Ispovijed drugoredaša

Posljednjih nekoliko godina pojedini hrvatski književni izdavači (npr. Fraktura i Vuković&Runjić) na zadnje stranice knjiga, uz tzv. bilješku o piscu, stavljaju i bilješku o prevodiocu (dakako, u slučaju da je riječ o stranoj književnosti). To je malen, ali hvalevrijedan postupak skretanja pozornosti i vraćanja važnosti toj zanemarivanoj, a neizmjerno bitnoj djelatnosti posredovanja između stranog pisca i domaćeg čitatelja. Osim toga, čitatelj biva upoznat s opusom nekih trudbenika književnoga prevodilaštva, od kojih pojedina imena jamče ne samo dobro obavljen prevodilački posao nego su i jamac kvalitete štiva koje su iz stranog jezika prenijeli u hrvatski. Tako, uzmemo li u ruke knjigu na kojoj stoji „preveo/la npr. Mate Maras, Vanda Mikšić, Snježana Husić, Irena Lukšić, Maja Šoljan, Giga Gračan, Andy Jelčić“, možemo biti sigurni da je riječ o izvrsnu i čitanja vrijednu štivu. Među najbolje hrvatske književne prevodioce svakako pripada i Vlatka Valentić, prevoditeljica zaslužna za izvrstan transfer iz engleskog i francuskog u hrvatski jezik djela autora poput npr. Honorea de Balzaca, Michela Houellebecqa, Alaina de Bottona, Jeffreyja Eugenidesa, Michela Tourniera. To su sve pisci čiji su tekstovi vrlo zahtjevni za prevođenje jer su kompleksno strukturirani, te ih odlikuje visoka stilska razina, erudicija i sadržajno i vokabularno bogatstvo. Autor takva štiva je i francuski pisac Daniel Pennac (1944), čijih je već pet knjiga Vlatka Valentić prevela na hrvatski: tri dijela Pennacova romanesknog četveroknjižja o šašavim (ne)zgodama obitelji Malaussene (romani Raj za ljudoždere, Vila karabinka i Djevojčica s knjižicama), roman Diktator i visaljka te prije nekoliko mjeseci u izdanju zagrebačkog Sys-Printa objavljene autorove autobiografske knjige Iz magareće klupe.

Riječ je o vrlo popularnu francuskom piscu iznimno bogata i raskošna vokabulara, zavodljiva, šarmantna stila, sklonu verbalnoj akrobatici i jezičnim igrarijama; autoru koji često poseže za žargonom, a rukopise ispunjava vrckavim, iskričavim dijalozima prepunim humora, ali i oštre kritike suvremenoga društva. Upoznat s odlikama Pennacova autorskog rukopisa kao i činjenicom da je dvadeset i pet godina proveo radeći kao srednjoškolski profesor, čitatelj njegova ispovjednog romana Iz magareće klupe prilično će se iznenaditi sadržajem te knjige – radi se naime o tekstu u kojemu se Pennac prisjeća vlastitih školskih dana obilježenih njegovim nesnalaženjem u svijetu obrazovanja, lošim školskim uspjehom i brojnim problemima, posebice kod učenja čitanja, jer nikako nije uspijevao „da prokljuje ljusku pravopisnog jajeta“. Arhaična riječ o koju će se čitatelj u knjizi često spoticati jest drugoredaš, što je hrvatska metaforična izvedenica iz francuske riječi cancre (osnovno značenje rak), koja označava učenika koji je zakazao u školi i koji „ne kroči utrtim putom školovanja, nego polako i naopako poput raka izdaleka kaska za učenicima koji su ga pretekli na putanji školskog uspjeha“. Takav, loš učenik, odnosno drugoredaš, bio je i sam Pennac (ali i primjerice mnogi velikani poput Picassa, Einsteina, Balzaca, Chaplina, Edisona, Debussyja, Darwina) te se on u knjizi bavi problemima koje pri školovanju prate drugoredaša. No osim što na vlastitom primjeru lošeg učenika piše o svojim tegobnim obrazovnim iskustvima, Pennac i na temelju vlastitog iskustva kao srednjoškolskog profesora razlaže načine na koje bi dobar nastavnik trebao pristupati lošem učeniku, a istovremeno se bavi i brojnim problemima obrazovnog sustava i izazovima s kojima se profesorski kadar susreće u svakodnevnom radu.

