Pogled iz Amerike

Američki slavist Robert D. Greenberg objavio je 2004. knjigu Language and Identity in the Balkans, koja je već sljedeće, 2005, prevedena na hrvatski jezik, pod naslovom Jezik i identitet na Balkanu. Raspad srpsko-hrvatskoga, i objavljena u izdavačkoj kući Srednja Europa. Budući da je u knjizi u okviru zadane teme na relativno izazovan način izložena i problematika hrvatskoga standardnog jezika, u Matici je hrvatskoj o njoj organiziran okrugli stol na kojemu je izlaganjima na samu knjigu i na pitanja koja se njome otvaraju reagiralo dvanaest uglednih hrvatskih jezikoslovaca. U zborniku koji ovdje prikazujemo objavljeno je deset autoriziranih priloga s toga okruglog stola, s pridodanom raspravom što je vođena nakon izlaganja, a na samu je kraju tiskan i odgovor R. D. Greenberga na kritike koje su se na okruglom stolu čule na račun njegove knjige.

Neodržive tvrdnje

U prvom prilogu, pod naslovom Recimo koju o Greenbergovoj knjizi, Radoslav Katičić, uočivši kako su mnoge tvrdnje u toj knjizi ili „krivo nasađene“ ili jednostrane ili nepotpune ili „naprosto krive i neistinite“, zaključuje da sve to dolazi od toga što „autor doista vjeruje da je postojao jedinstven srpskohrvatski jezik“, i da je taj jezik stvoren 1850. s tzv. Bečkim dogovorom, potvrđen 1954. Novosadskim dogovorom, a prestao postojati 1990. kada se Hrvatska državnopravno osamostalila i u javnu upotrebu službeno uvela hrvatski jezik. Katičić argumentirano pokazuje kako je teza o postojanju tzv. zajedničkoga (srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog) standardnog jezika i načinu njegova nastajanja, funkcioniranja i nestajanja (raspada) politički iskonstruirana, nepovijesna i lingvistički neodrživa; jednako kao što je neodrživa, ako ne i apsurdna, i tvrdnja da je hrvatski standardni jezik nastao tek 1990! Na takvu lingvistički neprihvatljivu konstruktu, koji u baratanju jezičnim činjenicama polazi samo od tzv. važnih datuma, i još ih k tomu krivo tumači, ne uzimajući u obzir stvaran život jezika i odnos njegovih govornika prema njemu u zbiljskom, povijesno izraslu kontekstu, ne može se valjano zasnovati znanstveno istraživanje bilo kojega standardnog jezika, pa ni hrvatskoga. Nije onda čudno što se na temelju pogrešno postavljena polazišta izriče mnoštvo netočnih, tendencioznih i poluistinitih tvrdnji, što se daju pogrešna i neprimjerena obrazloženja mnogih jezičnih pojava i iz njih izvode zbunjujući i neprihvatljivi zaključci. Riječju: Greenbergova knjiga nudi znanstveno neutemeljenu, površnu i nepouzdanu sliku razvoja hrvatskoga standardnog jezika i njegova sadašnjeg stanja te stoga svoje (prvenstveno američke) čitatelje više dezinformira nego informira.

Kolokvijalni izričaj

U svom prilogu raspravi Dalibor Brozović rezolutno odbija Greenbergovu tezu po kojoj bi Bečki i Novosadski „dogovor“ bili „jedine osnovne točke u hrvatskoj novoštokavskoj standardizaciji“, ocjenjujući ta dva događaja samo nevažnim epizodama i činovima unitarističkog nasilja. Višekratno upozorava na autorovo svjesno iskrivljavanje činjenica, ili, ako baš nikako nisu u skladu s njegovim tezama, na njihovo namjerno prešućivanje. Stoga mu u velik propust upisuje i znanstveno nedopustivo zanemarivanje postojeće literature o predmetu istraživanja, kao i neskrivenu pristranost u iskazanim stavovima.

U prilogu Stjepana Babića Kako stranci vide našu jezičnu problematiku na primjeru se Greenbergove knjige problematizira odnos inozemnih lingvista prema hrvatskom jeziku u sklopu širega tzv. srednjojužnoslavenskoga jezičnog kompleksa. Greenberg nije jedini koji drži da je za Hrvate, Srbe, Crnogorce i bosanskohercegovačke Muslimane (Bošnjake) postojao jedinstven standardni jezik koji se s raspadom Jugoslavije raspao na četiri nacionalna jezika. Teza o samo jednom jedinstvenom standardnom jeziku plod je unitarističke koncepcije jezika velikog dijela srpske lingvistike, koju je američki slavist nekritički preuzeo, ne vodeći dovoljno računa ne samo o stvarnom stanju jezične raznolikosti nego i o mjerodavnim mišljenjima koja se od navedenoga bitno razlikuju. Stoga, ako u njegovoj knjizi i postoji nešto što je dobro prikazano, to se gubi i slabo ističe u mnoštvu onoga što je prikazano loše i pogrešno.

