranje javnosti, mnogi novinari i urednici neće se složiti da vijesti zapravo pripovijedaju priče o nečemu što se dogodilo ili će se tek dogoditi. Nerijetko će inzistirati na tvrdnji da oni samo informiraju, prenose informacije čitateljima, slušateljima ili gledateljima pritom ih ne pakirajući ni u kakve dramske strukture. Dualizam na relaciji novinari-znanstvenici prisutan je još od 60-ih godina prošloga stoljeća i prvih istraživanja narativa u novinarskom tekstu. Roland Barthes (1915–1980), francuski filozof, kritičar i semiotičar, među prvima je isticao važnost proučavanja medija i popularne kulture kroz prizmu generiranja značenja. Riječ je o narativnoj strukturi medijskoga teksta koja rezultira odgovarajućim medijskim diskursom. Novinari se pritom ne koriste samo znakovima, kodovima, simbolima, metaforama, već i mitološkim strukturama, a ponekad i mitovima kao arhetipovima. A što je uopće mit?

Mit je priča koja pokušava objasniti podrijetlo nečega, predajno vjerovanje starih naroda o podrijetlu svijeta, o prirodnim pojavama, o bogovima i legendarnim herojima. Drugim riječima, mit je generički prikaz idealtipa. No ne smijemo smetnuti s uma da je riječ o izmišljenoj priči, bajki, nevjerodostojnu prikazu događaja, pojava i osoba. I koliko god možda na prvi pogled djelovalo nevjerojatno, činjenica je da su mitovi i mitološke strukture svoje mjesto našli i u vijestima: na naslovnicama, u najavama, u komentarima kolumnista, u sportskim vijestima, u crnoj kronici.

Mitovi hrvatskih medija

Jack Lule, profesor novinarstva na pensilvanijskom sveučilištu Lehigh, u knjizi Daily News, Eternal Stories (2001) navodi sedam master-mitova koji su svoje mjesto na ovom popisu zavrijedili učestalom uporabom u novinskim tekstovima. Redom, to su: žrtva, žrtveno janje, heroj, dobra majka, varalica, Drugi svijet i poplava (odnosi se na veliku elementarnu nepogodu). Istraživanjem provedenim na uzorku vijesti emitiranih u središnjim informativnim emisijama hrvatskih televizija (HTV Dnevnik u razdoblju od 1991. do 2006. te Dnevnik Nove TV i Vijesti RTL-a za razdoblje 2005–2006. godina) u čak 40 posto emitiranih priloga na HTV-u i RTL-u (ne računajući vijesti kraće od 60 sekundi) pronađena je neka od mitoloških struktura, dok su u Dnevniku Nove TV pronađene u čak 60 posto analiziranih izvještaja. Time je potvrđen vrlo visoki stupanj mitologizacije dnevnih događanja, a ponajprije osoba koje se spominju u TV-izvještajima. Uz Luleove žrtve, varalice i heroje, na popisu hrvatskih master-mitova našli su se još i mit o negativcu / zlikovcu, o zvijezdi (the star), mitovi o Zapadu, o Europi ili Europskoj Uniji te mit o vođi. Na sve tri televizije izrazito dominira mit o žrtvi, što otvara vrlo važnu temu za neku sljedeću raspravu o viktimizaciji u izvještavanju o dnevnim događajima u hrvatskom medijskom diskursu. Gledajući televizijske vijesti, stječemo dojam da tek rijetki u hrvatskome društvu nisu žrtve, jer žrtve su i djeca, i mladi, studenti, žene, radnici, umirovljenici, poljoprivrednici, pacijenti u bolnicama, životinje. Na drugom su mjestu negativci, a na trećem varalice – sve redom mitovi negativnih konotacija. Pitamo se, gdje su nestali junaci, heroji? Čini se da im je u televizijskim vijestima mjesta bilo samo za vrijeme Domovinskog rata.

