Hvarani igrali kultne predstave po Srbiji i Vojvodini

Očito, poći na turneju nije nikakav problem za Hvarsko pučko kazalište, koje potkraj svake godine organizira takva putovanja igrajući baštinske tekstove, u koje nitko kao oni, u čijim je genima stari jezik, ne može tako dobro uroniti i s uvjerenjem igrati pretke, a zapravo, u vremenskom odmaku, sebe. Već dugo jedna od ponajboljih družina u Hrvatskoj, osobito kad je u pitanju pučki izraz, ima dosta „goriva“ u tekstovima iz svoje prebogate baštine pa im je i dužnost pokazati ih ovome vremenu. U tom ozračju protječe i njihov put po Srbiji (Beograd i Zemun) te Vojvodinom (Petrovaradin, Zrenjanin, Sombor, Stari Žednik i Subotica) i, na povratku kući, Vukovar.

Prizor iz predstave Prikazanje života Svetoga Lovrinca Mučenika (snimila Maja Budrović)

Prizor iz predstave Ribanje i ribarsko prigovaranje održane u Zemunu

Postoje predstave koje vidite i zaboravite, a ima ih koje se u vas trajno usijeku. Jedna od takvih je i Prikazanje života Svetoga Lovrinca Mučenika, zapisano u 15. stoljeću, ali igrano barem još stoljeće ili dva prije, koje na način bijelih i crnih bratima, kako se nekad igralo ispred crkve i na trgu, već dugo izvode članovi Hvarskoga pučkog kazališta. S Prikazanjem i jednako vrijednim Ribanjem i ribarskim prigovaranjem Petra Hektorovića iz 16. stoljeća, koje također stoji na početku naše umjetničke književnosti, pošli su Hvarani na turneju, odigravši za sunarodnjake, ali i druge, u desetak dana sedam predstava Prikazanja i pet Ribanja. Malo je takvih koji su spremni na ovakav štrapac s prijeđenih 2000 kilometara, ali kad je u pitanju ova ekipa, malo je toga što nije moguće!

Imao sam prilike i prije s ovim predstavama putovati po austrijskom i mađarskom Gradišću, u Slovačku, Švicarsku, Rumunjsku, Italiju (među moliškim Hrvatima) i lani na polumjesečnu turneju po Južnoj Americi, u Brazilu (Brasila i Sao Paulo), Urugvaju (Montevideo) i Argentini (Buenos Aires). Sitnica za više od dvadeset njih u družini, što odraslih što djece (u predstavi ravnopravno igraju i očevi i sinovi!), kojoj je predsjednik Vice Zaninović, a koju umjetnički vodi Milan Lakoš, obojica glumci u Ribanju i Prikazanju, u kojem najstariji ima 65 godine (Tomislav Domančić), a najmlađi, od ove godine, devet godina (Ante Lakoš). U družini ima i članica, ali se na ovaj put pošlo s predstvama u kojima igraju isključivo muški. Ipak, pošla je i jedna članica ekipe – Maja Budrović. Kao potpora?

Kultne hvarske predstave, s kojima Hvarani kreću na put iz kulturoloških razloga, a ne samo onih čisto kazališnih, predstavljačkih, režirao je Marin Carić, danas nažalost već pokojan (sljedećega prosinca bit će deset godina od njegove prerane smrti i već je vrijeme da mu se rodni Hvar oduži nekim trajnijim spomenom!). Carić je i sam potekao iz redova družine koja će dogodine obilježiti četrdeset godina da igraju prikazanje u gradu koji se diči najstarijim u izvornom obličju sačuvanim komunalnim kazalištem u Europi, onim Semitecolovim iz 1612, iznad Arsenala. Inače, Prikazanje je Carić režirao 1970. i već je blizu brojci od dvjesto izvedaba, a Ribanje je postavljeno 1991. i dosad je odigrano više od sto puta.