Marko Samardžija drži da je Greenbergova knjiga po mnogočemu neobična i neuobičajena. Pozitivna je, uvjetno rečeno, tek po tome što daje jedan od (ne baš čestih) mogućih vanjskih pogleda na iznimno složenu jezičnu situaciju bivše Jugoslavije. Da bi međutim taj pogled bio jasan i koliko-toliko objektivan, mnogo mu toga nedostaje, a pun je i mnogo toga suvišnoga. Premda se autor poziva na znanstvenu strogost, obilato joj se iznevjerava „svojim (slučajno?) loše prikrivenim naklonostima prema ovomu ili onomu i nešto opreznije iznesenim nadama da bi se, u bližoj ili daljnjoj budućnosti, moglo dogoditi ponešto od onoga što on ocjenjuje pozitivnim“. Knjiga je, blago rečeno, pisana načinom neobičnim za lingvistički diskurz, u velikoj mjeri subjektivno, s čestim upletanjem nespretno formuliranih i stručnoj problematici neprimjerenih kolokvijalnih iskaza, s mnoštvom faktografskih netočnosti i hrvatskom čitatelju neprihvatljivih iritantnih tvrdnji.

Po mišljenju Josipa Silića Greenberg se u knjizi više bavi društveno-političkim diskurzom, a manje samim jezikom. Zbog toga mu u prikazu jezičnoga stanja izvan vidokruga ostaje mnogo toga čime je hrvatski standardni jezik bitno definiran: poviješću, tradicijom, kulturom, književnošću, religijom, i uz to još jednim iznimno važnim elementom, a to je osjećaj pripadnosti njegovih govornika jezičnom zajedništvu. U takvu kontekstu nametnuti je tzv. jedinstveni srpskohrvatski jezik ideološko-politički konstrukt koji se sa sociolingvističkoga gledišta ne da valjano braniti, a dokaz njegove nepostojeće opstojnosti jest i to da nikada nigdje stvarno nije zaživio u govornoj i pisanoj praksi.

Zašto je Hrvatima jezik važan?

U svom prilogu Jezik i identitet svugdje, osim na Balkanu Ranko Matasović u povodu Greenbergove knjige postavlja nekoliko ključnih pitanja na koja pokušava adekvatno odgovoriti. Pita se zašto, u kontekstu nedovoljna razumijevanja odnosa između hrvatskoga i srpskoga, „mnogi inozemni lingvisti tako teško razumiju odnos hrvatskoga jezika i hrvatske nacije“. Da bi odgovorio na to pitanje, postavlja i drugo, sasvim izravno: zašto je hrvatski jezik Hrvatima za nacionalni identitet toliko važan? Više nije sporno to da strani lingvisti danas priznaju hrvatski standardni jezik kao poseban, i različit od srpskoga, nego je sporno to što većina njih drži da je taj jezik nastao tek 1990, a prije toga da je postojao samo jedinstven srpskohrvatski.

Na takav model tumačenja svoga standardnog jezika Hrvati ne mogu pristati. Pristajanjem na nj odrekli bi se svoje jezične prošlosti, povijesnih procesa koji su doveli do sadašnjega stanja standardnosti jezika, a time i niza tekstova važnih za nacionalnu kulturu. Ono što standardnom jeziku, kao nosiocu kulture i kolektivnog pamćenja, „daje identitet čitava je njegova povijest, sve ono što ga je oblikovalo u životu nacije“. A u objema Jugoslavijama, u sastavu kojih se našla i Hrvatska, u prvoj manje, u drugoj nasilno i radikalno, po mjeri i u ime komunističke ideologije, sve se to za račun tzv. zajedničkoga srpskohrvatskog jezika pokušavalo minimalizirati, da ne kažemo zatrti i izbrisati, pri čemu se svaki pokušaj očitovanja hrvatske jezične posebnosti proglašavao nacionalizmom. Hrvati su (možda više nego drugi) osjetljivi na svoj jezik i njegovo nacionalno ime, i više im znači u određivanju vlastita nacionalnog identiteta, upravo zato što je taj jezik „komunistička ideologija učinila predmetom represije jednog totalitarnog režima, možda čak više nego što je velikosrpska ideologija poricala Hrvatima pravo na vlastiti jezik još od vremena Vuka Karadžića“. Greenberg to, kao jedan u nizu većine zapadnih lingvista, zajedno s publikom za koju piše, ne razumije, ili ne želi odnosno ne može razumjeti; to, naime, da „u totalitarnom komunističkom sustavu jezik nije bio predmetom sustavne jezične politike, već ideološkog nasilja“. Matasović zaključuje da unatoč svemu objavljivanje Greenbergove knjige u nas valja pozdraviti, jer nam nerazumijevanje hrvatskih jezičnih posebnosti u njoj omogućuje „da sagledamo i vlastite stavove o jeziku iz druge perspektive, drugim riječima: da se vidimo onako kako nas vide drugi“.