Činjenica da su mitološke strukture najvećim dijelom pronađene u novinarskom tekstu, a potom u izjavama sugovornika ili u slici, jasan je pokazatelj da su za mitologizaciju vijesti odgovorni ponajprije novinari. O tome koliko su sami svjesni uporabe tih izmišljenih struktura, manipuliraju li svjesno u svrhu stvaranja odgovarajućeg javnog diskursa prema pojedincima, skupinama, manjinama, društvima i sl. ili pak nesvjesno kopiraju društvene vrijednosne obrasce, mogli bismo raspravljati. Kao i o tome koliko prosječan čitatelj, slušatelj ili gledatelj prepoznaje da su svi ti heroji i heroine, zvijezde i zvjezdice, priče o EU kao tržnici bez sira i vrhnja ili o EU kao obećanoj zemlji, i dalje samo mitovi, nikako činjenice.

Pošteni tajkun

Vratimo se malo na priču kojom smo i započeli ovaj tekst. Kada je riječ o uporabi narativa u televizijskim vijestima, povezujemo ga uz nastojanje novinara da opišu neki događaj na način razumljiv široj publici. Riječ je o popularizaciji vijesti. I dokle god se ona zadržava u okvirima forme, a ne i sadržaja, možemo govoriti o pozitivnoj popularizaciji kojoj je cilj informirati širu javnost, a ne samo društvenu elitu. No kada je riječ o primjeni mitoloških struktura u vijestima – ulazimo u sferu nestvarnog, nepostojećeg, jer mitovi su izmišljene konstrukcije, nevjerodostojni prikazi događaja i osoba i kao takvima ne smije im biti mjesta u informativnom programu. Njihova uporaba isključivo je manipulacija.

Zanimljiv su primjer tajkuni. U kulturi razvijenih kapitalističkih zemalja, ponajprije u SAD-u, ali i u zemljama sjeverne i zapadne Europe, tajkun je bogat i moćan poslovni čovjek, industrijalac ili financijaš. Tajkuni su u tim zemljama ugledne osobe koje su se obogatile zahvaljujući znanju, upornu i teškom radu, pametnim ulaganjima, kreativnim inovacijama. Njihovo bogatstvo rezultat je mogućnosti koje im je pružila slobodna tržišna ekonomija. Stoga su milijarderi poput Donalda Trumpa ili Ruperta Murdocha, osobito u Americi, u medijima tretirani uglavnom kao zvijezde, kao predstavnici vrlo uske društvene skupine koji su ostvarili američki san i koji svojim radom mogu i ostalima biti poticaj i primjer da je uspjeh moguć.

U Hrvatskoj je medijski tretman tajkuna bio znatno drukčiji. Primjerice, od 1991. do 2006. svi hrvatski tajkuni kontinuirano su u televizijskim vijestima bili prikazani kao lopovi, politički kriminalci, ratni profiteri i uopće varalice. Varalica je jedan od najzabavnijih karaktera svjetske mitologije. On djeluje izvan okvira dobra i zla te ne prepoznaje društvene zakonitosti i načela. Često su djetinjasti, pohlepni i pohotljivi, ali ponekad i prijateljski prema drugima, pametni i mudri. Ponekad djeluju čak i nespretno, budalasto, ali uvijek posjeduju nevjerojatnu moć preživljavanja. Varalica će na kraju priče možda i nesretno završiti, ali nekim čudom iznova će se pojaviti već u sljedećoj. Ne asocira li vas opis na neke dobro nam znane hrvatske tajkune i moćnike?

