Starmala Pipi

Kombinacija snage i nepromišljenosti, zdrava propitivanja autoriteta i nježna prijateljstva, povezivanja s ljudima koji se barem donekle drugima daju i ruganje onima koji su i sami sebi, a žele biti i drugima, središte svijeta. Sve je to Pipi Duga Čarapa, lik koji je nastao maštom švedske književnice Astrid Lindgren sredinom prošloga stoljeća i ubrzo postao klasikom literature za djecu. Zavodljivost toga jedinstvenog karaktera i njegova ideološka neupitnost pomogla je Pipi da bude gotovo jednako popularna i s ove i s one strane Željezne zavjese, u društvu Pinocchija i sličnih nezaboravnih junaka s kojim se poistovjećuju djeca, dok odrasli samo s čežnjom mogu patiti jer više ne mogu suzbiti nevjericu ni pri susretu s bitno realističnijim pojavama.

U nizu inscenacija bestselera i klasika, što čini osnovu repertoarnoga korpusa Kazališta Trešnja, Pipi nije i ne može biti iznimka. Ni realizacija nije ništa manje repertoarna ni dosljedna. Predstava, koju režijski potpisuje sve češća gošća domaćih kazališta, Argentinka Renata Carola Gatica, nije i neće biti amblematska produkcija Kazališta Trešnja u smislu uspjeha, ali jest sintetska, jer pokazuje sve što je to kazalište kadro, dok istodobno jasno naznačuje njegove granice. Sve su komponente zastupljene: humor za odrasle, koji ni roditeljima ne dopušta da za vrijeme predstave drijemaju te red zabave i red pouke za primarnu publiku.

Taj nezaobilazni, pedagoški aspekt, doduše, u Pipi ponekad i izostaje. No ima li, danas pogotovo, roditelja koji svoju djecu zaista mogu iskreno poučiti kako je laganje loše? U svijetu kakav jest, Pipi zaigrane Tene Jeić Gajski ima pravo tvrditi „laganje je normalo“. U dječjem svijetu ono je prirodno i sveprisutno, i to je jedan od razloga zašto ona ne stari, na malim ili velikim ekranima, u kazalištu kao ni na papiru. Drugi je razlog, i vječni zalog popularnosti Duge Čarape, nekonvencionalnost. Od nemoguće frizure i kostima, preko načina života, do odnosa prema drugim ljudima – sve je rezultata onoga kako bi djeca nacrtala svijet, da im je to na koncu dopušteno. S obzirom da nije, ostaje im sanjati, pa Pipi sanja svoju majku kao anđela, a oca kao gusarskog kapetana i vladara nepronađenoga pacifičkog otočja. Uredan život, bonton u gostima i mirno sjedenje u školskoj klupi jednostavno nije za nju.

Predložak dakle ima sve što treba, a predstava mu ne može to oduzeti, ali može umanjiti učinak. Iako se redateljica s ansamblom potrudila, pa gusari vode cijelu priču i donekle je konceptualno uokviruju, unutrašnjost je na trenutke i potpuno prazna. I ova predstava boluje od onoga što je već sindrom u domaćem kazalištu za djecu – u rukama i mašti uglavnom starmalih autora strada i dječje poimanje zbilje, pa i ono i predstava sama također postaju starmali. Koliko god bilo zgodno ponovno vidjeti izvođače iz ansambla ili pridružene goste Trešnje, najprije vrsne Jerka Marčića i Deana Krivačića, kad izlaze iz uloga u dječjoj predstavi i koriste se svojim komičkim potencijalom kako bi i odraslima objasnili da oni samo glume u predstavi za djecu, dječjoj je publici ponekad jasno da je njihovo zavođenje zapravo samo stvar prakse i rutine, a ne prilagodljivosti i posvećenosti.

Zaključak ipak nije da je svaka produkcija Trešnje cinična, jer na repertoaru toga kazališta ima zaista izvrsnih, kako kazališno tako i pedagoški ugođenih cjelina, u koje Pipi Duga Čarapa ipak ne ulazi. Ona je tek pokazatelj zanatske spremnosti i standarda, što nije loše, ali je istodobno i naznaka primjene šablonskih, provjerenih rješenja.