Na kraju pobjeđuje ljubav

Predstava Ma and Al, nastala na temelju tekstova Bernarda-Marie Koltesa i J. D. Salingera, fragmenata njegove proze u trapericama, istražuje osnovne tematske točke djela dvaju autora, u prvom redu Koltesovo bavljenje Salingerovim temama i likovima, ali i sam čin izvedbe, pogotovo u odnosu na izabrani tekst, odnosno temu.

Senka Bulić u predstavi Ma and Al

Strukturirana oko dvaju izvođača, Salingerove disfunkcionalne obitelji Glass, Ma i Ala, odnosno Senke Bulić i Marka Mandića, nastavlja rad Ivice Buljana započet u predstavi Sallinger, premijerno izvedene ovog ljeta na Zadru snova.

Kako je riječ o raznim situacijama iz više djela dvaju pisaca, glumci mijenjaju uloge unutar scenskoga događanja, ali i među izvedbenim pozicijama, tako da ulaze i izlaze iz procesa rada na prikazivanju „glumačke histerije”, sagledavaju svoj rad i izvana, iz pozicije publike. Sve vrijeme, iz okvirne strukture dvaju Salingerovih likova, izvedbeno se problematizira socijalna atmosfera opće histerije u Americi sredinom i u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, zatim osobna tragedija i osobna histerija protagonista, izvrsno odglumljena. Smrt djeteta i raspad obitelji, ali i ljubav koja im ipak, barem putem histerije, odolijeva, osnovne su i vrlo moćne točke preko kojih je, s obzirom na dramatičnost teme i situacije, vrlo zahvalno dramaturški provesti odnos klasičnog i suvremenog teatra. Također je vidljiv zajednički proces rada Ivice Buljana i glumaca te postdramski, istraživački pristup predlošku klasično formiranih likova i situacija iz literature.

Ivica Buljan organizirao je scene logikom montaže, a pritom je uspio zadržati ritam, osjećaj i konačni dojam cjeline, bez obzira na izmjenjivanje rakursa prikazivanja, dramsku i postdramsku tehniku, odnosno uloge i položaje glumaca u scenskoj cjelini.

Predstava Ma and Al na engleskom je jeziku, za što nema nekih jasnijih, osim možda tehničkih ili produkcijskih razloga, pa je ta činjenica dvosjekli mač – s jedne strane naglašava visoko energiziranu atmosferu događanja, dok je s druge strane oštećuje, jer glumcima to naprosto nije jezik na kojem glatko glume, što im otežava rad, ali i konačni rezultat, jer stvara elemente groteske u recepciji, koji vjerojatno nisu prozašli iz sama procesa rada, nego su naprosto nuspojava činjenice glume na izvornom jeziku predloška. Posebice u prvome dijelu nastupa Senke Bulić, koji je i bolan i tragikomičan, ali bi, vjerujem, bio kudikamo uspješniji i efektniji da se igralo u hrvatskom prijevodu.

Pritom zaista treba pohvaliti Senku Bulić i Marka Mandića, u odličnom i zahtjevnom prikazu ekspresivnih proživljavanja unutarnjih boli, osobnih i općih, vanjskih tragedija i grčevita nastojanja da se živi, pobuni, suoči s boli. Uz ljubav, alkohol, pokušaj zaborava, konačnu pobjedu ljubavi, u svijetu koji je vrlo rijetko upoznaje i prepozanje.

Saževši sve navedene teme, Ivica Buljan uspio ih je prikazati i problematizirati, iz suvremenoga kazališnog osjećaja, a opet u odnosu na predložak koji istražuje, tako da mu je ova predstava jedna od uspjelijih u posljednjih nekoliko godina.