Čak i u rječnicima hrvatskog jezika, uz definiciju tajkuna kao bogata poduzetnika s velikim utjecajem u politici i društvu, postoji i definicija prema kojoj je tajkun „financijski moćnik koji se obogatio bez novca i rada; novopečeni bogataš“. U tranzicijskom hrvatskom društvu prevladalo je upravo to sekundarno pejorativno značenje riječi tajkun. Uz tajkune u Hrvatskoj vezuje se pojam političkoga kapitalizma o kojem piše Josip Županov u svojoj knjizi Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma. Ulaznica za taj poslovni svijet bili su isključivo osobna i politička poznanstva i veze. Uz ratne profitere, najviše mjesta u medijima na crnoj listi hrvatskih tajkuna pronašla su imena onih koji su se obogatili zahvaljujući prijevarama u procesu transformacije državnog vlasništva u privatno, poznatijem kao privatizacija na hrvatski način. U posljednjem desetljeću prošloga stoljeća, u medijima, i to češće u novinama negoli na televiziji, uz proces privatizacije vezivao se i paralelni proces tajkunizacije. Novinari (posebice u Slobodnoj Dalmaciji i Feralu) ponajviše su inspiracije imali pri osmišljavanju metafora u tekstovima čiji je glavni junak bio „najpoznatiji hrvatski tajkun“ Miroslav Kutle – „Murdoch sa Širokog Brijega“ ili „Al Capone iz naše ulice“. Mitološka struktura varalice prožimala je redom tekstove, ali i televizijske izvještaje, ne samo o tom tajkunu nego i o Ninoslavu Paviću, Nikici Valentiću, Josipu Guciću, „slavonskom tajkunu“ Antonu Novaliću“ itd. Koliko je jaka bila medijska stigma na uspješnim hrvatskim poduzetnicima, svjedoči i činjenica da su se neki od njih u središnjim informativnim emisijama imali potrebu i javno braniti riječima: „Ja sam pošteni tajkun!“ Upravo to kazao je Željko Kerum u Dnevniku Nove TV kada je obećao nadoknaditi štetu počinjenu urušavanjem dijela spomenika kulture, stare zgrade zagrebačke tvornice Nada Dimić, a prilikom radova na izgradnji novoga poslovnog centra.

Netko će se možda zapitati: Pa što je tu uopće loše? Nije li to tek preslika društva i mitova koje ono u sebi skriva i razotkriva? Nisu li zaista svi ti novopečeni hrvatski bogataši do titule tajkuna i došli ratnim profiterstvom, kriminalom, političkim i gospodarskim malverzacijama i prijevarama? Srećom, u slučaju hrvatskih tajkuna, mediji su bili dovoljno pošteni pa su tajkuni uglavnom imali ime i prezime, a nisu se skrivali kao anonimni pripadnici tajkunske društvene skupine. Zahvaljujući toj individualizaciji neki novi uspješni poduzetnici, koji su se pojavili poslije 2000. (poput Damira Sobola, osnivača Iskon interneta ili Hrvoja Prpića, suosnivača HG Spota, koji su se obogatili prodajom vlasničkih udjela), ipak su uspjeli pridobiti titulu „bogata i uspješna poslovnog čovjeka“ neokaljanu grijesima prethodnika.

Od osloboditelja do varalica

No mitologizacija i individualizacija samo ponekad dolaze u paketu. Tako će Janica Kostelić biti kraljica, ali negativci će se češće skrivati iza cijele skupine skinhedsa, navijača nekoga nogometnog kluba, neke etničke manjine i sl. Možda su najslikovitiji primjer koliko štete uporaba mitoloških struktura u medijskom sadržaju može nanijeti nekoj društvenoj skupini hrvatski branitelji. Metodom studije slučaja analizirani su televizijski prilozi koji su izvještavali o braniteljima, a objavljeni su na HTV-u od 1991. do 2006. u središnjem Dnevniku. U vrijeme Domovinskog rata (1991–1995) u izvještajima s bojišnice branitelji su redovito prezentirani kao heroji, srčani, hrabri vojnici koji su spremni žrtvovati i svoj život za slobodu i nezavisnost Hrvatske. Nije samo novinarski tekst isticao njihovo herojstvo („herojski su otišli na bojišnicu“, „uz minimalne gubitke branitelji su uspjeli odbiti i posljednji pokušaj neprijateljskog proboja“ i sl.), i u slici se lako iščitavala mitološka struktura heroja. Bili su to čvrsti, naoružani vojnici gotovo uvijek snimani dok stoje ili su eventualno naslonjeni na tenk, na čijim su uniformama bili ušiveni amblemi sa životinjskim likovima koji su simbolizirali braniteljsku tjelesnu spremnost, neustrašivost (tigar, puma), taktičnost (pauk) itd. Hrvatski grb i boje hrvatske zastave kao simboli domoljublja bili su na kapama, trakama oko glave, a često su isticani i katolički vjerski simboli koje su branitelji nosili oko vrata (krunica, križ, raspelo) kao potvrda čvrste vjere i visokog morala. Mnogi će se sjetiti i legendarne odjave središnjeg Dnevnika koju je uveo Banimir Dopuđa, u to vrijeme urednik Dnevnika: „… uz poseban pozdrav hrvatskim braniteljima ma gdje bili!“ Uz modificirani pozdrav i ostali su voditelji i urednici odjavljivali Dnevnik pozdravljajući hrvatske branitelje, koji su 1995. preimenovani u osloboditelje.

