Pad količine i kvalitete

Naklada knjiga i periodičnih publikacija u hrvatskoj zajednici u Vojvodini u 2009, u gotovo svim aspektima, uvelike prati otprije uspostavljene tendencije i već postojeće osobine toga segmenta hrvatske kulture u Vojvodini. U tom smislu naglašavamo na početku kako je to područje u kojemu ima mnogo takmaca, ali ne i previše reda, organiziranosti i funkcionalnosti te postojanih pravilnosti.

Ukoliko, pak, aktualnu hrvatsku nakladničku scenu u Vojvodini promatramo u povijesno-komparativnoj perspektivi, onda se prvo zapaža da ne postoji dugotrajna stabilnost kada je u pitanju broj objavljenih novih knjiga. Tako je 2009. među Hrvatima u Vojvodini objavljeno upola manje knjiga u odnosu na 2008! Navedena je nestalnost posljedica, čini se, manje količine novca na raspolaganju hrvatskim nakladnicima u Vojvodini, prije svega onim profesionalnim (npr. NIU Hrvatska riječ), no s druge strane ne treba u tome kontekstu zanemariti ni činjenicu da još nisu, osim u pojedinačnim slučajevima, učinjeni odlučniji iskoraci na planu, u financijskom smislu, samoodrživih programa izdanja knjiga, dok je istodobno broj prodanih primjeraka i dalje nedopustivo nizak.

Valja istaknuti kako i dalje postoje problemi kada je u pitanju bibliografsko bilježenje knjiga Hrvata u Vojvodini, što je posljedica nepostojanja sukladnog institucionalnog okvira, zatim kaotična stanja među nakladnicima te što u periodici ne postoji kontinuirana i cjelovita praksa prikazivanja izdanja novih knjiga. Posljednje navedeno posljedica je, uz elementarnu odsutnost senzibiliteta za takvu aktivnost unutar periodike profesionalnih nakladničkih kuća, krhke i još ne dokraja ustrojene cjelovite strukture hrvatske kulture u Vojvodini. Drugim riječima, prostor hrvatske kulture u Vojvodini, kada je u pitanju ne samo bibliografski rad, nedostatan je u institucionalnom smislu, čemu uzrok trebamo tražiti u još slabo razvijenoj hrvatskoj kulturi kao strukturiranu sustavu, koji bi onda, i sukladno institucionalno i sadržajno, vlastitim aktivnostima, pokrivao sva područja kulture.

Ipak, bez obzira na slabosti, zabilježili smo u 2009. sedamnaest novoobjavljenih knjiga, doduše slabije kvalitete nego u prethodnom razdoblju. Njih je, pak, objavilo čak dvanaest (su)nakladnika, s obzirom na malen broj naslova velik broj, što govori o stanovitu kaosu u području naklade knjiga! S druge strane, za navedeno razdoblje i dalje vrijedi pravilnost da je jako malo uglednih profesionalnih nakladničkih kuća iz Hrvatske koje objavljuju knjige vojvođanskih Hrvata, zatim da se još javljaju novi nakladnici (čak tri) te da još postoji i institucija samizdata, kao način razrješenja slabosti postojećeg nakladničkog okvira.

Navedenih sedamnaest novih knjiga potpisuje desetak autora, a dvije su knjige kolektivno djelo. Velika većina autora poznata je hrvatskoj javnosti u Vojvodini, ali gotovo nepoznata u Hrvatskoj, među kojima su i tri nova autorska imena. Nijedan od posljednje navedenih nije više mlad – dvoje su prvu svoju knjigu objavili kao pedesetogodišnjaci, a treći je prešao šezdesetu! Istina, sve troje autora svojim su uradcima već dulje vrijeme prisutni na ovdašnjoj hrvatskoj kulturnoj sceni, tako da nisu nepoznati čitateljstvu. No kako takva praksa postoji unatrag desetak godina, očito je da je u hrvatskoj kulturi u Vojvodini ozbiljan problem s mladim autorima te da književna i publicistička scena znade sličiti gerantološkom klubu. To treba biti ozbiljno upozorenje svima koji raspolažu nekom moći u području naklade, napose u periodici, te snažan poticaj svim takmacima u kulturi da se postojeće stanje promijeni hrabrijim otvaranjem prostora mlađim ljudima te raditi na sustavnijem pristupu njihovoj socijalizaciji.

Kada je riječ o vrsti objavljenih knjiga, ponovno prevladava književnost – više od polovice su književna djela, od čega je čak šest knjiga poezije. Izostala su djela iz područja znanosti, uz iznimku IX. sveska Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Sve to se, pak, može tumačiti temeljnom osobinom hrvatske kulture u Vojvodini – u njoj su još snažno na djelu romantičarske vrednote: golema privrženost tradicijskoj kulturi i prevaga književnoga stvaralaštva. Tu ocjenu podupire i činjenica da i nadalje izostaje institucija kritičkoga prikazivanja objavljenih djela – tek nekoliko naslova, naime, imalo je primjeren i stručan kritički prikaz u ovdašnjim tiskovinama. Valja, također, pripomenuti da su objavljena djela iz književnosti slabo vidljiva u časopisima u Hrvatskoj, što je pravilnost koja postoji ne od jučer u književnosti vojvođanskih Hrvata i govori u prilog isključenosti regionalne hrvatske književnosti iz njezine cjeline u matici.

Na koncu, reći ćemo kako izdavanje periodičnih publikacija među Hrvatima u Vojvodini karakterizira stalnost objavljivanja postojećih. Od dvanaest objavljenih publikacija, jedan je godišnjak, dva povremenika, dva tromjesečnika, šest mjesečnika i jedan tjednik. Svi su, s obzirom na broj Hrvata u Vojvodini, relativno male naklade, a kod jednog broja neobično je niska profesionalna razina uređivačke politike, koja se danas, osim u ovdašnjih Hrvata, nigdje više ne može vidjeti. Nažalost, to je vrijedilo i prije, tako da tu nema pomaka.