Dvadeset glumaca i jedna žena

Kazališni Hvar-express putuje autobusom, s vozačima Gervasiom i Zoranom te jednim navigatorom – GPS-om, koji se baš najbolje ne snalazi na srpskim stranama. Uoči polaska bilo je manjih poteškoća, neki su se pobojali aktualne svinjske gripe, koja je napala i Srbiju. Na tu je pošast družina u Srbiji gotovo zaboravila i pojedinačna panika pokazala se suvišnom. K tomu, Nikša Kovačević (Lovrinac, naslovni lik Prikazanja) imao je problema s nogom, a ono što nije izravno utjecalo na igru, ali se donekle moglo odraziti na posjet i pun angažman domaćina, bili su opća žalost u Srbiji (smrt patrijarha Pavla) te proslava 800. obljetnice franjevačkoga reda, ovdašnje lokalne svečanosti i festivali i, dakako, aktualne rasprave u Skupštini Srbije o autonomiji Vojvodine. Po uhodanom receptu Prikazanje se igralo u katoličkim crkvama, a Ribanje u teatrima i domovima kuture.

Članovi Hvarskoga pučkog kazališta u Vukovaru

Hrvati u Vojvodini još su uvijek izloženi maltretiranju i prijetnjama

Doći u Srbiju, osobito u Beograd, s našim registracijskim oznakama očito više nije bauk jer nema nepovjerenja ni neugoda, mogućih prije desetak godina. Po jednoj anketi, kad se Srbin pita o ljetu u Hrvatskoj, on prvo ističe Jadran pa su hvarski autobusi mogli izazvati tek nostalgične primisli na more i ništa više. Mora se priznati da i Srpska pravoslavna crkva na javnim oglasima poziva hodočasnkike koje vodi na Kosovo da budu pristojni i ne izazivaju. Sam Beograd je isti, samo je – uvjerili smo se u to u ona tri dana u hotelu Excelsior, preko puta Skupštine – nešto neuredniji, zapušteniji.

Vojvođani se zalažu za cjelovitiju autonomiju

U Ulici knjaza Miloša („ulica veleposlanstava“) još se vide razorene vojne zgrade i tragovi bombardiranja, NATO-ov suvenir iz nedavne prošlosti. Fontana uz Skupštinu, pred spomenikom Nikoli Pašiću, kao da je odavno zaboravila što je to voda, a na ulazu u obližnju očito desničarsku knjižaru stoji razbijena Karadžićeva bista, a među knjigama u izlogu, koje u naslovima podosta spominju Hrvate (možemo zamisliti kako!), na ukrasnoj traci između slika Karadžića i Šešelja nedvosmisleno piše: „Lav je i u kavezu lav“. Očito, neki se ne umiju promijeniti.

Ni putem do Terazija sa znanim vedutama hotela Moskva i Palate Albanija nema odviše vozila, a ni prolaznika – kao da nismo u milijunskome gradu. Ne znamo prazni li ulice disciplina radnog vremena ili što drugo, ali slika jutarnje pustoši gotovo zastrašuje. I kod Konja je malo svijeta, veduta Narodnog pozorišta (na programu su najčešće Nušić i Sterija te Shakespeare) kao da je oprana od ljudi. Ni pred Teatrom Boško Buha na početku Čika Ljubine nema nikoga, a živopisnom Knez Mihajlovom jedva itko prolazi. Gdje su ljudi? Kao da nismo u središtu velegrada. Ili smo se tu, navikli na mediteranski život na otvorenom, zatekli u krivo vrijeme i s krivim očekivanjima?

Na Studentskom trgu kraj Njegoševa spomenika slučajno susrećem znanca iz Splita – pitam ga je li ovo grad spomenika i (u šali) je li to svaki treći Srbin ima barem bistu. Varam se, kaže. No spomenika ima podosta (a i banaka, svuda po Srbiji!). Ovdje i inače dosta polažu na prošlost i tradicije, nema okrunjene glave koja nije dobila ulicu, a negdašnji Bulevar Revolucije, kojim idemo prema Bregalničkoj 14, gdje u katoličkoj crkvi Sv. Ante Hvarani igraju Prikazanje, danas je Bulevar kralja Aleksandra. U parku uz bulevar, u kojem se smjenjuju mondeni dućani i neprilični ulični banci, blizu monumentalnog Vukova spomenika nedavno je otkriven i Puškinov, valjda da ga može vidjeti Medvedev za nedavna posjeta srpskoj prijestonici. I Đinđić ima bulevar, ali on je preko Dunava, prema Zemunu.

