Mediji i kontroverze

Između televizijskih vijesti i priča nema više velike razlike. Zaključak je to Viktorije Car, profesorice na Fakultetu političkih znanosti, u tekstu u kojemu piše o tipičnim mitovima koji se pojavljuju u novinskim i televizijskim vijestima.

Raskoraka između stvarnosti i slike koju prenose mediji bili smo svjesni otprije. Vidljivo je, naime, da događaji kad prijeđu na male ekrane poprime drukčiju formu, bez obzira što je slika koju gledamo na ekranu u velikoj mjeri nalik onoj koju smo vidjeli u realnosti. Ipak je riječ o posredovanju, a ono uključuje nevidljive postupke – režiju, montažu, fabulaciju – koji mijenjaju izvorni sadržaj. No ako smo i bili svjesni tih intervencija u proces informiranja, ipak su se one svodile na grube i nejasne predodžbe o nužnosti senzacionaliziranja kako bi se privukli gledatelji. Ako ostavimo po strani pitanje kakve će posljedice imati naša sve veća neosjetljivost na medijsko bombardiranje koje je senzaciju učinilo normalnom, moramo se upitati kakvi sustavi vrijednosti stoje iza takvih postupaka. Upravo to pitanje postavlja profesorica Car nakon proučavanja konkretnih primjera u hrvatskom medijskom prostoru. Neizbježan je zaključak da se medijskim pakiranjem prenose ideje i stvaraju mitovi koji odgovaraju određenim interesima, a oni su vidljivi ne u onome što je rečeno, već u onome što je ostalo prešućeno.

Važnost medija potvrđuje i kazališni redatelj Georgij Paro kad u središnjem razgovoru ističe da su mediji danas nabrušeniji no ikad, iako ih sve manje ljudi čita i gleda. Svjedoci smo sve veće agresivnosti medija, a otvoreno je pitanje svjedoči li ona o padu njihove moći i ne znači li možda početak promjene načina medijskog komuniciranju i okretanje prema jednom normalnijem kodu.

Rat je stanje u kojem je medijska manipulacija najvidljivija. Uostalom, mediji su najsnažnije oruđe ratne propagande – poznato nam je iz Drugoga svjetskog, ali i iz Domovinskoga rata, kada je upravo tretman hrvatske borbe za slobodu i samostalnost u stranim medijima bio začudno udaljen od istine. Žarko Domljan, prvi predsjednik Sabora RH, u ovome broju prisjetio se upravo trenutaka međunarodnoga priznanja, obojivši povijesne činjenice zanimljivim osobnim sjećanjima.

Ako govorimo o slobodi, nemoguće je ne spomenuti Radovana Ivšića, pjesnika protivnika svih totalitarizama, o čijem opusu u povodu smrti piše Branimir Bošnjak, još jednom nas podsjećajući na velikane koje imamo, a koje nismo uvijek znali cijeniti.

Vrijedi li ta tvrdnja i za Ljudevita Gaja, ambivalentnu figuru hrvatskoga preporoda, koji se od nacionalnoga junaka prometnuo u izdajicu, čak navodnog ruskog i srpskog špijuna? Pitanje ostaje otvoreno, iako Davor Dukić pišući o potiskivanju Gajeva jubileja nedvosmisleno upozorava na veliku slabost hrvatske kulture, koja zbog nekih kompleksa nije kadra u vlastitu povijest integrirati i kontroverzne pojedince, bez obzira kolik prinos dali razvoju hrvatske kulture.