Po završetku rata u razdoblju od 1996. do 1999. branitelji su i dalje zadržali svoj herojski status u televizijskim vijestima, ali su ih novinari sve češće počeli prikazivati i kao žrtve društva koje se nije pobrinulo i osiguralo im što je moguće bezbolniji i jednostavniji povratak u svakodnevni život. Mnogi su branitelji u to vrijeme bili bez posla, bez mjesta za stanovanje, a najteže je bilo oboljelima od posttraumatskoga stresnog poremećaja i tjelesnim invalidima kojima nije bila dostupna primjerena zdravstvena skrb, proteze i druga pomagala koja bi im, barem djelomično, olakšala svakodnevni život. U televizijskim prilozima branitelji su sve češće prikazani kao bespomoćni, gotovo su redovito sjedili ili čak ležali ako je riječ bila o teže bolesnima, slika je naglašavala njihov tjelesni invaliditet, krupno su snimana zabrinuta lica, izgubljeni pogledi, suze u očima i sl. Takvi narativi rabljeni su u funkciji mita o žrtvi. Mitološki gledano, žrtva je poseban oblik religioznog očitovanja odnosa prema Bogu, ali i prema idealu koji može biti sloboda, ravnopravnost, ljubav, itd. Ona uvijek nadilazi materijalno, a njezin je smisao upravo čovjekova spremnost da za ispunjenje toga višeg cilja daruje ono najvrednije, vlastiti život. Novinarska empatija bila je jako naglašena u tim prilozima i činjenica da su branitelji zavrijedili bolji život nije bila upitna.

Bijeg od individualizacije

No početkom 2000. mijenja se odnos novinarskoga tretmana branitelja u Dnevniku. Branitelji-heroji kao društvena skupina su izblijedjeli, preciznije rečeno, u dnevničkom diskursu ostali su heroizirani samo na individualnoj razini – dobili su ime i prezime (general Mirko Norac, a poslije i general Ante Gotovina). Mitološka struktura žrtve i dalje se mogla iščitati iz TV-izvještaja, ali je i ona sve češće bila individualizirana. S druge strane, novinari su počeli otvarati teme o lažnim braniteljima, o onima koji su i bez sudjelovanja u Domovinskom ratu stekli braniteljski status i povlastice koje taj status donosi, o preprodaji takvih potvrda i slično. No umjesto da su se i tada takvi pojedinačni slučajevi navodili i obrađivali kao individualni, novinari su se utekli skupnom definiranju, uvijek iznova naglašavajući da je riječ o branitelju koji je prevario, lagao, itd. Mit o varalici tako je možda i nenamjerno, a možda i namjerno, povezan s cijelom društvenom skupinom i na taj način napravio nepopravljivu štetu hrvatskim braniteljima. Isto se desilo i pri obradi negativnih tema; suđenja za ratni zločin, obiteljskog nasilja, prijetnje bacanja bombe u javnu ustanovu, samospaljivanja na javnom mjestu i sl. Kad god je bila riječ o pojedincu koji ima i braniteljski status, to je bilo naglašeno. Istovremeno, ako se radilo primjerice o pekaru ili ribaru, državnom službeniku ili cariniku koji je napao, prijetio ili počinio prekršaj, tada bi počinjeno djelo bilo individualizirano. U slučaju branitelja, identifikacija cijelom društvenom skupinom novinarima se učinila prikladnom („razvojačeni hrvatski branitelj sinoć je u kafiću X prijetio zoljom“). I tako su hrvatski branitelji u televizijskim vijestima nezasluženo postali negativci, čak prijetnja hrvatskome društvu. Za ilustraciju, jednako bi se desilo sveučilišnim profesorima da uhićeni u aferi Indeks nisu bili imenovani, već da su skrivani iza cijele društvene skupine sveučilišnih profesora. Čemu taj bijeg od individualizacije? Stari je to, iskušani princip kojim se pojedinci skrivaju iza skupina, a svoju slobodu plaćaju tuđom odgovornošću (oni su krivi).

