Smrt u štrajku

Iako je već duboko zakoračio u deveto desetljeće života, portugalski nobelovac Jose Saramago (1922) ne prestaje pisati i svojim romanima izazivati kontroverze i polemike. Tako je na predstavljanju prije nekoliko mjeseci objavljena romana Kain portugalski pisac izazvao oštru reakciju Katoličke crkve Bibliju proglasivši „priručnikom lošega morala punim užasa, incesta, predaje i klanja“ i „katalogom okrutnosti i najgorih ljudskih osobina“, izjavivši pritom i kako bismo“bez Boga vjerojatno bili bolji ljudi“. Dok iščekujemo hrvatski prijevod Saramagova Kaina, u prilici smo pročitati njegov nedavno na hrvatski jezik preveden pretposljednji roman, Kolebanje smrti (V.B.Z., prev. Dejan Trdak), u kojemu također ne nedostaje kontroverzi i kritika upućenih Katoličkoj crkvi. Tako npr. na 30. stranici romana visoki predstavnik Katoličke crkve priznaje kako se njihovi svećenici samo prave da vjeruju u vječni, zagrobni život, jer, kako kaže, „moramo svoju robu učiniti privlačnijom“, uz objašnjenje kako njihova religija postoji kako bi ljudi proveli život u strahu, a zatim, kad dođe njihov čas, prihvatili smrt kao oslobođenje. No problem bi nastao kad bi ljudi prestali umirati jer bi religija izgubila svoj raison d’etre, a upravo je to osnovni motiv Saramagova romana. Naime, točno u ponoć 31. prosinca neodređene godine u neimenovanoj zemlji zavladala je vječnost, odnosno ljudi su prestali umirati. Nakon početna oduševljenja i razdraganosti u najširem slojevima društva zbog novostečene besmrtnosti i „života lišena svakodnevnog straha od zveketa Parkinih škara“, počinju se javljati problemi: bolnice bivaju pretrpane ljudima koji vegetiraju na granici života i smrti, pogrebna poduzeća ostaju bez posla, osiguravajuća društva propadaju zbog otkazivanja polica životnih osiguranja te cjelokupnoj ekonomiji u dugoročnom razdoblju slijedi kolaps zbog mijenjanja dobne strukture stanovništva i progresivna povećanja ljudi kojima bi trebalo stoljećima isplaćivati mirovine. A i Crkva, ponovimo, doživljava tešku krizu identiteta, jer bez smrti nema uskrsnuća, a bez uskrsnuća nema Crkve.

Saramago je roman sastavio od dva dijela; u prvome dijelu – slično kao i u svom najpoznatijem djelu, Ogledu o sljepoći, gdje je čovječanstvo iznenada bilo zahvaćeno epidemijom sljepila – Saramago konstruira fantastičnu, nezamislivu situaciju i potom propituje implikacije takva stanja na društvenu zajednicu, s filozofskog, kulturološkog, religijskog i sociološkog stanovišta. Lišen protagonista i sveden na razradu i analizu posljedica izbjegavanja neminovnosti, ali uz veliku dozu ironije posredovanu iz pozicije duhovita i lucidna sveznajućeg pripovjedača, prvi se dio romana svodi na satiričnu, iako vrlo ozbiljnu filozofsko-sociološku studiju, koja kao temeljni cilj ima obračun s licemjerjem očitovanim u odnosu ljudi, ali i institucija (Crkve, medija, političkih struktura) spram bolesnih, starih i nemoćnih, potpuno u skladu s citatom iz Knjige proroka: „Sve će nam manje biti jasno što je to ljudsko biće“, kojim autor, nagovješćujući njegovu pesimističnu odrednicu, otvara roman.

