Šest vrsta iskrenosti

Čak i kad stvari ne treba svesti na bitno, kazalištarci to čine. Tako je jedan od postulata, kojim se glumci ponekad bore za svoju slobodu, onaj koji kaže da kazalište može bez svega, ali ne i bez glumca. S druge strane, i to doslovno, nije loše spomenuti i publiku. Kako se tko bori za publiku, a kako izlazi iz okvira koje nameću ponekad redatelj, ponekad ravnatelj, a nekad i sami glumci nesposobnošću da izađu iz osobne šablone i prestanu, kako kaže njihova kolegica, „glumiti da glume“, pokazalo je šest hrabrih pojedinki u projektu nazvanu 12/2, nastalom kao nastavak radionice koju je prije nekoliko mjeseci u Zagrebačkom kazalištu mladih održala Ellen Stewart, čuvenija kao njujorška La Mama. Njezinih nekoliko dolazaka u Zagreb, uglavnom vezanih uz ravnateljicu ZKM-a Dubravku Vrgoč i Festival svjetskog kazališta, bili su ceremonijalne naravi. Ovaj posljednji pokušao je biti i edukativnog karaktera, jer je kazališna legenda zaista radila s raznorodnim mnoštvom prijavljenih na njezin kratki master class. Što je drugima od svega toga ostalo, možda se nikad neće saznati, ali Ivana Krizmanić, Csilla Barath Bastajić, Romina Vitasović, Marija Tadić, Ana Vilenica i Tanja Smoje odlučile su stvar gurati barem korak dalje i izborile se u prosincu za nekoliko termina u dvorani Polanec kako bi to i pokazale.

Glumački nemiri

Projekt 12/2 mogao bi biti uspješna vježba, prezentacija materijala proizvedena tijekom radionice, kad na domaćim pozornicama ne bi bilo sličnih, uvjetno rečeno, predstava koje se od ovako otvorena koncepta malo ili uopće ne razlikuju. Zato bi bilo nepravedno staviti ga pod tepih rada u nastajanju, ili mu zanijekati želju za igrom pred publikom koja nije iz istog profesionalnog ili bilo kojeg drugog kruga. Vrijednost pokazanoga je u tehnici koja se stječe upravo pokušajima i pogreškama, ali hrabrim izlascima. Izvođačicama, i autoricama, nedostaje uravnoteženosti, i svaka je pojedina scena građena sama za sebe, ali u kolažu ispovijedi, persiflaža, igranja na i za publiku, preskakanja granica koje navodno dijele kazalište od performansa, sa svim ogradama definicija, ima i vrijednosti. Čak i kod onih koje je televizijsko trošenje načelo i prije nego što su pronašle izvođačku snagu koja može sve podnijeti. A ne može, iako Ana Vilenica u svojem zbrzanom i histeričnom kvaziautobiografskom ispadu pokušava uvjeriti najprije samu sebe.

Pravo pitanje ovog projekta upravo je iskrenost izvođačica prema sebi, jer i izbor scena, njihova prezentacija, odabir koda u kojem svaka od njih igra, govori dovoljno o izvođačkim preferencijama i stupnju osviještenosti, kako unutar umjetničkoga, kazališnog konteksta, tako i izvan njega. Naravno, i takvo čitanje može biti predrasuda ili učinak pomno smišljena plana, dramaturške manipulacije i oslanjanja na prethodne uloge, koje također nisu morale biti osobni izbor ili najugodnije iskustvo. Lako je zato Tanju Smoje i njezino sasvim intimno razlaganje psihičkih i fizičkih reakcija kao rada dobro podmazana komunalnog stroja proglasiti najdojmljivijim segmentom predstave, ali kamo svrstati Mariju Tadić koja čini slično, ali preko igre riječima i iza očito obrambena, iako naizgled opuštena stava. Ili Romini Vitasović čestitati na izdržljivosti u ruganju samoj sebi, Ani Vilenici priznati koncept, a Ivani Krizmanić grubu, grotesknu komiku.

Via Negativa Light i obična stand-up-komedija dva su pola između kojih se kreće 12/2 kao portfolio svih izvođačica, istodobno svjedočanstvo unutarnjih glumačkih nemira, želje za zanatskim poboljšanjem i, konačno, zavođenjem publike.