Hvarani nastupaju pred oltarom u crkvi Sv. Ante, jednoj od desetak katoličkih crkava na širem području Beograda, u kojem po popisu živi nešto više od 10.000 Hrvata, a ima i više od 20.000 Jugoslavena, među kojima se drži da je najviše tako opredijeljenih Hrvata te da naših ima znatno više. Zavisi tko broji i tko se broji. Monumentalnu crkvu po ugledu na starokršćanske rotonde Sv. Trojice u Splitu i Sv. Donata u Zadru projektirao je slovenski Gaudi Jože Plečnik, blagoslovljena je 1932, a tadašnji ljetopisac bilježi da njezin „veoma elegantni toranj svoju pjesmu pjeva u vjetrovima košave“. Na glavnom je oltaru od 1956. Meštrovićeva brončana skultura Sv. Ante, pod kojim Hvarani nakon uvodne riječi gvardijana mlađahnoga fra Filipa Karađe igraju prikazanje. Sama je župa 1935. brojila 6.500 katolika, a 1990. ih je oko 600. Broj opada zbog malog priraštaja te iseljavanja u druge dijelove grada i danas broji oko 420 vjernika.

Goste iz Hvara potražili su mnogi beogradski Hvarani i ljetni gosti Hvara. Naišao je i Ferata iz Veloga Mista, naš najpoznatiji feratjer u Begradu, glumac Aljoša Vučković, koji već četrdeset godina Jadran zamjenjuje Dunavom. Uživa mirovinu u svom Ateljeu 212, sve je češće u Hrvatskoj, u Dugopolju, Splitu, Starome Gradu, Zagrebu. Misli li se vratiti? Prerano je, kaže, za takvu odluku. S Aljošom je i Žarko Obrašanin, kolega s Radija Beograd, čest gost uvale Ženke na Visu, s kćeri dolazi i Hvaranka Jadranka, rođena Novak, udana u Beogradu, i još mnogi, mnogi... Tu je i ortoped Nenad Radulović, čest gost Hvara i prijatelj mnogih iz ekipe, a drugi dobar znanac, ugostitelj Zoran Lazarević, časti otočane večerom u restoranu na Kalemegdanu, gdje nam punašna pjevačica sjajna glasa pjeva evergreene s naših strana (Runjić, Dujmić...) te objedima u čuvenoj Maderi, gdje Hvarani daju do znanja da su iz „hrvatske Madeire“, i u Udruženju književnika Srbije u Francuskoj 7, gdje nema kolega pisaca, a i ne nedostaju nam – neki po znanim izjavama baš i ne vole Hrvate.

Na odlasku u Zemun čitamo plakate: Olivera Katarina (sjećate li je se, onako raščupane, s početka one operetne jogurt-revolucije?), Miroslav Ilić i još mnogi – svi najavljuju koncerte u Sava centru! Srbi se znaju zabavljati, a na beogradskom Sajmištu u novogodišnjoj noći u tome će im pomoći Ceca, Arkanova udovica i očito ovdašnja heroina. Tko hoće, kartu u pretplati može kupiti za 2.000 srpskih dinara. Ako se zna da jedna kuna vrijedi dvanaest dinara, računajte koliko je to...

Divan je kićeni Srijem, lijepo je živjet u njem’ nadaleko je poznat tamburaški evergreen i logično je da ga se valja prisjetiti u Zemunu, gradu od gotovo 200.000 stanovnika na zapadnoj strani Dunava. S okolnim srijemskim naseljima pripada administrativnoj crkvenoj cjelini koja je izuzeta iz Srbije i pod Srijemskim je vikarijatom Đakovačke i srijemske biskupije. Ta se pjesma, kažu ovdašnji Hrvati, pjevala, doduše nešto tiše, i u onim nesklonim vremenima u prošlom desetljeću, kad su Šešeljevi radikali sve držali pod kontrolom. A pjevaju je i danas, okupljeni u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu, u čijoj je crkvi izložena čudotvorna slika Blažene Djevice Marije Pomoćnice kršćana – tu je više od dva stoljeća, časti se cijele godine i katolici je znaju kao Zemunsku Gospu.

