Pariz viđen odozdo

Negdje na samu početku Karakaševa romana Sjajno mjesto za nesreću njegov se protagonist, ujedno pripovjedač u prvom licu, predstavlja nekoj Parižanki kao „poznati pisac iz Hrvatske” koji čeka da mu se u Parizu objavi roman; kao dokaz djevojci da govori istinu, izvlači iz torbe „taj svoj roman Sjajno mjesto za nesreću”, koji bi trebao biti tiskan na francuskom. Tako je i za čitatelja dokaz nedvojben – riječ je o napisanu, završenu tekstu, o kojemu doduše ne doznaje ništa, ni tada ni poslije, osim njegova naslova i činjenice da ga brojni izdavači odbijaju objaviti.

Pri kraju romana pak, u pretposljednjem poglavlju, isti taj protagonist otkriva svoje spisateljske planove: „Kad se vratim u Hrvatsku, napisat ću roman o Parizu. Počeo sam već razvijati plan pisanja. Bit će to roman o piscu iz male, nepoznate zemlje, poznatom u toj svojoj maloj zemlji, koji dolazi u Pariz da bi postao planetarno slavan pisac. (…) Nema šanse da stigne do cilja (…).” U ovom drugom slučaju riječ je o romanu koji je tek u zamislima, dakle o nenapisanom tekstu, i još neimenovanom, ali koji s obzirom na izneseni „plan pisanja” sadržajno očito pokriva upravo roman koji čitatelj drži u rukama – Sjajno mjesto za nesreću autora Damira Karakaša.

Jasno je, naravno, da se ne mogu poistovjetiti spominjani već realizirani i onaj tek zamišljeni roman Karakaševa protagonista, jer bi se to protivilo logici kauzaliteta kojom se rukovodimo u realnom životu, onoj logici na koju se oslanja i sam Karakaš u svom tekstu, ali se može govoriti o efektnoj autorovoj dosjetki: taj budući roman doživjet će istu sudbinu kao i protagonistov prvospominjani – vjerojatno će ga odbiti i veliki i mali pariški izdavači.

Poznavateljima opsegom nevelika opusa Damira Karakaša – opusa koji sačinjavaju putopis Bosanci su dobri ljudi (1999), zbirke priča Kino Lika (2001) i Eskimi (2007) te romani Kombëtari (2000) i Kako sam ušao u Europu (2004) – neće biti teško zaključiti da je novo piščevo ostvarenje najbliže upravo ovom potonjem, koji je on žanrovski označio kao „reality roman”. Ne bi se, naravno, moglo reći da je sada posrijedi formalni nastavak (u smislu da se govori o tome što se dalje zbilo s likovima iz prethodnog romana), ali svakako je to naslanjanje na isti tematski krug – nastavak istraživanja položaja imigranata iz ekonomski zaostalih istočnoeuropskih, afričkih i azijskih država u razvijenom zapadnoeuropskom (francuskom) društvu. Nije, također, teško uočiti temeljni paralelizam između postupaka i sudbina glavnih junaka. U romanu Kako sam ušao u Europu protagonist iz relativne sigurnosti, ali i besperspektivnosti u Hrvatskoj, odlazi u potpunu materijalnu neizvjesnost uličnog svirača u Bordeaux uime veće mogućnosti da dosegne svoje velike nade ili ostvarenje životnog sna; glavni junak Sjajnog mjesta za nesreću žrtvuje stanovite društvene referencije (poznat je pisac u svojoj zemlji) da i po cijenu potpune društvene marginaliziranosti pa i egzistencijalne ugroženosti u Parizu ostvari svoje književne ambicije.

Dok šalje poštom ili osobno nosi svoj rukopis izdavačima i čeka zasluženu literarnu slavu, koja nikako da dođe, protagonist Karakaševa romana preživljava od crtanja portretnih karikatura. To je situacija koja uglavnom nudi bijedu i frustracije i u kojoj on Pariz gleda „iz perspektive žohara” – jedan sasvim drukčiji Pariz od onoga koji je planetarno poznat i koji se nudi kao mamac turistima. Upoznaje cijelu galeriju nevoljnika – neobičnih, vrijednih, poštenih, naivnih, čudnih, blaziranih, lukavih, opakih likova na granici zakona ili s njegove druge strane, koji pokušavaju preživjeti još jedan dan. Karakaš je dobro upoznao taj svijet pariškoga prizemlja, one njegove strane koje turisti ili uopće ne vide ili ih vide na sasvim drukčiji način, pa to šaroliko mnoštvo rasa, naroda i karaktera u njegovu romanu djeluje uvjerljivo premda je ocrtano tek ovlašno, nekim dobro zapaženim detaljem.

I u Sjajnom mjestu za nesreću glavno su pogonsko gorivo vanjska zbivanja – brzo, dinamično smjenjivanje događaja, bez zaustavljanja na širim opisima, potanjoj psihološkoj analizi ili dubljim promišljanjima tih događaja. Posljedica je to i autorove sklonosti razgovornom stilu, u kojem preteže parataktička struktura, s nizovima eliptičnih rečenica, a naglašeno je snažna njegova težnja za oslobađanjem od jezičnih zabrana i hemunga. Ta jezična nesputanost, osobito u upotrebi vulgarizama (prema Aniću: nepristojnih, tj. neuglađenih izraza u govoru i jeziku), karakterizira protagonistove komentare i njegov govor u dijalozima. U jednom autoreferencijalnom iskazu glavni junak kaže i ovo: „Moje pisanje ne dolazi iz glave, nego iz muda”. Osvojena jezična sloboda svakako je u stanovitoj mjeri i dio promišljene autorove strategije da piše tvrdu, mušku prozu, ali se zacijelo jednim dijelom i spontano u roman probila iz ličke usmene ruralne tradicije na koju se protagonist/pisac često poziva govoreći o roditeljima seljacima i djetinjstvu na selu. No sintagmu tvrda proza kod Karakaša ipak treba shvatiti nešto mekše, fleksibilnije nego inače, jer njegov junak ne bi zarađivao seksualno opslužujući stare bogate dame („ne mogu ja to”), ne bi sudjelovao u pljački banke koju priprema njegov stanodavac i društvo koje on okuplja (nije sposoban za to), ne može gledati kako neki zatvorenik jede živog štakora.

Sjajno mjesto za nesreću najkompleksnija je (dodiruje cijelu lepezu suvremenih problema) i dosad zacijelo najuspjelija (fabularno dobro vođena, kompozicijski uravnotežena, pripovjedački uvjerljiva) proza Damira Karakaša. Upravo odlična u detaljima i zapažanjima, u cjelini još pomalo fluidna.