Početnik u Vijencu

U Vijencu – književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost (god. XVII, br. 412–413) od 17. prosinca 2009. novi glavni urednik Luka Šeput objavio je tekst nepoznatog autora Josipa Grozdanića pod naslovom Nedokuhani žanrovski cušpajz, s nadnaslovom Čovjek ispod stola, red. Neven Hitrec, Hrvatska, 2009. Navedeni je autor, koristeći se plaštem filmske kritike, napisao članak koji spada u kategoriju govora mržnje, u ovom slučaju s antihrvatskog političkog motrišta. Navedeni filmski kritičar-početnik obrušio se na poznatog hrvatskog književnika Hrvoja Hitreca i njegovoga sina, uspješnog redatelja Nevena Hitreca. Kako razmišlja ovaj alien s hrvatskim osobnim imenom svjedoči uvodni dio njegova zlogovora:

„Slabim cjelovečernjim igranim prvencem Bogorodica iz 1999. tada 32-godišnji redatelj Neven Hitrec gledatelje je uspio uvjeriti u barem dvije činjenice. Uz to što je bilo očito da je riječ o filmski pismenu autoru, vještu u kompoziciji kadra i preglednom izlaganju filmske priče, bilo je razvidno da se Neven nije uspio izvući ideološke kabanice oca Hrvoja, popularnog dječjeg pisca i autora kultnih Smogovaca. Koji se, opijen sirenskim zovom politike, tijekom 90-ih prometnuo u gorljiva te nerijetko isključiva i netolerantna nacionalista.“

Cijeli preostali „prikaz“ u istom je tonu i pun mržnje prema ocu i sinu Hitrecima, eto, jedino zbog „hrvatskog nacionalizma“. Da je ovakav govor mržnje objavljen u jednom dvotjedniku, smatrao bih to nečim što ne treba iznenađivati, kao dio našeg unutarnjeg političkog građanskog rata, ali kako je objavljen u Vijencu Matice hrvatske, a nakon što je smijenjen Andrija Tunjić, a na njegovo mjesto postavljen osječki asistent Luka Šeput, osjećam potrebu javno kazati kako sam ogorčen postupkom novog urednika. Kao član Glavnog odbora Matice hrvatske glasovao sam za navedenog asistenta, zbog čega sada osjećam nelagodu, pa i stid, jer je iznevjerio dana obećanja. Mislim da ću zbog toga morati povući određene konzekvence.

U navedenom ulomku filmskog kritičara-početnika Grozdanića uočljiva su tri osnovna polazišta, tipična za sve koji njeguju antihrvatski govor mržnje.

1. Groznanić Hrvoja Hitreca etiketira sintagmama koje su naslijeđene iz komunizma, a značile su u to vrijeme pretvaranje kritiziranog čovjeka u političkog zločinca, nakon čega su slijedile kazne u rasponu od kritike do zatvora. U ovom slučaju Hitrec je optužen je za, Grozdaniću, nepoželjne devijacije koje diskreditiraju i njega i sina mu za bilo kakav poželjan umjetnički rad. To su:

A) „ideološka kabanica“, dakle za pobornika Grozdaniću neprijateljske ideologije,

B) „sirenski zov politike, tijekom 90-ih“,

C) „nerijetko isključiv i netolerantan nacionalizam“.

Koja bi to bila „ideološka kabanica“ razvidno je iz cijeloga teksta. To je hrvatska nacionalna i državotvorna svijest, odnosno hrvatstvo kao takvo. Za ovog autora to je nepoželjna kategorija i, očito, snažan krimen.

Hrvatsku borbu za izlazak iz Jugoslavije, zatim velikosrpsku agresiju i četničko divljanje po okupiranim krajevima, bombardiranje hrvatskih gradova, te cjelokupni Domovinski rat, Grozdanić stavlja u ružnu i ponižavajuću sintagmu „sirenski zov politike 90-ih“. Time on iskazuje svoj odium prema onome što je svakom patriotski nastrojenom građaninu Hrvatske svetinja, a ja sam vjerovao da takav osjećaj dijeli i glavni urednik Vijenca.

Grozdanić Hitreca etiketira kao „isključivog i netolerantnog nacionalista“. Svjestan da je riječ o utuživom govoru mržnje, pojmu „nacionalist“ dodao je navedene pridjeve. Kao kolega književnika Hrvoja Hitreca i sudionik „sirenskog zova politike 90-ih“ odgovorno tvrdim da od toga čovjeka nikada nisam čuo riječi koje bi vrijeđale bilo koji drugi narod, pa čak ni u obliku vica. Hitrec je časno i pošteno bio na braniku Domovine u njezinim povijesno presudnim trenucima. Uvijek je branio pravo na vlastito mišljenje, pa čak i onda kada je ono značilo gubitak ministarske pozicije. Bez hrvatskih intelektualaca poput Hrvoja Hitreca koji su se žrtvovali i 90-ih prihvatili pridružiti se političarima, Hrvatske danas ne bi bilo. Osim toga da su članovi hrvatske političke elite imali njegove etičke karakteristike, pretvorba, odnos prema inozemstvu, Domovinskome ratu, etičkim postulatima bavljenja politikom, bili bi normalniji i zemlja ne bi bila u situaciji u kojoj se nalazi danas. A u kakvu se stanju nalazi svjedoči i navedeni članak J. Grozdanića. Što znači biti nacionalistom? Zar je to krimen? Pa molim vas, neka netko od hrvatskih orjunaša, jugofila i po-četnika, do-četnika i četnika javno kaže da David Ben Gurion, Golda Meir, Moše Dajan, Menahem Begin, sadašnji premijer Natanjahu i ministar vanjskih poslova Liberman nisu izraelski nacionalisti. A oni su i kao političari i kao rodoljubi osobe koje nam mogu služiti kao uzor.

Na kraju, vrijeđati djecu zbog ideološke, političke ili estetske opcije roditelja nemoralno je, tipično balkanski krvožedno. To mogu činiti jedino ljudi kojima je mržnja pomutila razum.