Preminuo vodeći hrvatski klasični filolog

Branimir Glavičić

Hrvatski klasični filolog, akademik Branimir Glavičić, umro je u Zadru 10. siječnja 2010, u 84. godini života. Rođen u Našicama 12. svibnja 1926, u svom je znanstvenom radu ostvario mnogo kombinirajući uporni rad i čudesnu ljubav za struku. Odrastao i formiran na sjeveru domovine, uglavnom u Zagrebu, u panonskom krajoliku sa stalnim naviljcima magle, cio je radni vijek proveo u Zadru, na Filozofskom fakultetu i na Sveučilištu, gdje je na vječnoj pozornici sunca i sveučilišnog života stvorio bogato djelo. Sređen, dostojanstven i komunikativan, sav je bio u ostvarivanju svojih životnih znanstvenih zadaća, ali i u bogaćenju kolegijalne suradnje.

Prvo je razdoblje znanstvenoga razvoja uglavnom posvetio ranoj grčkoj epici, drugo pretežno europskom i osobito hrvatskom latinizmu. Znatan dio njegova rada okupljen je oko heksametra, toga tako važna stiha europskih književnosti. U rukopisnoj disertaciji (Zadar, 1964) proučio je metričko zakoračenje u Homera, kojega je i prevodio, kao i Hesioda, Apolonija Rođanina, Teokrita. Pokazao se velemajstorom hrvaćenja grčkih pisaca, uzornim proučavateljem rane grčke epike.

Duboko svjestan činjenice da je hrvatska književnost stoljećima bila višejezična i da je latinski jezik u korpusu hrvatske književnosti bio jako zanemaren, profesor Glavičić prihvatio se proučavanja i prevođenja hrvatskoga latinizma. Razumije se, tu je u prvom planu bio Marko Marulić, naš prvi svjetski pisac, koji je za svoj narod učinio toliko da to nije lako shvatiti. Do Branimira Glavičića hrvatskih izdanja Marulićevih latinskih djela gotovo da nismo imali, a sam je Glavičić objavio prijevode desetak Marulićevih knjiga (Davidijada, Pouke za čestit život s primjerima, Institucija I-III, Evanđelistar I-II, Repertorium I-III itd.) često ih opskrbivši predgovorima, bilješkama, kazalima itd. Može se reći da je na vrhunski način učinio koliko je najviše mogao. K tomu, objavio je Marulićev latinski rječnik (Split, 1997), objelodanio sintezu Versifikacija hrvatskih latinista, Split, 2001. Hrvatio je još neke naše latiniste, npr. Jakova Bunića, Ruđera Josipa Boškovića (Pomrčine sunca i mjeseca, Zagreb, 2007), spis Obsidio Iadrensis, ulomke iz Vrančićeva Života nikoliko izabranih divic (Šibenik, 1995), prevodio je i druge pisce s latinskoga, npr. Dantea i Petrarku. Bio je veliki prevoditelj, uzoran znalac ne samo grčkoga i latinskoga nego i materinskog jezika. Primio je niz nagrada i priznanja: nagradu Slobodne Dalmacije, republičku nagradu Božidar Adžija, nagradu grada Zadra, zlatnu plaketu Grb grada Splita, nagradu grada Splita za životno djelo, nagradu Judita Društva hrvatskih književnika, na koncu i nagradu Iso Velikanović za životno djelo 2007. Bio je zaslužni profesor Sveučilišta u Zadru i redoviti član HAZU.

U dugu nizu znanstvenih radova opet je veliki Marul glavni junak, no obrađivao je i druge, Šibenčane Ivana Polikarpa Severitana i Antuna Vrančića, Zadranina Šimuna Kožičića Benju, Ivana Česmičkoga iz Česmice kod Čazme, zadarskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića, Dubrovčane Damjana Benešu i Brnu Džamanjića. Naravno, ovo nije prilika da nabrajamo mnogobrojne Glavičićeve prinose, već je prigoda istaknuti da su redovito temeljiti.

Knjige su mu izlazile u Zagrebu, u Splitu i u Sarajevu. Objavljivao je u znanstvenim zbornicima i u nizu časopisa: Filologija, Živa antika, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Čakavska rič, Colloquia Maruliana, Senjski zbornik, Adrias, Forum, Mogućnosti, Zadarska revija / smotra, Dubrovnik itd.

U društvu nakon predstavljanja knjiga ili na znanstvenim skupovima prilikom predaha veoma bi uživao u ugodnu raspoloženju. Osobito ga je uzbudila i obradovala pojava 2. broja časopisa Croatica et Slavica Iadertina 2006; bio je posvećen 80. godišnjici njegova života.

U znanosti je učinio mnogo, bio je vodeći hrvatski klasični filolog. Posebno moramo naglasiti da je proučavanje europskog i svjetskog latinizma svjetski trend, a hrvatska je situacija u tom smislu danas mnogo bolja no što je bila u doba Glavičićevih početaka prije pedesetak godina, uvelike upravo zahvaljujući akademiku Branimiru Glavičiću.