Damir Kalogjera upozorava na propust da i Green-berg, a i domaći kroatisti, u razmatranju odnosa jezika i nacionalnog identiteta kao dokaz njegove potvrde uzimaju u obzir samo strogo standardizirani oblik jezika, a nestandardiziranim se oblicima, čiji je udio u nacionalnom identitetu također znatan, bave malo ili nikako. Time im iz vida izmiče „punina jezika“, koja jedina može biti pravi temelj konstruiranja identiteta određene jezične zajednice kao složene i dinamične pojave. Uz stanovite pogreške i nedostatke knjiga je ipak dobrodošla, jer daje još jednu prigodu „kritičarima da pruže svoje argumente međunarodnoj slavistici“.

Potaknut Greenbergovom knjigom Dubravko Škiljan piše teoretski traktat o unutrašnjem i vanjskom priznanju jezika. Unutrašnje se kao neka vrsta društvenoga dogovora postiže unutar jezične zajednice koja se jezikom služi, a vanjsko se dobiva od drugih jezičnih kolektiva i može se realizirati ili u sferi politike ili potaknuto interesima ekonomije ili je u ingerenciji znanosti, a najčešće je rezultat interferencije toga trojega. Oba priznanja važan su čimbenik u konstituiranju jezičnog identiteta u obama njegovim vidovima: i jezika kao simboličnog visoko pozicionirana idioma i jezika kao zbiljskog sredstva komunikacije u određenoj društvenoj zajednici.

Država jezičnih nezadovoljnika

Iako je, po mišljenju Ive Pranjkovića, Greenberg nastojao knjigu pisati tako „da bude objektivan i pravedan prema svakoj sredini“, ipak je to učinio dosta laički, „s puno površnosti i nedovoljnog poznavanja kako povijesnih tako i recentnih zbivanja te s dosta ‘subjektivnih’ interpretacija, što osobito vrijedi za hrvatsku sredinu“. Unatoč tome, dobro je da je knjiga objavljena, kao još jedno viđenje izvana „aktualne jezične situacije na prostoru bivše Jugoslavije“. Pranjkoviću je knjiga poslužila kao poticaj da se s gledišta pojedinih etnija osvrne na jezičnu situaciju u bivšoj Jugoslaviji i usporedi je sa sadašnjim stanjem. Iz izlaganja izlazi da su gotovo sve etnije, s iznimkom, možda, Makedonaca, u bivšoj Jugoslaviji bile nezadovoljne svojim jezičnim statusom, samo su razlozi nezadovoljstva bili različiti. Po tome se može zaključiti da jezična politika u bivšoj državi nije bila zadovoljavajuća. Svaka od etnički određenih jezičnih zajednica ima i danas svoje specifične probleme.

Utvrdivši da se Greenberg u istraživanju jezika i identiteta bavi jedino odnosom standardnog jezika i nacionalnog (ili državnog) identiteta, a ostale vidove jezika i identiteta zanemaruje, Ivo Žanić u opsežnom prilogu argumentirano na odabranim primjerima pokazuje da izvor identiteta u njegovu iznimno složenom obliku nipošto nisu samo standardni jezici, nego uvelike i organski idiomi. Budući da ne uzima u obzir cjelinu jezika, nego samo njegov institucionalizirani vid, Greenberg upada u zamku ahistorijskoga i dekontekstualiziranog opisa u kojemu autorove ocjene događaja i jezičnih zbivanja uz rijetke iznimke uglavnom ne prelaze okvir pukoga mehaničkog nabrajanja, uz poneku etiketarno dodanu objekciju koja bez svoje šire egzemplifikacije čitatelja lako može ostaviti u nedoumici. No unatoč slabostima knjiga je korisna za hrvatsku stručnu i opću javnost jer „prva donosi komparativan pregled procesâ u četverokutu kojega više nismo državnopravno-politički, ali jesmo i bit ćemo jezično-komunikacijski dio“. Žanić zaključuje da ne bismo postupili razumno ako bismo prema toj činjenici bili ili demonstrativno ravnodušni ili odbojni.

U odgovoru na prigovore svojoj knjizi Greenberg između ostaloga naglašava da je knjiga pisana za englesko govorno područje, na kojemu je vladalo opće uvjerenje „da je u SFRJ postojao jedan srpsko-hrvatski jezik“. Ne prihvaćajući većinu iznesenih prigovora, autor se nada da će se njegovi kritičari „izdići iznad napada na osobnoj razini i prihvatiti činjenicu da postoje i drugačiji pogledi na hrvatski jezik“.

Dakako, u kritičkim primjedbama hrvatskih jezikoslovaca nipošto nije riječ o osobnoj razini, a prihvaćanje činjenice da o istom predmetu postoje i drukčiji pogledi nikako ne znači da ti pogledi ne smiju biti podvrgnuti konstruktivnoj kritici. U tom smislu ovaj zbornik zajedno s knjigom na koju se osvrće bolje nego do sada osvjetljuje jezičnoidentitetsku problematiku na području bivše Jugoslavije, uključujući i razdoblje neposredno nakon njezina raspada.