Nepodobna obljetnica ili nelagoda u kulturnom pamćenju

Svjestan sam da će ovaj tekst, premda napisan potkraj 200. obljetnice rođenja Ljudevita Gaja (1809–1872), biti objavljen početkom 2010. – nemam, dakle, namjeru dati svoj doprinos proslavi, i nije Gaj glavni junak ovog napisa, već upravo njegova obljetnica kao svojevrstan kulturni simptom. Slutio sam da nešto neće biti u redu pa sam svojim studentima kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dao početkom studenog zadaću da istraže tragove Gajeve obljetnice u domaćoj kulturnoj periodici (Vijenac, Hrvatsko slovo, Zarez, Republika, Književna republika, Forum). Prikupljena je bibliografija bila očekivano mršava, tek pokoji spomena vrijedan članak u Vijencu i Slovu, publikacijama koje se, svaka na svoj način, doživljavaju otvorenijima za povijesno-nacionalne teme. Jedini pravi obljetnički članak objavio je Vicko Krampus u Hrvatskom slovu (Još Horvatska ni propala, br. 740, 26. VI. 2009), a u sljedećem broju istih novina Alojz Jembrih pisao je o mladom Gaju (Kajkavsko razdoblje Ljudevita Gaja, br. 741, 10. VII. 2009). U Vijencu je pak objavljen vrlo zanimljiv rad Darka Gašparovića o dramskim interpretacijama Gajeve ličnosti (Sve uloge Ljudevita Gaja: Gaj u dramskoj prikazbi Tita Strozzija i Tihomila Maštrovića, br. 400, 2. VII. 2009). I to je zapravo sve vrijedno spomena.

Bista Ljudevita Gaja makedonskoga kipara Tometa Serafimovskog od postavljanja je estetski osporavano djelo, a srušena je u jeku predizborne kampanje za predsjedničke izbore

Velike obljetnice ličnosti važnih za nacionalnu povijest običavaju se obilježavati pod državnim pokroviteljstvom. Gaj u tome, doduše, nije bio iznimka, no i sasvim površna analiza službene proslave njegova 200. rođendana potvrđuje polaznu pretpostavku. Simptomatično je najprije da je pokrovitelj proslave bio predsjednik Hrvatskog sabora, a to je treći tj. najniži mogući rang državnoga pokroviteljstva. Nadalje, gotovo sve manifestacije održane su u Krapini, Gajevu rodnom mjestu u kojem je živio do svršetka prvoga razreda gimnazije. U Zagrebu je samo 25. travnja javno prezentiran program obilježavanja obljetnice; 8. srpnja, na dan Gajeve smrti (1872), položen je vijenac na njegov grob na Mirogoju, a 4. prosinca ponovljen je prigodni glazbeni program prethodno izveden u Krapini. Središnja manifestacija bio je znanstveni skup održan 17. lipnja u Krapini. Pročitano je svega sedam referata, od toga jedan o ukupnom Gajevu djelovanju u preporodnom razdoblju, jedan o Gajevu jezikoslovnom doprinosu, dva o rubnim aspektima Gajeva opusa (Gajeva kajkavijana, njegov odnos prema Kopitarovoj panonskoj teorija), dva o nekim nefilološkim aspektima Gajeva vremena (hrvatsko prirodoslovlje, kolera!) te jedan o Gajevu spomeniku u Krapini. Namjerno ne spominjem imena referenata jer bilo bi nepravedno u kritički tekst uvlačiti znanstvene i kulturne djelatnike koji su protekle godine ipak nešto napravili za obilježavanje Gajeve obljetnice.