Na čelu župe je Jozo Duspara, svećenik iz Bosanske Posavine, koji govori točno ono što mu je na jeziku pa i to da ovdje ima Hrvata znatno više nego što ih službene knjige navode. Popisom je izjašnjeno 3.500 katolika, ali ih je barem 6.000, jer se dio njih ustručava javno očitovati. Župa je prigrlila udrugu Hrvata kad je ovdašnja vlast nije htjela registrirati. Po dokumentima katolici su tu od 14. stoljeća, još prije turskih provala, župu obnavljaju 1721, vesele se svakom novorođenčetu, čuvaju korijene i ne žele se više prinudno iseljavati ni trbuhom za kruhom ići u Vojvodinu, gdje, kako Balašević pjeva (rado ga citiraju), „ako i dugme posadiš, nešto će izniknuti“. Osiromašeni Hrvati ovdje su izlagani pritiscima, doživjeli su i Miloševićeve progone, osobito nakon Oluje – tri su sela potpuno očišćena, 600 je obitelji moralo otići...

Vozimo se uz Dunav, čija obala izgleda idilično, kao iz talijanskih neorealističkih fimova, uz rijeku koja svjetluca između ogoljela drveća – i ovdje, kao i u ravničarskoj Vojvodini, ima mnogo bjelogorice. Tijekom turneje Hvarane prati uglavnom lijepo vrijeme, neuobičajeno toplo za ovo doba godine, što olakšava tegobe puta pa i napor povremenih igranja dvije predstave dnevno. Tako je bilo i u Zemunu, gdje u crkvi igraju Prikazanje, a u lutkarskom kazalištu Pinokio Ribanje. Na predstave dolazi i prilično Hrvata iz Beograda koji ili nisu znali za predstavu ili su bili zauzeti pa nisu mogli vidjeti Hvarane u svom gradu.

Osobito je bilo živahno u Pinokiju – ljudi su, unatoč velikom blagdanu Arhangelske slave, došli u velikom boju, kao na premijeru. Za zgradu tog uglednog lutkarskog teatra naši drže da je hrvatska i da će Hrvatima biti vraćena (kažu: pogledaj niz ulicu, u svakoj ima barem deset hrvatskih kuća). A Zvonimir Rajković, predsjednik Udruge Hrvata u Zemunu, priča kako ima osamdesetak Hrvata u udruzi, kako surađuju s drugim udrugama iz Vojvodine, imali su i gostovanja iz Hrvatske, a i ovdašnja udruga mladih Hrvata broji tridesetak članova. S otočanima su se ljubazni Zemunci družili do kasno u noć u ugodnu ozračju prostora Knjižnice i čitaonice Ilija Okrugić.

Kad razmišljaju o ravnim prostranstvima, otočani zamišljaju more, a u Vojvodini je ravna zemlja, smeđa, izorana, ili pak žuta, pod ostacima usjeva.... Da, što god posadiš, izniknut će. Hvarani se uspinju na tvrđavu, na Petrovaradin, do kojega se ne može autobusom. Tamo nalijećemo ni manje ni više nego na – Osam tamburaša. Tako se zove restoran na vrhu tvrđave – eto prisjećanja na legendarnog Janiku Balaša, ali i sveprisutnog Zvonka Bogdana, čiji glas ne silazi s vojvođanskih radiopostaja. Dakako, slikali smo se ispred crkvenoga sata i poželjeli prijaviti na natječaj za – devetog tamburaša, ako takav postoji. A lakše je naučiti umijeće sviranja u tamburu nego natjerati Hvarane da se zajedno slikaju!

Nastao u njezinu podnožju, s tvrđave se preko rijeke vidi Novi Sad. Petrovaradin, ta Petrova stijena, geostrateški je važan položaj, kontrolira sve uokolo, milenijsko je stanište ljudi, utvrda iz raznih razdoblja, vrata svjetova i raskrižje putova. Kao remek-djelo vojne arhitekture ima – piše u vodiču – eksluzivnost Gibraltara nad Dunavom, kolosalne je fortifikacijske ljepote, nekada ponos carstva i predziđe kršćanskih snaga, moćan i efikasan kompleksni obrambeni sustav, danas kulturno-povijesni spomenik, neiscrpni potencijal turističkog nadahnuća. Mogla bi se i tu zaigrati predstava, ali je svakako pravi mamac za gastronomske užitke.

