U iščekivanju hrabrijih iskoraka

Crnčić - Portret djevojčice

Rezimiranje dosega na bilo kojem području ostavlja mogućnost za dosadno statističko nabrajanje, koje samo plitko i ovlaš dotiče ključno pitanje kvalitete ili pak za subjektivno prosuđivanje koje može skliznuti u osobno navijanje za svoje istomišljenike, prešućivanje ili kuđenje onih s kojima ne dijelimo slične nazore. Također, svaka prosudba ima malo smisla ako joj nedostaje usporedba: s dostignućima na istovjetnom području djelatnosti u drugim sredinama te s prethodnim dostignućima onih koje ocjenjujemo. No usprkos ograničenjima ovakvih osvrta, ipak se vrijedi upustiti u analizu zagrebačke izložbene sezone tijekom druge polovice 2009.

Ne samo zbog najsvježijega dojma, započinjemo spominjanjem otvaranja nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu. Stalni postav Zbirke u pokretu potpisuju Nada Beroš i Tihomir Milovac te će dobiti ozbiljni kritički sud (nakon prve šetnje po muzeju ostaje nam osjećaj da su neke stvari nedorečene ili nejasne, čudimo se zašto su pojedini autori zastupljeni, a neki nedostaju), no svakako treba iskoristiti veliki potencijal institucije i zgrade koja je već otvaranjem, nažalost nedostatno organiziranim, privuklo golem interes najšire javnosti. Ostaje nam vidjeti kako će se dalje predstavljati stalni postav i kakvim će se događajima vabiti publika na prekosavsku obalu.

Početkom prosinca u Muzeju za umjetnost i obrt otvorena je izložba Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja, kojom se slavi devedeseta obljetnica Grafičke zbirke zagrebačke Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Skupina stručnjaka predvođena Mikicom Maštrović, voditeljicom Grafičke zbirke, probrala je više od šesto vrijednih djela iz zbirke, hrvatskih i stranih umjetnika, nastalih od 16. stoljeća pa sve do danas. Izložena su ostvarenja mnogobrojnih hrvatskih i stranih umjetnika, od Andrije Medulića Schiavonea do Ede Murtića, Julija Knifera, zatim Honorea Daumierea, Andyja Warhola i mnogih drugih. Izložbom se pokazuje bogatstvo i raznolikost fundusa koji može izdržati usporedbu s poznatim europskim kolekcijama.

Veliki projekt Instituta za povijest umjetnosti i Umjetničkoga paviljona, izložba Zagreb – München – Hrvatsko slikarstvo i akademija likovnih umjetnosti u Münchenu, otvorena u listopadu u Umjetničkom paviljonu, također se potvrdila kao projekt koji se uklapa u europske okvire – zbog teme kojom se priključilo obilježavanju dvjestote obljetnice postojanja münchenske Akademije, ali i zbog uključivanja stranih stručnjaka na izložbi te na popratnom međunarodnom simpoziju München kao europsko središte umjetničkog školovanja. Projekt je također pokazao uspješno povezivanje nekoliko institucija – osim u Umjetničkom paviljonu prigodne izložbe održane su i u Modernoj galeriji te u Kabinetu grafike HAZU.

Opus slikara Joze Kljakovića konačno je predočen i valoriziran na retrospektivi koju je u studenome Galeriji Klovićevi dvori sa skupinom stručnjaka priredila Petra Senjanović. Revivalu interesa za tog umjetnika pridružile su se i Memorijalna zbirka Jozo Kljaković s izložbom Bojiš li se sinko ikoga?, te Atelijer Meštrović (Muzeji Ivana Meštrovića) s izložbom Kljaković kod Meštrovića.

U listopadu je u Modernoj galeriji otvorena izložba Intimizam u hrvatskom slikarstvu autorice Smiljke Domac Ceraj. Posebno valja pohvaliti projekt taktilne galerije koji je ustanova pokrenula s Natašom Jovičić.