Srušeni Gaj

Da se slika upotpuni, spomenuti valja i dva simbolička čina, od kojih je jedan služben, organiziran odozgo s pozitivnim intencijama, a drugi neslužben, učinjen odozdo i uklopiv u različita simbolička tumačenja. Prvi je tiskanje marke s Gajevim likom, koja je u okviru službenog obilježavanja obljetnice promovirana 22. travnja u Krapini, a drugi je huligansko rušenje Gajeva spomenika u njegovoj ulici u središtu Zagreba rano ujutro 3. prosinca. Bista Ljudevita Gaja makedonskoga kipara Tometa Serafimovskog bila je i otprije estetski osporavano djelo, a kako se rušenje dogodilo u jeku predizborne kampanje za predsjedničke izbore, čin se mogao tumačiti i kao poruka kandidatu, zagrebačkom gradonačelniku Bandiću, koji je spomenik postavio u travnju 2008. Bila u pozadini estetika ili politika, rušitelji spomenika prema njegovu označenom zasigurno nisu pokazali nikakav respekt.

Budući da smo već zakoračili u 2010, možemo, dakle, podvući crtu, ispisati dijagnozu: dvjestota je obljetnica Gajeva rođenja obilježena pod visokim državnim pokroviteljstvom, ali izrazito skromno, gotovo provincijalno; većina u ionako maloj skupini njemu posvećenih tekstova tematizirala je neke rubne aspekte Gajeva života i rada. Za nadopunu tom lako izvedenom zaključku nije naodmet prisjetiti se nedavne 500. obljetnice rođenja Marina Držića. Pokrovitelj je bio premijer (doduše, drugi po rangu, ali financijski najmoćniji!), središnja proslava sa znanstvenim skupom u Dubrovniku i Sieni u rujnu 2008. vjerojatno je organizacijom, sadržajem, brojem sudionika, pompom i glamurom nadmašila sve slične proslave u hrvatskoj povijesti. Osim neizbježne poštanske marke, spomenika u Dubrovniku, prigodnoga filma Slavice Stojan te spomenutoga znanstvenog skupa, o Držićevu se životu, opusu i vremenu raspravljalo još i na skupovima u Zagrebu, Hvaru, Splitu i Parizu. Kruna držićološke konjunkture bilo je izdanje kapitalnog Leksikona Marina Držića početkom 2009.

Povijest više voli buntovnike

Zašto je kulturni i simbolički kapital dvojice hrvatskih ambicioznih skorojevića – koje još povezuju obiteljska tradicija o izgubljenu plemstvu i sklonost trošenju nezarađena novca, a razdvajaju omjeri književnog, kulturno-organizacijskog i političkog talenta – tako različit oko godina 2008/2009? Držićev image buntovnika i neprilagođena individualca nakon otkrića tzv. urotničkih pisama, a posebice poslije Drugoga svjetskog rata, pokazao se primamljivim i prilagodljivim i u socijalističkom i u tranzicijskom kulturnom diskurzu (nešto je slabiju prođu imao u onom međuratnom konzervativno-građanskom, primjerice kod J. Tadića). U njemu su jedni prepoznavali borca za socijalno i politički pravednije društvo (Ž. Jeličić), drugi nacionalnu književnu veličinu koja hrvatsku književnost i kulturu uključuje u dominantna strujanja kasne renesanse (F. Čale, S. P. Novak). Podjednako je lako, a u književnoj historiografiji odavna i učinjeno (Đ. Šurmin, A. Barac), u Gajevu opusu, kao i u Držićevu, pronaći veze s dominantnim europskim idejnim strujanjima njegova vremena. U čemu je onda problem?