Spavamo u hodočasničkom svratištu jedne crkve, još jednom Gospinu svetištu, a igramo u drugoj, unutar zidina grada podno tvrđave u – baš tako! – Ulici Vladimira Nazora, a nju siječe glavna ulica, Strossmayerova, u kojoj je rođen nitko drugi nego hrvatski ban Jelačić. Dobro, gdje smo mi to, u Hrvatskoj ili u Vojvodini, koja se upravo tih dana zalaže za cjelovitiju autonomiju, što će – pokazalo se nakon nekoliko dana – i dobiti? Večeramo u podrumskoj prostoriji, domaćini doveli tamburaše, ali ih je harmonika, koju rasteže Ivica Miličić Tajnikov, glumac u prikazanju, nadjačala i večer obojila dalmatinskim melosom. Noć je, a noći su hladne za razgledanje pa pjevamo. Ujutro slijedi lagani razgled Novog Sada, šetnja do katederale i Katoličke porte, poneka kartolina. I ovdje je cijela jedna glavna ulica načičkana bankama... Ima li u njima i novca?

Zrenjanin je naše najistočnije odredište u Vojvodini. Grad, koji se nekad po Petru Karađorđeviću zvao Petrovgrad, dobio je 1946. ime po heroju antifašistu Žarku Zrenjaninu Uči. Odasjeli smo u jednom od vojvođanskih dvoraca, lovačkom dvorcu Ečka, „gdje bajka postaje stvarnost“, sagrađenu u engleskom stilu. Dvorac je 7 km udaljen od Zrenjanina, a podigla ga je obitelj Lazar, otvoren je 29. kolovoza 1820, a kronike bilježe da je na svečanom otvaranju, zamislite, muzicirao Franz Liszt.

Trgovina s Hrvatskom

U Zrenjaninu Hvarani u dva dana igraju obje predstave. Pod svoje nas uzima Stanislav Gluvaković Cane, predstavnik Jamnice u Srbiji, potpredsjednik vojvođanskih somelijera, prijatelj Hvara i Jadrana, čovjek koji nam ističe da su mnoga srbijanska poduzeća, osobito trgovački lanci, zapravo hrvatski, ali izmijenjenih imena. Cane nas vodi kući i uz sarme majke Vukice iskušava na nama vojvođanska predikatna vina. Osigurava medijske nastupe, čak i klapski, te predstavljanje hvarskih vina u klubu Zeleno zvono – eto oduška za Bracu Miličića, Jackeya Milatića, Marinka Jurića, Vicu Zaninovića i ostale pjevače iz hvarske ekipe! Klapi se u pjesmi, jer krv nije voda, pridružuje i Splićanka Ljerka Alajbeg, naša konzulica u Subotici – kad za koji dan budemo u Subotici, bit će odsutna pa je došla vidjeti predstave. S nama su i župnik Laszlo Gjuriš te hvarski Zrenjaninac Nenad Katnić, po ocu iz Hvara, gdje stalno ljetuje, a govori i hvarski, što je ovdje posebno lijepo čuti.

Zrenjanin je živahan grad, ima 76.000 stanovnika (s okolnim gradovima ukupno 136.000), do Domovinskog rata tu je bilo sedam, a sada je to smanjeno na tri posto Hrvata. Većinu industrije obuhvaća koncern Agrokor, posluje se dosta s Hrvatima. Na ulici vidimo plakate s revijom filmova Akira Kurosawe, a tu su, u samu središtu, i veliki panoi s najavom hvarskih predstava. Kazalište Toša Jovanović upravo slavi 170 godina djelovanja – ne propuštamo priliku pohvaliti se kako zgrada kazališta u Hvaru za tri godine puni 400 godina!

Zamjenik gradonačelnika Goran Kaurić prima nas u Gradskoj kući, što prate svi mediji, a to čini i Aleksandar Marton, predsjednik Gradske skupštine. Kaurić je po ocu iz Malinske na Krku, veliki je poznavatelj jadranskog podmorja, kao član hrvatskih ronilačkih ekipa zna mnogo toga, gdje su brodovi i blaga, koliko su zaštićeni. Marton je pak ove godine bio u žarištu (da ne kažemo na udaru) javnosti jer se usudio, pisalo se o tome, primiti predstavnike hrvatske udruge pravnika Vukovar 1991 i poduprijeti ih u ideji o postavljanju spomen-obilježja u selima Stajićevo i Begejci, gdje su 1991. bili zarobljeni. Bilo je ružnih riječi, verbalnih napada i prijetnji smrću, čitali smo o tome na internetu – dobro je čovjek živu glavu izvukao!