Kreiranje nove stvarnosti

A mi kao gledatelji televizijskih vijesti i dalje ostajemo pasivni promatrači. Najnovije istraživanje u Americi po tko zna koji put dokazalo je tu pasivnost. Naime, kada su se na tržištu pojavili digitalni videorekorderi, oglašivači su se pobojali da će gledatelji prilikom odgođenog gledanja snimljene omiljene serije ili emisije jednostavno premotati reklamni blok. Ipak, gotovo 50 posto gledatelja u dobi između 18 i 49 godina to nije učinilo. Pa ako polovica gledateljstva ne raspoznaje da se dobrovoljno prepušta porukama oglašivača koje su samim formatom i najavljene kao promotivni (neki će reći propagandni) blok, koliko ih je onda uopće kadro u jednom ozbiljnom formatu kao što su vijesti (a njima se vjeruje) prepoznati visokosofisticirano upakirane poruke i vrijednosti? Koliko su uopće i novinari sami svjesni uporabe stereotipa, metafora, mitoloških struktura u svojim tekstovima ili pri javljanju uživo? Koliko su svjesni značenja riječi žrtva ili primjene struktura koje upućuju na taj mit? Znaju li uopće značenje žrtve kao mita?

Televizija jest prozor u svijet i ona nam prenosi događaje iz bliže i dalje okoline, ali koliko je stvarno taj svijet takav kakvim ga televizija prikazuje, koliko je stvarna ta televizijska stvarnost, pitanje je na koje nije moguće jednoznačno odgovoriti. Ta stvarnost ovisi i o novinarsko-uredničkom pakiranju sadržaja, ali i o samom televizijskom diskursu. Televizija služi kao ideološki aparat, ona promiče političke ideje, društvene vrijednosti, partikularne interese, posebice one koji su po volji centrima moći (političkim ili ekonomskim). Televizija nam može nametnuti ne samo neke specifične ideje ili emocije (mržnju prema nekoj društvenoj manjini, suosjećanje za nesreću pojedinca) nego i cjelokupan način gledanja i razumijevanja svega onoga što se nalazi izvan našeg svakodnevnog iskustva. Televizijske vijesti, kao popularan izvor informacija, uživaju među gledateljstvom visok stupanj vjerodostojnosti ponajviše zbog uvjerljivosti žive slike. Čitajući roman, kratku priču, bajku, fikcija sadržaja nam nije upitna. Gledajući pak televizijske vijesti, stvarnost se čini neupitna, vidimo je pred sobom, nemamo što zamišljati. No i slika može biti tek sredstvo manipulacije. I kao što je već rečeno, u prenošenju stvarnosti primjena naracije, pričanje priče, nije problematično – ono je tek forma koja ne mora, i ne bi smjela, utjecati na sadržaj. S druge pak strane, primjena mitoloških struktura pod krinkom društveno prihvatljivoga ili društveno uobičajenog nije ništa drugo do manipulacija – transformacija prvobitne stvarnosti u nestvarno, mitološko, a sve sa svrhom kreiranja neke nove stvarnosti.

U tekstu su iskorišteni rezultati istraživanja koje je autorica provela za potrebe doktorske disertacije Narratives and Mythical Structures in Croatian TV News, obranjene u srpnju 2009. na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Ljubljani.