Gostovanje Srpskoga narodnog pozorišta iz Novog Sada u Gavelli 29. prosinca s predstavom Ljepotica iz Leenanea, premijerno izvedenom u ožujku 2009, podsjetilo je da je McDonaghov dramski opus i dalje zanimljiv te da je njegov kišni i depresivni Leenane itekako blizak našim gledateljima. Režije predstave prihvatio se glumac Boris Isaković, inače član ansambla SNP-a u Novom Sadu, predavač na Akademiji umjetnosti, ali i čest gost u drugim srpskim kazalištima i na filmu. Isaković u predstavi i glumi Patoa Dooleyja.
Režija je logičan korak u karijeri većine glumaca, a najčešće je to režija tzv. glumačkih komada. Sintagma označava dramu u kojoj svaka rečenica sadrži koncentrirane emocije, mnoštvo značenja i podtekst koji je svakom glumcu i glumici izniman izazov. Jer jedino potpunim ulaženjem u psihologiju lika sva značenja mogu postati jasna i publici. Upravo je takav McDonaghov tekst, koji, putem samo četiri lika, razotkriva mračnu stranu provincijskoga beznađa, tematizirajući pritom odnos između tlačitelja i žrtve koji se neprestano mijenja, ostavljajući gledatelja u napetosti sve do sumorna kraja. McDonagh likovima ne nudi izlaz. Njegove su junakinje istovremeno sadistički ubojice, a prinčevi na bijelom konju životom iscrpljeni muškarci koji ne traže bolju, nego prvu sljedeću priliku.
Isaković redateljski poštuje piščevu nakanu da svi likovi u drami budu jednako neuravnoteženi, iako je, vješto, ne razotkriva odmah. Tomu pridonosi i ukošena perspektiva scene (scenograf Geroslav Zarić), na kojoj se soba Folanovih doima kao da će se srušiti svakoga trena. U takvu svijetu, Maureen Folan, Ljepotica iz Leenanea, Jasne Đuričić ponekad je jača i odlučnija od svoje mučiteljice, majke Mag Folan, kako ju je odglumila Ksenija Martinov-Pavlović. Njihov međusobni odnos o kojem obje ovise s vremenom postaje sve morbidniji i zloća se u njemu umnaža. Ipak, koliko god se trudila, Ksenija Martinov-Pavlović nije svoj lik ogolila do sebične staračke samoživosti koja bi opravdala njezine postupke. Odlučnost Maureen na početku drame Jasna Đuričić dobro je upotrijebila u drugom dijelu, gdje se njezin naoko stabilan lik lomi i pretvara u okrutnu ubojicu vlastite majke kako bi uklonila jedinu prepreku koja – po njezinu mišljenju – stoji između nje i ponude Patoa Dooleyja. Njega je pak Isaković odigrao kao rezignirana, ali s vlastitom sudbinom vječnoga gastarbajtera pomirena čovjeka koji u Maureen, potaknut pićem i dobrim raspoloženjem, isprva uistinu vidi priliku da ne ostari sam. Njegova brata Raya Dooleyja, kao ograničena i agresivna mladića kojeg biste radije vidjeli u zatvoru nego na ulici, vrlo je energično odigrao Marko Savić.
Zbog prekomjerne doslovnosti nekih scena i hiperrealističkog ugođaja koji nastaje tijekom predstave, poneka se scena može učiniti pretjeranom, no kako ni pisac – bez obzira na iznimnu otvorenost kojim oblikuje likove – ne zazire od sentimentalnosti, ali ni okrutnosti, tako to ne čini ni redatelj. Ganutljiva u scenama između Maureen i Patoa, ili kada Pato nastoji osjećaje izraziti u pismu, ali i iznimno potresna na samu kraju, predstava Ljepotica iz Leenanea gledatelja ne ostavlja ravnodušnim te je ovogodišnje gostovanje SNP iz Novog Sada vrijedilo vidjeti.
Klikni za povratak