Smjeran poetski kanat

Simboličan naslov Dodir svjetlosti doista je primjeren ovoj nesvakodnevnoj knjizi pjesama. Podijeljena u četiri ciklusa (Pastoli ud šajete, Rubi svitleći, Otvaram jutra i Uronjen u beskraj), nadahnuto spaja dva idioma – čakavski i štokavski. Posebnost je prvoga ciklusa petnaest haiku-pjesama, koje osmišljene čakavskim poetskim sintagmama pokazuju autorovu vještinu u komponiranju zgusnutih slika što se otprve ne otkrivaju, budeći u čitatelja želju da ih raskrivajući – prihvati. To su koncizni pjesmovni uradci bliski vizualnom doživljaju kao da je riječ o dobro promišljenim potezima slikarskoga kista. Ništa nije nasumce izrečeno: „Daž luži luži / krovi svire violin / i slajže se spi“ (Pod starima krovi).U tri stiha postignuta je autentična atmosfera, karakteristična aura domaćeg ambijenta. I život prirode osmišljen je pomno izažetim stihovima: „Sledeni piski: / kolombari sve manji / tić je u zidu“ (Prosunac).

Već u drugom čakavskom ciklusu Rubi svitleći, u pjesmama Dobra kao kruh, Naša san kus sebe, deboto cilega, Kanat onemu ki zvizdan zna broja, Psalan o dihu, pjesnik Milohanić oduhovljeno razmiče granice svojih poetskih viđenja, obuhvativši esencijanu zbilju života u ganutljivoj pjesmi o majčinoj ljubavi: „Za druge se razdavati / u žrtvi /, pokori i skrbi /. Dogoriti kako svića sve tiša i tiša… / Razdiliti se i lomiti na kuse / za druge /.../ Ćutila su dica: Samo mati učini / ča nidan ne more“(Dobra kao kruh). U tim čakavskim pjesmotvorima pjesnik Milohanić doista je našao „kus sebe / deboto cilega“, približivši svoj istarski čakavski idiom mogućnostima štokavske pjesničke fraze: „…tr je lako biti u sredini sebe / ko jubiš profondo svakega čovika / štriga krvavo zagrebe spod kože / srče živjenje z dnola“.

Humane čovjekoljubne vizure specificum su pjesnika Tomislava Milohanića. U sljedeća dva ciklusa na hrvatskom književnom standardu (Otvaram jutra, Uronjen u beskraj), on ne podliježe sofističkim mudrovanjima, izravan je i dokučiv: „Otvaram jutra i pitam:/ gdje ste vi što bijaste prije?/ Druga obala šuti, tajnu krije…/ Želja sve jača, sve sporiji ritam“ (Otvaram jutra). Milohanićev osjećaj ljudskosti prožet je filozofijom vjere, smjernim pouzdanjem u smisao Božje providnosti: „…u bezdanu izazova i lutanja / ne daj da se utrne iskra / nego da moja iskra / zapali iskru dobrote u srcu drugoga“ (Molitva /Meditacija). Autorovo fideističko shvaćanje svijeta i svemira uvjerljive jednostavnosti i transparentnosti (Apostol mira, To si ti sada, Isuse, Veronikin rubac, Jer Bog voli svoje dijete, Uronjen u beskraj), očituje se kao etički čin u kojem vlada ljubav, skrb i žrtvovanje za neko drugo biće. Milohanićev altruizam gotovo panteistički dotiče potrebu za skladom i harmonijom života i svemira. Dobrota, čovjekoljublje i blagi „dodir Stvoritelja“ ustrajne su konstante kojima žudi Milohanićeva pjesnička duša. Usred mnoštva i usprkos gomili „bridova i oklopa“, on sam nosi „svoj križ“ (Veronikin rubac). Doista, kraj toliko svekolikih križeva oko nas, to bi pjesništvo trebalo biti balzam, svojevrsna utjeha za dušu. Nažalost, svakodnevica nije „blagost Došašća i miomiris djetinjstva“. Samo pjesnici koji su „čuđenje u svijetu“ ustrajno teže svojim snovima. Pustimo ih neka sanjaju.

I za kraj: zbog specifičnoga autorova zavičajnog idioma u knjigu P. S. Dodir svjetlosti trebalo je uvrstiti rječnik manje poznatih riječi. I to je obol širenju naše mnogolike jezične kulture.