Glumci drže Balon u zraku

Ksenija Marinković, Krešimir Mikić i Vilim Matula u predstavi Balon

Novu predstavu u Teatru Exit dugo smo i nestrpljivo očekivali, s obzirom da je jedno od naših najuspješnijih kazališta ove godine na repertoaru imalo tek jedan novi naslov – predstavu Samo jučerašnja vijest mlade redateljice Ive Srnec. Potkraj godine, 11. prosinca, dočekali smo i drugi komad – Balon Mate Matišića, nastao u koprodukciji s Teatrom 2000. Među gledateljima Teatar Exit slovi kao kazalište čije predstave svakako treba pogledati, a među kazališnim praktičarima ima glas stvaralačke oaze u kojoj je umjetnicima slobodno opušteno se prepustiti istraživanju i eksperimentiranju. Upravo je tako nastajao Balon. Za razliku od prijašnjih tekstova, Matišićev je tekst nastajao u suradnji s glumcima – tijekom proba mijenjao se, nadopisivao, gradio. Naposljetku je nastalo djelo u kojemu prepoznajemo tipičnu autorovu crnohumornu i grotesknu oštricu kojom, kao i u prijašnjim dramama, kritizira bizarnosti naše svakodnevice. Upoznajemo i jednog novog, poetičnog i toplog Matišića, koji drukčije nego dosad progovara o požrtvovnoj ljubavi i dubokoj boli unutar osnovne jedinice društva – obitelji. Nit koja povezuje dvije priče jest glumac. Matišić se zajedno s Vilimom Matulom, koji glumca tumači, duhovito poigrava glumačkom taštinom, ironično se osvrćući i na percepciju te profesije u puku kao zabavljača i animatora na društvenim zabavama. Komad dakle nudi nekoliko tematskih okosnica, no to je ujedno njegov najveći nedostatak. Emotivno nabijena obiteljska priča o majci koja pati zbog gubitka djeteta i suprugu koji joj želi pomoći isprepleće se s karikaturalnom sličicom o lovu policije na građevinskog mafijaša, koji je iz nepoznatih i suvišnih razloga govorom označen kao Hercegovac. Unatoč tome što su one dramaturški (dramaturginja Tajana Gašparović) vrlo logično i čvrsto povezane likom glumca koji pripovijedanjem tog događaja pokušava pomoći susjedi da na trenutak zaboravi svoju bol i izmami joj osmijeh na lice, svaka priča ostaje nedovoljno dorađena i površno obrađena te je prava šteta što se Matišić nije ozbiljnije posvetio prvoj, obiteljskoj priči suprotstavljajući glumčevu obitelj obitelji njegova susjeda i dva različita supružnička odnosa.

Redatelj Mislav Brečić vrlo je vješto povezao dvije žanrovski različite priče isprepletanjem dvaju različitih stilova. U realističnom se modusu, s minimalnim pokretima, opisuje glumčev odnos sa suprugom te njegov boravak kod susjede. Nasuprot toj statičnosti i realističnosti jest priča koju joj pripovijeda – sva u stilizaciji i pokretu koji je duhovito osmislila Irma Omerzo. Brečić na taj način vrlo točno ostvaruje odmak od stvarnosti običnih ljudi i izopačenih kreatura kojima su nerijetko podređeni. On međutim odbija podlijegati crno-bijeloj karakterizaciji te brzim i fascinantnim glumačkim preobrazbama izvrsnoga Krešimira Mikića pokazuje različite mafijaševe značajke, koje se očituju i u neprestanoj promjeni govora (izgovora i naglaska). Iako je ta zamisao točno zamišljena, nažalost je pomalo zbrkana u realizaciji, što nikako nije zasluga Krešimira Mikića, koji se i u ovoj predstavi, tumačeći uloge požrtvovnoga supruga, smiješnog policajca i već spomenutog mafijaša, pokazao kao glumac široka glumačkog raspona, podjednako sjajan u ozbiljnom i u duhovitom registru. Njegova je uloga, kao i sve ostale, bila potpuno u službi Vilima Matule, za kojega je, barem se tako čini, predstava stvarana (Teatar 2000 je uostalom njegova kazališna skupina). Matula s odmjerenom dozom autoironije, ali i simpatije prema svojoj profesiji, propituje društvenu i profesionalnu ulogu glumca te njegov ego, koji ga nerijetko zasljepljuje u međuljudskim (osobito ljubavnim) odnosima. Skrivene osjećaje Matula je više pokazivao gestama, naglašavajući time kako se glumac često razmeće riječima da bi iza njih sakrio ranjivost i nesigurnost.

Izvrsna je bila i Ksenija Marinković kao depresivna supruga i majka koja se ne može pomiriti s djetetovom smrti pa čuva u naručju balon u kojemu je njegov dah. Iako vrlo malo govori i tijekom predstave je potpuno statična, njezina će se kreacija dugo pamtiti jer zadivljuje snažnom scenskom prisutnošću, sugestivnim prikazom depresije i bolnim jaukom pred sam kraj predstave. Zapažene uloge ostvarila je i Ana Maras stilizirajući lik mafijaševe supruge te izazivajući sažaljenje kao mlada supruga zreloga glumca koja traži više ljubavi i pozornosti.

Dojmljive glumačke kreacije ponajviše pridonose ocjeni da Balon svakako treba pogledati.