Depresivnost, doslovnost i diletantizam

U jednom od svojih ranih velikih uspjeha, sjajnom filmu ceste Alice u gradovima, nekad znameniti njemački modernist Wim Wenders se pričom o njemačkom fotografu Philipu Winteru koji po povratku iz Amerike u društvu slučajne suputnice, devetogodišnje američke djevojčice Alice, putuje Nizozemskom i Zapadnom Njemačkom, na suptilan, emotivan, no i vrlo jasan način pozabavio temom identiteta i tadašnje društvene stvarnosti domovine, ali i europskog identiteta u cjelini. Dok Alice pokušava pomoći u pronalaženju bakine kuće, Philip raspolaže samo fotografijom kuće, ali ne i adresom, a tijekom putovanja neobični se dvojac zatekne i na koncertu Chucka Berryja. Sve ukratko navedene teme, i propitkivanje osobnog i nacionalnog identiteta, i otkrivanje društvene stvarnosti, i semantika filma ceste kao doslovnog i prenesenog traganja za vlastitom osobnošću, i složen generacijski odnos koji obama protagonistima omogućuje razumijevanje i prihvaćanje onoga drugog kao i sama sebe, te naposljetku i utjecaj jazza kroz lik i djelo Chucka Berryja, itekako su prisutni i u novom filmu Dejana Šorka, turobnoj egzistencijalističkoj drami U zemlji čudesa.

Štoviše, gledano u cjelini i s ponešto izmijenjenim ulogama, u svom neuspjelom najnovijem ostvarenju Šorak na određeni način nostrificira Wendersovo remek-djelo, u zanimljivijim ga segmentima gotovo doslovce prepisujući, a u ostatku varirajući njegove motive i značenjske slojeve. I Šorkova se mala antijunakinja zove Alica, i ona je bistra i u osnovi vrlo senzibilna devetogodišnja klinka, koja grubošću, distanciranošću i cinizmom prikriva ranjivost i nesigurnost, i ona na svom putu otkrivanja mračna naličja hrvatske tranzicijske stvarnosti svojevrsna zaštitnika i zamjenskog oca pronalazi u marginalcu zatravljenu jazzom i obilježenu iskustvom života u Americi. No za razliku od Wendersova protagonista, u Šorka je taj marginalac razočarani jazzer Roma, čovjek pogođen osobnom tragedijom kojega je život sažvakao i ispljunuo na sporedni kolosijek zagrebačkoga kolodvora, no koji očito pamti i bolje dane. Suprotno Wendersovoj Alici, Šorkova ne traga za bakom, već čeka povratak majke, mlade udovice koja je u svrhu prikupljanja pet tisuća eura za kćerinu operaciju otputovala u Njemačku (!), gdje se bavi prostitucijom. U pokušaju skraćena interpretacijskog prepričavanja sadržaja filma postaje razvidna hrpa iznimno očitih i krupnih problema autorova novog naslova. Pored toga što je riječ o vrlo loše napisanu, u prvoj polovici traljavo i diletantski režiranu, većinom teatralnu i uz pokoju časnu iznimku neuvjerljivo glumljenu te u svakom kadru semantički odveć doslovnu i gdjekad iritantno naivnu i artificijelnu djelu (recimo objed u siromašnu domu Alicina smrtno bolesna strica Valentina ili kadar u kojem Roma u izmaglici pored rijeke noću svira saksofon), U zemlji čudesa je i film kojem je omču oko vrata u samu začetku stavila autorova odluka da u nj utrpa što više nepodnošljivo pesimističnih, turobnih i mračnih detalja iz nevesela domaćeg svagdana. Dok sa stricem Valentinom na NATO-ovu poligonu u zapadnoj Hercegovini preživljava prikupljajući radioaktivne čahure eksplozivnih naprava, Alica će najprije zaključiti da se kao i on smrtno razboljela od raka, da bi potom dijelom i zbog nesređenih obiteljskih odnosa dospjela na zagrebačku periferiju, ne znajući da će joj majka prostituiranjem u Njemačkoj postati žrtvom zlostavljača i možda traffickinga. No to je tek početak crnila kojim nekadašnji žanrovac art-sklonosti i zapaženi književnik Šorak boja intimne drame svojih protagonista, jer će u cjelinu ubaciti i motiv pedofilije, i kritiku zdravstvenoga sustava i socijalne neosjetljivosti, i psihotičnoga peteespeovca koji se (neizbježno?) okreće kriminalu, i općeg rasapa svih vrijednosti, napokon i dekadentnoga života u Zagrebu koji pored svih shopping-centara i McDonaldsa jednostavno nema i ne može imati sluha za beskućnike i siromahe. Slično Wendersu, i ovdje je u igri jedna fotografija, ona tamnoputog američkog jazzera koji je Romi jednom davno darovao saksofon, fotografija zahvaljujući kojoj će Alica u samoj završnici shvatiti da čovjek koji je za njezin spas žrtvovao svoj život nije bio samo autistični klošar. Osobit je problem i to što Šorak očito ne poznaje i ne razumije teme kojima se bavi, o čemu govore i posve promašene i patetične replike poput: „Osiromašeni uran za osiromašenu zemlju“, koju izgovara željom za osvetom sustavu vođen hercegovački liječnik Tarik Filipović, ili pak: „Otac mi je umro, striko mi je bolestan, majka mi je u Njemačkoj, a ja imam rak“, koju recitirajući preko usana prevaljuje ipak solidna Marija Stjepanović.

U kontekstu svega rečenog nerazumljivo zvuče redateljeve nedavne izjave da se gledatelji njegova filma odlično zabavljaju te da bi U zemlji čudesa u nekom drugom vremenu rušio rekorde gledanosti. Možda, no danas i ovdje to su tek rekordi pretencioznosti, patetike, diletantizma, mraka i depresivnosti.