U drugome dijelu rukopisa slijedi novo iznenađenje; Saramago u priču uvodi protagonista, i to u liku ni manje ni više nego same Smrti (koju u romanu, nakon vrlo lucidne intervencije upravo toga lika, u nastavku piše malim početnim slovom). Nakon sedam mjeseci štrajka Smrt je poslala pismo ravnatelju javne televizije s nalogom da ga osobno pročita na početku večernjih vijesti, u kojemu objašnjava da je ono što ju je nagnalo da prekine sa svojom djelatnosti – da prestane ubijati i ode na odmor – bila želja ljudima koji je toliko mrze pokazati kako nimalo lijepo ne bi izgledali njihovi životi kada bi ljudi prestali umirati, te da vječnost nije nimalo privlačna jer živjeti vječno ne znači i prestati starjeti. Smrt se u tom pismu također simbolički posipa pepelom priznajući kako je njezin prijašnji način djelovanja – koji se sastojao od podmukla i nenajavljena oduzimanja života – bio nepravedan, te je najavila novu praksu – svaki će čovjek od nje sedam dana prije smrti dobiti pisanu najavu (u ljubičastoj omotnici) kako bi imao vremena dovesti u red ono što mu je preostalo od života te sastaviti oporuku, poplaćati sve račune i poreze i pripremiti se za dolazeći kraj. Smrt, kao što je i najavila, uskoro počinje slati pisma (što čini teleportirajući ih oštrim pokretom ruke) primaoci kojih dakako reagiraju histerično, ali ipak, malo-pomalo, društvo se stabilizira, starački domovi i bolnice se prazne, osiguravajuća društva mogu odahnuti, pogrebnici zadovoljno trljaju ruke, a Crkva s ponosom zaključuje kako budućnost pripada Bogu (no ne bez prešutne dvojbe ima li Bog ovlasti nad Smrću ili je Ona u poretku stvari ipak stepenicu više od Njega).

I tako sve do dana kada Smrt, ni nakon tri pokušaja, pedesetogodišnjem vilončelistu ne uspijeva predati omotnicu s najavom njegove smrti. Kako bi riješila nepredviđeni problem, Smrt uzima obličje tridesetsedmogodišnje žene i odlazi vidjeti o kakvu je to čovjeku riječ, te mu osobno uručiti kuvertu. No poprimivši oblik žene Smrt poprima i ljudski karakter, pa tako i upoznaje emocije, a potajno slijedeći vilončelista, prisustvujući probama i uživajući u koncertima njegova orkestra te mu praveći nevidljivo i tiho društvo u njegovu domu, Smrt postupno otkriva i – ljubav, jer u introvertiranom, osamljenom glazbenom umjetniku prepoznaje i djelić svoga iskustva. Naravno, kako jedno vodi drugome, naposljetku je uslijedila i konzumacija ljubavi, a nakon nje i neizbježna rečenica: „Sljedećeg dana nitko nije umro“, kojom Saramago logično zaključuje svoj izvrstan roman, zatvarajući krug, ali i perpetuirajući početnu situaciju. Kolebanje smrti tako se ispostavlja apologijom umjetnosti, ali i romanesknim apostrofiranjem i debanaliziranjem one poznate: Ljubav pobjeđuje sve. Pa čak, zašto ne, i smrt.

Svoju fantastičnu premisu Saramago uspijeva prikazati posve uvjerljivom, što čini vrlo inteligentnim promišljanjem i predviđanjem posljedica takve situacije, koju ne propušta iskoristiti u svrhu vrlo oštre kritike brojnih društvenih čimbenika i anomalija. Esejističku suhoparnost prvoga dijela rukopisa autor uspješno neutralizira ironijskom impostacijom i neočekivanim uvođenjem nesvakidašnje protagonistice. Ona se unatoč svojoj (samorazumljivoj) hladnoći i okrutnosti na trenutke doima čak i simpatičnom, pa čitatelj postupno čak počinje suosjećati sa Smrti, zbog njezine vjekovne osamljenosti i sveopće omraženosti. Saramago se ponovno pokazuje iznimnim stilistom i velikim eruditom, njegov je vokabaular iznimno bogat, a intelekt unatoč poodmakloj dobi vrlo živ. Slično kao u romanima Sva imena i Godina smrti Ricarda Reisa autor se i ovdje služi osebujnom tekstualnom formom lišenom upravnog govora, s dugim, meandrirajućim, vrtložnim sentencijskim sklopovima oslobođenim interpunkcijske stege i neprekidanim ulomcima, a čitatelju upoznatu s njegovim opusom (posebice s romanom Sva imena) autor je priuštio i uživanje u prepoznavanju određenih (auto)referencijskih signala i autocitata.