Djeca Julesa Vernea

Prizor iz predstave

Premijerna izvedba predstave Put oko svijeta u 80 dana najprevođenijega francuskoga književnika Julesa Vernea, u izvorniku Le tour du monde en quatre-vingts jours, u (fabulativno-sižejnom smislu) vjernoj dramatizaciji romana (iz 1873) Ane Tonković Dolenčić, koja u igrivoj intertekstualnosti uvodi i dijelove hrvatske književnosti (napokon, i Verneov Matijaš Sandorf smješten je u Hrvatsku, u Istru), dogodila se 20. prosinca 2009. na velikoj pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih u režiji Krešimira Dolenčića pred dječjom i odraslom publikom. A upravo dvostruki kod, tzv. dječji i tzv. odrasli, najviše obilježava predstavu, rijetku scensku adaptaciju jednoga od čak šezdeset i pet romana toga miljenika čitatelja (Nantes, 1828 – Amiens, 1905), s kojim smo i sami u djetinjstvu putovali čitajući i pred spavanje gutajući Dvadeset tisuća milja pod morem Put u središte Zemlje, Djecu kapetana Granta, Petnaestogodišnjega kapetana.

Premda Julesa Vernea, čitača E. A. Poea, skupa s H. G. Wellsom drže utemeljiteljem znanstvene fantastike, mislim da se vrijednost njegova romana osim u zapletnim nitima lančane strukture pustolovnoga s elementima romana detekcije može pronaći u snažnoj satiri političkih odnosa, najviše englesko-francuskih i kolonizatorskih, i u alegorizaciji stvarnosti, vidljivoj već u imenima likova i prikazu dvostruke pikarizacije; jedne tzv. viših, a druge tzv. nižih, zastupljenih u engleskom gentlemanu i francuskom slugi te u realističko-grotesknoj karakterizaciji likova i duhovitom dijalogu (nasljednik je Victora Hugoa i Dumasa Oca).

Postavljanje Verneova djela na scenu ZKM-a nije pitanje o tome možemo li danas obići Zemlju za osamdeset ili za osam dana, nego možemo li je, unatoč internetskom putovanju i filmskoj ekranizaciji, obići u svojoj glavi. Uostalom, opisujući Phileasa Fogga u prvom od trideset i pet poglavlja, Verne zapisuje: „Zacijelo je mnogo putovao, barem u mašti.“

U kodu za odrasle ZKM-ova predstava nudi odčitavanje predožbi i stereotipa koje je taj svijet u glavi namijenio pojedinim nacijama, državama, ljudima, običajima (englesko ispijanje čaja, „kompliciran“ francuski jezik, indijski odnos prema ženama), svijetu bankara, tajnica, pomoraca, pivara (duhovita i plastična gluma Mara Martinovića, Marice Vidušić, Urše Raukar), engleskih usidjelica (lucidne komentatorice događanja u izvedbi izvrsnoga Danijela Ljuboje i briljantnoga Edvina Liverića), goniča slonova (samozatajni Roy Nimay), tzv. kosookih i Indijanaca (svjež nastup: Kazuhiro Tamari).

Svijet je, međutim, obrnut od onoga koji imamo u odraslim predodžbama; najljepši je kad je dječje veseo i izokrenut: kad se Phileas Fogg ne živcira kad poduzima sve da bi dobio okladu (uvjerljiv i dosljedan Filip Nola kao Phileas Fogg), kad Jean Passepartout hoda prestrašeno bojeći se odraslih (zaigrana gluma mladoga Gorana Bogdana), kad detektiv Scotland Yarda Fix griješi misleći da je Fogg pljačkaš banke (prepun duhovitih scenskih trikova Pjer Meničanin), kad se epizoda spašavanja mlade udovice Aude pretvara u romantičan sretni završetak (nježna i duhovita gluma Jadranke Đokić).

Odrasli i dječji kod predstave spajaju se u kodu kazališne igre, u redateljevu poigravanju svim mogućim elementima stvaranja i postojanja kazališne predstave. Verneovo objavljivanje romana u nastavcima u tisku (što izaziva senzacionalne posljedice, pa tako i novinarka Nellie Bly počinje obilaziti svijet) Dolenčić u predstavi pretvara u stripovski i bajkovit niz novih i novih kazališnih sličica, a elemente Verneove fantastike u elemene kazališne fantastike, minijaturno neobarokno scensko čudo, koristeći se raznim žanrovima kazališta za djecu i odrasle, od građanskoga salona do crnoga teatra, ali i umetanjem filmskih žanrova (vestern, indijski film, animirani filmovi), pa i glazbenoga kazališta (Verne je pisao libreta za komične opere i operete).

Minijaturni satovi, vlakovi, brodovi, parobrodi... kruže Zemljom u crnom ruhu kulise kazališta lutaka da bi se povećali, kao Big Ben i vlak, u prvom planu scenske slikovnice, što je zasluga scenografkinje Dinke Jeričević. Kostimografkinja Doris Kristić blizanačke i antipodne osobe postavlja u besprijekorne krojeve nacionalnih kostima, slaganjem i kombinacijom boja i materijala privlačeći i djecu i odrasle (Passepartout u bojama francuske zastave, koje ima i hrvatska bandijera). Predstavu uživo prati zaigrani Band 80+. Kazališnu čaroliju stvaraju i oblikovatelj rasvjete Deni Šesnić, slikarica Marta Crnobrnja i autor scenskoga pokreta Damir Klemenić). Kao statisti uključeni su polaznici Učilišta ZKM-a pod vodstvom Mirjane Rogina.

Zaigrana, razigrana, lepršava i maštovita predstava ima i edukativni karakter, ali više od svega šalje želju uživanja u kazališnim igračkama i kazališnim ljudima bez svijeta tehnologije. Zato nije bitna novčana oklada. Nego oklada u srcima zaljubljenika u kazalište i svijet djetinjstva, igre, veselja i duhovitosti.

„Svi smo mi, na ovaj ili onaj način, djeca Julesa Vernea“ (Ray Bradbury). Govori to i ova predstava.