Prvi mogući i posve dobronamjeran odgovor tražio bi razloge marginalizacije Gajeve ličnosti u svojevrsnu zamoru preporodnom problematikom. Doista, znanstvena i stručno-popularna literatura o Gaju i ilirizmu gotovo je nepregledna. No ovo je ipak bila prva velika ilirska/preporodna obljetnica u samostalnoj demokratskoj Hrvatskoj, a posljednja važnija knjiga o Gaju, monografija Nikše Stančića Gajevoj ideologiji u ranim 1830-im godinama, objavljena je još 1989. S druge strane, da za ilirizam i Gaja postoji i danas živ istraživački interes, potaknut suvremenim književnim/kulturnim teorijama i teorijama o nacijama i nacionalizmu, dokazuju neki mladi književni povjesničari. Dok ovo pišem Suzana Coha, asistentica Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, brani doktorsku disertaciju naslova Poetika i politika Gajeve Danice; prije dvije godine na istoj je instituciji obranjena još jedna disertacija slične problematike (Ivana Žužul, Uloga tekstova Hrvatskoga narodnog preporoda u tvorbi nacionalnog identiteta, 2007), a i nedavno objavljena knjiga Marine Protrka (Stvaranje književne nacije: oblikovanje kanona u hrvatskoj književnoj periodici 19. stoljeća, 2009) ulazi u isto znanstvenoistraživačko područje. Ilirizam i Gaj još su istraživački izazov.

Ilirski pokret – opasna tema

Drugi mogući, ali podjednako neuvjerljiv argument za suvremeno potiskivanje Gaja mogao bi se tražiti u stalno isticanoj kontroverznosti Gajeve ličnosti, možda najdrastičnije ocrtanoj u drami Tihomila Maštrovića Pjesnikova kob (1996), posvećenoj inače Petru Preradoviću, a u kojoj se Gaj prikazuje kao trostruki, austrijsko-rusko-srpski špijun. Godina 1848. prijelomna je i simbolična ne samo za europsku i hrvatsku povijest nego i za Gajev život: Gaj je te godine dosegnuo vrhunac političke moći kad je s hrvatskim narodnim zahtjevima poveo u Beč 400 ljudi, a odmah zatim doživio i konačan pad popularnosti i političkog utjecaja nakon afere iznuđivanja novca od nekadašnjega srpskog kneza Miloša Obrenovića, tada prognana abdikanta. Povijesne ličnosti s takvim kontroverzno-avanturističkim imageom, kakav objektivno ima Gaj, pogodna su građa za historiografsku trivijalizaciju, što istodobno znači i potencijalno odbojna tema za ozbiljna istraživanja. No suvišno je obrazlagati koliko su upravo takvi sadržaji privlačni suvremenoj humanistici.

U traženju odgovora na problem Gajeva statusa 2009. ipak će biti najsigurnije uputiti se na politički, nacionalnoideološki potencijal sama ilirskog pokreta. Ilirski je pokret, naime, bio politički sporna, pa i opasna tema u svakoj svojoj okrugloj obljetnici. Planiranu Akademijinu proslavu 50. godišnjice pokretanja Novina i Danice 1885. osujetile su ugarske vlasti: umjesto velebnog, a vlastodršcima politički sumnjiva, okupljanja književnika i povjesničara iz svih južnoslavenskih zemalja, održan je skroman domaći skup (v. Rad JAZU, knj. 80, 1885). Stotu obljetnicu ilirskog pokreta (1936!), opet u organizaciji JAZU, obilježila je kontroverzna knjiga Franje Fanceva Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskoga preporoda (1790–1832) (1933) te njegova kasnija javna predavanja, tekstovi i polemike s Franom Ilešičem i Viktorom Novakom. U postšestojanuarskom ozračju, a posebice nakon atentata u Marseilleu, Fancevljeva ionako znanstveno nedovoljno utemeljena i prenaglašena postavka o autohtonosti Preporoda, tj. o ukorijenjenosti svih bitnih ilirskih ideja u (sjeverno)hrvatskoj kulturi s kraja 18. i početka 19. stoljeća te s tim u vezi marginalizacija Gajeve uloge u Preporodu, teško se i mogla shvatiti drukčije nego kao kvaziznanstveni izraz hrvatskoga nacionalizma. Slična problemska, u osnovi nacionalnoideološka opreka hrvatski/južnoslavenski karakter ilirskoga pokreta može se pratiti i u domaćoj historiografiji u 1980-im godinama, oko proslave 150. obljetnice, posebice u radovima Igora Karamana i Jaroslava Šidaka. Ta je opreka kroz cijelo 20. stoljeće prisutna i u književnoj historiografiji: svi književni povjesničari ilirski pokret promatraju u sklopu povijesti hrvatske književnosti, ali neki pritom ističu njegovu praktičnu ulogu u formiranju hrvatske nacije (F. Fancev, S. Ježić, D. Jelčić), neki više naglašavaju značenje jugoslavenske ideje (Đ. Šurmin, A. Barac, M. Živančević). Poznate terminološke dvojbe – hrvatski narodni preporod i/ili ilirski pokret – na istom su tragu.