Jubilarni, deseti po redu Trijenale hrvatskoga kiparstva, prilično je razočarao – kvalitetom neuravnotežena i koncepcijski nekoncizna smotra na kojoj je svoje mjesto našlo tek tridesetak autora. Djelo grupe ABS, slika (akril na platnu) na kojoj se može pročitati riječ SCULPTURE dovoljna je naznaka plitkosti shvaćanja medija skulpture. Možemo se samo nadati da na sljedećim trijenalima crteža i grafike nećemo susresti platna DRAWING i GRAPHIC. No sve je moguće! Jeftini trikovi i dosjetke očito su tvrdokoran korov na pustopoljinama suvremene umjetnosti.

Za ozbiljno promišljanje kompleksnosti medija skulpture valjalo je potegnuti do Splita, gdje su u studenom u sklopu 36. Splitskoga salona dvije veoma dobre izložbe osmislili Dalibor Prančević i Toni Horvatić. Najbolja samostalna kiparska izložba ove sezone bez premca jest izložba Petra Barišića Barišićevo klatno, postavljena u rujnu u Galeriji Božidar Jakac u Kostanjevici na Krki u Sloveniji.

Vratimo se ponovno na zagrebački teren. Jedna od najintrigantnijih izložbi minule sezone jest Lability Ivane Franke otvorena u rujnu u Umjetničkom paviljonu. Umjetnica je svjetlosnom instalacijom koja je dovela u pitanje vjerodostojnost osjetila i snalaženja u otprije poznatome prostoru doista napravila velik korak u istraživanju granica iluzornih fenomena. Što se tiče skupne izložbe koju ćemo pamtiti, to je međunarodna multidisciplinarna izložba o ezoterijskim uvidima unutar suvremene umjetničke prakse – Hram, koju je u listopadu u Galeriji Prsten (HDLU) priredio Branko Franceschi. Vezano uz HDLU spomenimo još i izložbu u Galeriji PM Future was yesterday: patriotizam kojom je kustoski dvojac Slobodnih veza, Ivana Meštrov i Nataša Bodrožić, predstavio R.E.P. (Revolucionarni eksperimentalni prostor), umjetnički kolektiv iz Kijeva. U Galeriji SC je pak bila izložba Future was yesterday: koordinate generacije. Nova umjetnost Ukrajine: izložba videoradova i videodokumentacije umjetničkih akcija.

Galerija SC i dalje nastavlja s dobrom izložbenom produkcijom. Doprinos zagrebačkoj kulturnoj sceni daju i agilni umjetnici okupljeni oko Atelijera Žitnjak. U Prostoru Kranjčar održane su dvije iznimne samostalne izložbe – fantastična ironizacija kiča i suvremene percepcije političkih moćnika u režiji Kristijana Kožula i fascinantni nadrealni svijet ispričan virtuoznim crtačkim rukopisom Davora Vrankića. Veoma zanimljiv izložbeni program imala je i Galerija Bužančić pri Centru za kulturu Novi Zagreb. Spomenimo tek izložbu osječkoga grafičara Marija Čaušića i izložbu poznatoga mađarskoga kipara Ádáma Farkasa. U Galeriji Nova oni koji se nisu otisnuli do Carigrada imali su priliku upoznati se s ovogodišnjim 11. bijenalom, koji je priredio kustoski kolektiv WHW. Galerija Nova može se podičiti jednim od najprepoznatljivijih programa, koji potvrdu putem ovakvih manifestacija dobiva i na svjetskoj sceni.

I što kada se pod učinjeno podvuče crta? Za cjelovitost izložbene produkcije uz velike projekte institucionalne proizvodnje važna je snažna galerijska scena – u komercijalnom, ali i programskom smislu. Svaštarenje, podilaženje općim trendovima, nije put do dalekosežnih rezultata. Dobar kulturni proizvod, brend, nazovimo to kako nas volja, ostvaruje se promišljenim djelovanjem u kojem struka ima marketinško-ekonomsku potporu. Pozitivnih primjera ima, nadajmo se samo da će opstati i da će imati nove sljedbenike. U godini koja je pred nama možemo si poželjeti manje recesijskih prijetnji, a više kvalitetnih projekata, zaokruženih programa i hrabrih umjetničkih iskoraka.