Stanovnik Plavog salona

Isticao se naočitošću. Ozbiljnošću mladenač-kog lica kojem je osmijeh, zbog karakteristično razmaknutih zuba, davao dječački izgled. Zračio je prirođenom otmjenošću i gordošću, prostodušnošću u nastupu, ali i svoje-vrsnom distanciranošću, kao da na sve gleda iz zasjenje-na kuta vlastitog svijeta, osluškujući neke daleke, samo nje-mu jasne, a ponorne i drevne zvuke, noseći svoj dio iskons-ke trpnje, koja ga je možda kadšto i činila ekstatično ve-drim.

Sreo sam ga 1964. godine u jesen, kada sam se upisao na prvu godinu Filozofskog fakulteta u Zadru. Rekli su mi: To je pjesnik Stojan Vučićević. Za mene, brucoša koji je tada iza sebe imao tek nekoliko objavljenih početničkih pjesama, bio je to razlog više da ga od sama početka gledam nekako drukčijim očima, s div-ljenjem koje sam uvijek, i tada, jednako kao i danas, osjećao prema pjesnicima i poeziji, prema njezinu neodoljivu zovu u svijet koji se za mene počeo bio otvarati već u rodnom Dub-rovniku čitanjem Šiška, Džore, Gundulića, Bunića Vučića...

Slučaj je htio da stanujemo pod istim krovom, čak i na istom katu – u Studentskom domu u Zadru, u tada poprilično smrdljivoj Foši, tj. u glasovitom Lacman’s Houseu, kako se tada popularno na-zivao taj dom, prema prezimenu (Lacmanović) dugogodišnjega njego-va ravnatelja, koji je s nama, pitomcima, nastojao postupati što bolje može u onim za sve nas ondje vrlo oskudnim životnim uvjetima.

Stojan je s kolegom Omerom (to je prezime), koji je studirao povijest i nije bio pjesnik (ipak, nomen est...), imao sobu na drugom katu. Tu se povremeno viđala i Stojanova lije-pa sestra Ana. Bio je to Plavi salon. Ime je dobio zbog toga što je najveći dio te sobe, zajedno s prozorima, bio obložen plavim pak-papirom. s trojicom kolega (Ive, Rudi i Ante, kojeg su zvali Balde) stanovao sam u sobi nasuprot njihovoj. Bila je to najveća soba u domu i u njoj je zato bila kartašnica, pra-vi pravcati saloon u kojemu su se poker, ali i briškula i treseta, igrali do ranih jutarnjih sati. Da ne zaostanemo za susjedima, svoju smo sobu nazvali Salon prinčeva i ukrasili je vlastitim portretima kojima sam ja bio autor, jer sam u to vrijeme prilično dobro crtao i znao zapaziti karakteristične crte modela. Uskoro sam izradio i portrete za Plavi salon, kao i ne-ke za onaj ljepši (najljepši) dio Lacman’s Housea, za kolegice koje su učile, sanjale, čeznule i ljubile na katu iznad nas.

Stojan je već tada bio student druge godine i za sobom je već imao zbirku od petnaest pjesama, naslovljenu Boje, u zajedničkoj knji-zi s Vladimirom Pavićem i Mirkom Vidovićem (koji se tu pot-pisao anagramom Vidmir), i pripremao je samostalnu zbirku Atol, koju je poslije (1966) objavio pod amblematičnim naslovom Siga. U predgovoru toj trojnoj pjesničkoj knjizi njihov i moj profesor Nikola Ivanišin govori o „tri pjesnika, tri stu-denta, tri ‘barbarina’“, konstatira da „i s njima se desilo ovdje u Zadru ono što i s nekim odabranim njihovim precima, za-razio ih smiješak nimfe izišle iz Mediterana, iskopane na foru-mu pored Donata. Taj smiješak vjekovima je oplemenjivao dalma-tinsko kamenje, pa i ove naše mlade ‘barbare’, koji, eto, oma-mljeni smiješkom jadranske nimfe pišu pjesme.“ I meni se to do-godilo. Očaran njezinim osmijehom počeo sam i ja sve učestalije pi-sati stihove, objavljivati ih i tako pomalo ulaziti u zadarski pjesnički krug što su ga u to vrijeme tvorili Miljenko Mandžo, Mate Sušac, Marko Vasilj, Roko Dobra, Slavko Mikolčević, Pero Mioč te spomenuti V. Pavić i M. Vidović (koji će uskoro otići u Francusku), a bilo je i drugih.