Zatvorena vrata kulture

U tom kontekstu valja, dakle, tražiti odgovor na polazno pitanje: Zašto Gaj (i) danas izaziva nelagodu u hrvatskoj kulturi? Najbolji je odgovor, čini se, onaj koji bi zacijelo dali i oni naši suvremenici koji o Gaju i ilirizmu znaju vrlo malo: Ljudevit Gaj nepoćudan je zbog svoje istočne politike, zbog južnoslavenskog ilirizma i panslavizma/rusofilstva (što je zasigurno veći grijeh od služenja habsburškom dvoru). Sve što u njegovu opusu i političkim projekcijama prelazi granicu današnjega hrvatstva, u hrvatskoj se kulturi doživljava kao okidač nelagode. Zato je i naslov službenog programa njegove 200. obljetnice Ljudevit Gaj hrvatski preporoditelj i književnik, zato se znatan dio tekstova napisanih 2009. bavio njegovim ranim razdobljem i rubnim aspektima njegova djelovanja, zato je Krapina, kao benigni simbol zavičaja i nevina djetinjstva, postala središte i gotovo jedino mjesto službene obljetničke proslave. Samo takav, ukroćeni, pripitomljeni Gaj smije ući u restriktivni zapadocentrični nacionalni narativ. Tom su narativu strani i nelagodni svako odstupanje i razlika, sve hrvatske istočne projekcije (osim možda iranske teorije), sve unutrašnje centrifugalne sile (primjerice, književna djelatnost na talijanskom i njemačkom jeziku u preporodno vrijeme). Ti nepodobni odjeljci nacionalne prošlosti ostaju, doduše, predmetom uskih i društveno marginaliziranih znanstvenoistraživačkih interesa, ali vrata u posvećeno područje nacionalnoga kulturnog pamćenja – utjelovljeno u službenim obljetničkim proslavama, školskim udžbenicima i sintetskim monografijama nacionalne kulturne povijesti – uglavnom im ostaju zatvorena. Pa ako se takva kulturna politika može opravdati u uvjetima nacionalne podčinjenosti (ostavljam ovdje postrani lako obranjivu tezu o barem stoljetnom potpunom kulturnom suverenitetu Hrvatske!), kako je razumjeti i nakon dvadesetak godina političke nezavisnosti?! Zašto jedna nacionalna kultura u uvjetima političke slobode ne može izaći nakraj s kontroverznom kulturnom baštinom? Zašto je ne može istodobno kritički razmotriti i pomirljivo, s pozicije povijesnoga pobjednika, integrirati u svoju autobiografiju?

Nedavno sam od jednog od zasigurno vodećih hrvatskih intelektualaca čuo tezu da još živimo u vremenu raspada Jugoslavije. To je valjda i najbolji odgovor na središnje pitanje ovog teksta – politička je realnost, čini se, daleko pobjegla dominantnom društvenom imaginariju, dominantnim kulturnim vrijednostima. Ta istovremenost raznovremenog u hrvatskom društvu upućuje na to da u krizi nisu samo nacionalna ekonomija, pravni sustav i nogomet, nešto nije u redu ni s politikom kulturnog pamćenja.