Pennac je bio loš učenik kojega se znanje teško primalo. Najjednostavnije su se riječi rasplinjavale čim bi netko tražio da ih doživi kao predmet znanja; živio je u patnji od sramote što „nikad ništa ne radi kako treba“, a dok je u igri i zaigranosti nalazio spas, nastavnici su njegovu vedrinu tumačili kao drskost. Naravno, posljedično se javljao sram pred vršnjacima, ali i neprestani strah (koji je vidio kao „zasun pred vratima školovanja“) zbog vlastite drugoredaške boljke nesposobnosti i osjećaja da je za vijeke vjekova osuđen na propast. Zbog svega toga, kako veli, drugoredaški je otok želio napustiti po svaku cijenu, pa makar i gusarskim brodom na kojem vlada zakon šake i koji u najboljem slučaju vodi u zatvor. Ukratko, ispunjen mržnjom prema školi došao je na rub delinkvencije, ali srećom nabasao je na tri nastavnika koji su mu doslovce, kako kaže, „spasili život“. To su učinili tako da su se prema njemu (i ostalim lošim učenicima) odnosili isto kao i prema onima dobrima, neuspjehe drugoredaša nisu doživljavali kao osobnu uvredu i neprestano su nastojali, a naposljetku i uspjeli u tome, da u njih probude želju da shvate i probude glad za znanjem. Štoviše, autora su, kako vidimo, naposljetku čak prometnuli i u nastavnika (a usto se i „nepismenjak preobrazio u uspješna romanopisca“).

Nakon što nas upozna s jadima vlastita obrazovnog invaliditeta i vrlo dojmljivo i sugestivno ocrta psihogram lošeg učenika, Pennac ostatak knjige posvećuje nastavničkom pozivu nagrađujući čitatelja brojnim anegdotama iz svoga četvrtstoljetnog profesorskog staža. No osim primjerima uspješna prenošenja znanja i s tim povezana užitka i zadovoljstva, autor piše i o vlastitim dvojbama i nedoumicama te brojnim problemima koje prate nastavnički poziv, a od kojih je potplaćenost, kako naglašava, važna, ali ipak manje bitna, dok je „robijaška jednoličnost“ toga posla glavni razlog zbog kojega nastavnici napuštaju struku. Pennac rukopis garnira i brojnim sociološkim i lingvističkim mikroesejima posvećenim temama koje, dok piše i o napisanom razmišlja, u obliku asocijativnih bljeskova iskrsavaju, a od kojih se analitičkom britkošću svakako izdvajaju lucidno razmatranje uporabe oksimorona u psovkama sirotinje i analiza razloga njihova preglasna govora te zanimljiva opservacija činjenice da u očima suvremene mladeži psovka postaje prosta tek na papiru, kad je napisana, dok njezinu oštrinu u svakodnevnom govoru i ne primjećuju. Autor također vrlo šarmantno ironizira visokostaleški strah i prezir spram siromaha i stranaca s periferije; u duhovitim dijalozima između sadašnjega profesora i bivšeg drugoredaša u sebi autoironično se poigrava vlastitim identitetom i svojom školničkom ulogom; bavi se i šatrovačkim jezikom kao jezikom prikrivanja i ulogom književnosti kod asimilacije žargona u dominantni jezik, a upozorava i na problematiku iskorištavanja djece kao oruđa u rukama različitih društvenih čimbenika (marketinga, politike, gospodarstva, pa čak i vojske).

Ukratko, Iz magareće klupe vrlo je zanimljiva knjiga, u kojoj Daniel Pennac vješto isprepleće duhovitu anegdotalnost i ganutljivu ispovjednost, pri čemu autobiografičnost garnira utemeljeno obrazloženim sociološkim analizama i vrlo lucidnim esejističkim promišljanjima te neprestano čitatelja zabavlja šarmantnim verbalnim igrarijama i duhovitim doskočicama ispunjenim dijalozima, a sve sa svrhom apologije znanja, njegova stjecanja, ali i prenošenja drugima.