U prizemlju Studentskog doma bila je studentska kuhinja koja je upravo te 1964. godine prestala raditi, tako da se većina nas hranila u kuhinji Doma zadarskih srednjoškolaca, kod tzv. Kinkele. Kakvoću hrane koju smo tamo dobivali odražava ime što smo ga, u svojoj otmjenoj siromaštini studentskoj, porugom nadvladavajući bijedu, dali tom restoranu: Kod tri kostura.

Okupljalište čitave ondašnje zadarske studentske, a i nestudentske, boeme bio je Studentski klub u središtu grada. Za nje-govim šankom suvereno je stajala naša Magna Mater, legendarna gospođa Ljubica, majčinskom brigom skrbeći za svakog od nas pojedinačno, baš kao što smo se i mi nježno brinuli za miljenika kluba, pauka Paska, nastanjena u duplji u desnom gornjem kutu iznad šanka. Omiljeno mjestance intimnih sastanaka bila je tada (pa sve negdje do 1970) tzv. Čađavica, mala izba u dvorištu kluba, svojevrsna crna kuhinja s popretom i komostrama, koja je mnogima bojom i zadimijenošću prizivala mirise domaćeg ognjišta bivajući istodobno i zamjenski prostor za onu Platono-vu špilju.

Stojan nije često zalazio u klub. Radije se zadržavao u svom Plavom salonu. Često se znalo čuti u noći kako unutra satima či-ta/govori Tinove stihove. Zatim bi nastajale dugačke tišine. Shvatio sam poslije da je to bio Stojanov način ulaženja u sta-nje pjesme, u onaj oblik svijesti koja, ogluhla za sve okolno, trivijalno i konkretno, postaje sposobna čuti daleke glasove is-kona, ponornu huku slapova i bezglasni tok rijeke, njegove ro-dne Neretve kao sveopće vode koja, tekući kroz „carstvo gdje se kamen štuje“ (Boje), očekuje njegovu buduću riječ da ga preko nje (rijeke) hitne u one prostore pjesničkoga života gdje će mu trajni imperativ biti: „teći, teći, teći“ (Veče).

Datumom rođenja (7. srpnja 1941) astralno vezan za vodu, Vučićević vodu štuje kao božanstvo, kao istinsku majku: „Sretan i blažen onaj kojega rijeke doje“ (Žeđ); „padam na koljena pred početkom vo-de“ (Veče). Najada je bila njegova nimfa, a otjecanje trajno sta-nje koje, baš zato što je trajno, vječnost i prolaznost povezuje u slitinu, onako kao što voda i stijena tvore sigu koja kao kameno stablo raste u prostor špilje, Vučićevićevu kriptu za nove stup-njeve upućenja.

Čitajući pjesme njegovih prvih zbirki postajalo mi je sve jasnije simbolično značenje onoga plavog pak-papira iz njegova Plavog sa-lona. Bio je to i zaslon konspiracije i ukras koji oponaša ras-koš bogatih tapiserija. No, čini mi se, bio je to i izravni zaziv svijeta vode, uronjenost u vodu kao u zaštitno počelo, de-klarativno jasna iz Stojanove eksklamacije: „ŠTO MOŽE OLUJA POTONU-LOJ BARCl“ (Potpuna pomrčina sunca na otoku Grguru 15. veljače 1961.), koja se javlja kao alikvotni odjek Vidmirova pitanja: „Što mogu vjetrovi potonuloj lađi“ (Vodencvijet), ili obratno.

Stojan je studij završio 1966. i otišao iz Zadra. Mene su do di-plome i prve objavljene zbirke čekale još dvije godine. Sreo sam ga ponovno za vrijeme velike turneje članova Društva hrvatskih knji-ževnika (tada DKH) po Dalmaciji 1971. Putovali smo, družeći se, sve od Grude u Konavlima do Omiša. Nakon probdjevene noći otpra-tio sam ga iz Omiša na vlak u Splitu te je on krenuo u Zagreb, a ja u Zadar, gdje sam tada živio i radio. Od tada ga više nisam vi-dio. Javio mi se tek 1984. kratkim pismom i poslao mi ulomak svoje poeme Mojsije, koji sam objavio u časopisu Dubrovnik (1–2/1984). U istom časopisu objavio sam 1992. (br. 1–2) njegove rane pjesme iz 1962, koje mi je iz Zadra poslao kolega, pjesnik Vladimir Pavić. Pet godina poslije toga u Metkoviću sam (1997), na predstavljanju pjesničko-grafičke mape Neretva, sa Stojanovim stihovima i grafikama Vatroslava Kuliša i Zlatana Vrkljana, upoznao Stojanovu životnu družicu Nadu. Govoreći o njemu nametao mi se, jednako kao i sada, završni stih iz njegove pjesme Veče: „I bi čovjek ko kometa što je“.