„U tem Somboru, svega na volju...“ Opet glas Zvonka Bogdana, ovdašnje ikone, sada doslovce u svakom prostoru u Somboru, umirujući glas koji ulijeva spokoj i sigurnost, asocira na fijaker, starinsku galantnost. U Bačkoj smo, na dnu bazena nekadašnjega Panonskog mora, grad ima 51.000 stanovnika. Broj Hrvata i ovdje varira, kako tko vidi. Ovisi o tome broje li se Bunjevci u Hrvate, a oni to većinom jesu, no država ne priznaje. Inače, smješteni smo u Domu penzionera, a domaćini nas odmah vode u Salu Županije, gdje je na zidu monumentalno platno, najveće u Srbiji (7x4 m) s prikazom bitke kod bačkoga gradića Sente, gdje su carske postrojbe pod vodstvom Eugena Savojskog 1697. postigle važnu pobjedu nad Turcima. Strop je načičkan grbovima, a i hrvatski je gore. Ove godine tu su bili i džudaši iz Splita, puni hvale za domaće, osobito za Šimu Raića, predsjednika Udruženja Hrvata, koji ih je lijepo primio.

Šima i nas dočekuje, zajedno s vijećnikom Matom Matarićem provodi nas lijepim, romantičnim gradićem. Ribanje se igra u Hrvatskom domu HKD Vladimir Nazor, a publika je, zapažamo, sve brojnija. Domaćini pokazuju svoje prostorije i časte nas u obližnjem kineskom restoranu. Društvo postoji već 73 godine i izdaje časopis Miroljub, koji već dvanaest godina izlazi kvartalno, a tajnica Klara Šolaja stalno nam je pri ruci. Među ikavcima smo, kao i posvud, među našima u Vojvodini. Usput, na televiziji govore da blizu 700 građana živi s manje od 8.360 dinara! Tužno. No, Hvar-express ide dalje, na najzanimljiviju točku, u selo Stari Žednik, na cesti Subotica – Beograd.

Usred sela velika je lijepa crkva Sv. Marka, a Ribanje se igra u prepunoj gostionici (Sala kod Zvonka). Jeger glumi slanu srdelu, koje je ponestalo, a pozornica je postavljena ispred šanka – uostalom, predstavu je Carić ionako zamislio kao događanje u konobi, metafori ribarskoga plova. Duša sela je Mirko Ostrogonac, zažareni i agilni sveprisutni šef službe za lokalni ekonomski razvoj, privredu, poljoprivredu i turizam u Subotici, odakle je došlo i nešto naših. Razmjenjuju se darovi, s nama su slikari Dragan Rumenčić, koji pola godine boravi u Hvaru, i Rudolf Sedlar, koji se iz mornarice poznaje s kiparom fra Jakijem Gregovim, gvardijanom u Hvaru. Od 2.200 seljana (najviše Bunjevaca i Hrvata) barem desetina njih je u sali, slušaju jezik koji posve ne razumiju, ali znaju o čemu je riječ. Stari Žednik nasvjetlija je točka turneje.

Subotica (mađarski Szabadka) najsjeverniji je grad u Srbiji, s oko 100.000 stanovnika drugi u AP Vojvodini, udaljen je 10 km od Mađarske i sjedište je Sjevernobačkog okruga. Izgrađena na vjetrometini, mijenjala je gospodare i imena, grad je to legendarnog i tajanstvenog cara Ivana Crnog iz 16. stoljeća, koji je otjerao Turke iz Bačke, kip mu je na glavnom trgu (najnoviji, podignut 1991). Na živopisnoj Gradskoj kući uz likove Marije Terezije (grad je među ostalim nosio i njezino ime) i Franje Josipa paž u ruci drži i hrvatski grb. Subotica nakon pedeset godina od lani opet ima status grada, većina su Mađari (57 posto, broj stalno raste), Srbi (36 posto), Bunjevci i Hrvati (po 11 posto), pri čemu među izjašnjenima kao Bunjevci ima najveći broj Hrvata, kao i među tzv. Jugoslavenima (6 posto). Zanimljiv je podatak da je početkom 20. stoljeća Subotica bila grad s najviše Hrvata na svijetu, više nego što ih je imao Zagreb (po popisu iz 1919. u Subotici je 65.135 Hrvata, mahom iz skupine Bunjevaca)!

U Subotici djeluje niz hrvatskih ustanova, mnogima su jugounitaristi 1956. iz naziva uklonili pridjev hrvatski (Hrvatska riječ postaje Subotičke novine, Hrvatsko narodno kazalište preimenovano je u Narodno kazalište itd.). Nakon Hrvatskoga proljeća slijede čistke, ugledni su Hrvati šikanirani i moraju se iseliti u Hrvatsku. Potkraj prošloga stoljeća poboljšanjem odnosa Hrvatske i Srbije hrvatsko se ime, što smeta srpskim ekstremistima, polako vraća u uporabu. U prosincu 2001. ponovno se hrvatski jezik kao službeni uvodi u subotičkoj općini, a u ovdašnjoj gimnaziji od lani kreće i nastava na hrvatskom. Svi javni natpisi ispisani su na tri jezika: mađarskom, srpskom (ćirilica) i hrvatskom. Inače, zanimljivo, po stanju iz 2003. grad ima 878 ulica, od čega 240 ima hrvatske nazive, po znamenitim Hrvatima i hrvatskim toponimima (primjerice, Ivana Zajca, Zrinjsko-frankopanska, Braće Radić, Matije Gupca, Strossmayerova, Vukovarska...).

Prijetnje smrću

No nije sve tako lijepo kako izgleda. Novinarima Hrvatske riječi 2004. prijetilo se smrću, a oskvrnuta su i katolička groblja. U lipnju 2007. usred dana uz psovanje „ustaške majke“ bejzbolskom palicom i metalnom šipkom pretučen je Blaško Temunović, predsjednik Hrvatsko-bunjevačko-šokačke stranke. Na zgradi stranke stoji natpis: „Tražimo ista prava kao i Srbi u Hrvatskoj“. Hvarani su se dugo pripremali za dolazak u Vojvodinu, prije svega računajući na prijem u Subotici. No čini se da se domaćini baš i nisu imali vremena baviti Hvaranima, iako otočani sami plaćaju sve troškove računajući na to da domaćin osigura prostor i publiku te, ako može, još ponešto. Predstava se igra u dvorani Bunjevačkog kola, ali glumcima nije jasno zašto se u isto doba uz dvoranu održava pokus orkestra tog društva umjesto da glazbenici vide predstavu koja je na popisu školske lektire, a ovdje se drama na hrvatskom može vidjeti jedino kad gostuje iz Hrvatske.

Posljednji dan Hvarani igraju prikazanje u Franjevačkom samostanu. Gvardijanu Ivanu Bošnjaku tek je 35 godina, a ovih se dana uvelike bavi proslavom 800. obljetnice franjevačkoga reda, koji je ovdje važan za razvoj grada. Na predstavu dolazi i književnik Tomislav Žigmanov, predsjednik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, ovih dana također prezauzet, koji nam se žali na nedostatnu brigu matične zemlje za hrvatsku dijasporu u Vojvodini. S druge strane Olga Šram, direktorica Moderne galerije, upozorava nas da upravo u Subotici na lokalnom festivalu u organizaciji Mađara gostuju i hrvatska kazališta, da su tu Ivica Vidović, Enes Kišević, Ana Karić... Zovemo Ivicu mobitelom, ali oni su već kod Osijeka na putu u Zagreb. Šteta... A Olga će dodati: „Dugo ovdje nikoga nema, a onda iste večeri imamo nekoliko gostovanja iz Hrvatske!“ Naša posla!

Za kraj turneje Hvarani posjećuju jezero Palić, čiji ladanjski ugođaj kvari hladna kišica. Tu sa Zvonimirom Sudarevićem i Marijom Matković s lokalne (hrvatske) televizije nailazimo na Splitsku aleju. Lijepo. Žurimo u Vukovar, prikazanje se igra u crkvi Sv. Filipa i Jakova, a u Pastoralnom centru na usluzi nam je gvardijan Gordan Propadalo, otvara suvenirnicu da štogod ponesemo kući. Obilazimo Ovčaru, memorijalni muzej, novo groblje, križ na ušću Vuke u Dunav, prolazimo ispod čuvenoga vodotornja... Prva je nedjelja adventa, pali se prva svijeća. S nama je mnogo znanaca, među njima i Ruža Marić, ravnateljica ovdašnjega muzeja koji se priprema za otvaranje u dvorcu Eltz. No Hvar-express spreman je za put u Split i Hvar. A predstave će se i nadalje igrati i već se zna: iduća je turneja dogodine po Makedoniji.