Slojevito čitanje Krleže

Balade Petrice Kerempuha u dramaturgiji Dubravka Mihanovića i režiji Franke Perković premijerno su u Dramskom kazalištu Gavella izvedene 10. prosinca. Osvrt na predstavu odnosi se na prvu reprizu, 12. prosinca. Dana 11. prosinca u Novom je Zagrebu blještavo otvoren Muzej suvremene umjetnosti, trideset i pet godina od trenutka kad, u prosincu 1974, Galerije dobivaju lokaciju uz desnu obalu rijeke Save za budući muzejsku pohranu i prezentaciju umjetničkoga blaga. Socijalističke sedamdesete obilježuje, godine 1976, maestralna izvedba Balada u Teatru &TD tad mladih studenata glume Darka Sriće (nažalost, danas pokojnoga), Mladena Vasaryja, Željka Vukmirice i Vere Zima u bravuroznoj režiji i mentoriranju te adaptaciji teksta njihova profesora Rade Šerbedžije. Izvedba te predstave oduševila je i publiku Dubrovačkih ljetnih igara u kolovozu 1976. pred Orlandovim stupom.

Balade Petrice Kerempuha bile su izvođene u tadašnjem Dramskom kazalištu Gavella, prije četrdeset godina, prema scenariju i režiji Mladena Škiljana, 30. prosinca 1969, u kostimografiji Inge Kostinčer i scenografiji Aleksandra Augustinčića, a posljednja izvedba te predstave dogodila se u za Krležu indikativnoj Budimpešti 28. studenoga 1972. Hrvatska kazališna publika vidjela je i Balade Petrice Kerempuha koje potpisuju Rade Šerbedžija i Darko Rundek u izvedbi Teatra Ulysses na Brijunima prije dvije godine.

Petricu Kerempuha možemo tumačiti kao ojlenšpigelskoga grabancijaša i skitnicu izašla iz pera staroga hrvatskoga, varaždinskoga autora Lovrenčića s kraja 19. stoljeća s jedne strane, kao lik iz njemačke književno-kazališne tradicije s druge, kao asocijaciju na kerempuhe, što označavaju crijeva, trbuh, ali i na čovjeka koji je lukav, vragolast, ispičutura, domišljatelj u svijetu što se okreće u nesklonim mu smjerovima. Polazeći od baladeskne sintetične forme epskoga, lirskoga i dramskoga, od Goetheove odrednice baladične tajnovitosti, te popularnosti pučke popijevke, dramaturg Mihanović jedno od najboljih djela hrvatske književnosti, krležijanski spoj arhaičnoga jezika, gotovo zaboravljene i fiktivne hrvatske kajkavštine te Krležine socijalne angažiranosti pretvara u čvrsto strukturiranu scensku priču o našoj suvremenosti naslonjenu na hrvatsku povijest od njezinih početaka do danas fokusirajući se na baladeskne impulse koji više od svih nose prepoznatljivo ozračje puka u cjelini i njegove pobune protiv nepravde. Na kraju predstave Kerempuh i kerempuhi umiru od tuge i gladi, a njihova je poruka za današnjicu više nego jasna. Pučka pozornica genijalnih hrvatskih stihova toliko je jaka da može iznjedriti i tipove šest osoba naše suvremenosti koje angažirano i nježno utjelovljuju Gavellini glumci Dijana Vidušin, Ivana Roščić, Franjo Dijak, Ozren Grabarić, Đorđe Kukuljica i sjajni, gotovo kao iz stvarnosti preuzet Sven Šestak, oživljujući i karaktere nezaposlenih inženjera, djevojaka, radnika, dizaličara, tarot-majstorica (kostimografkinja Marita Ćopo)... U tkivo Krležine zbirke umetnuta je i priča-drama na suvremenom hrvatskom idiomu o ljudima koji neuspješno traže posao u zemlji koja na svojim tajkunskim visinama ne čuje njihov vapaj.

Kazališna publika, međutim, na repriznoj je izvedbi čula pobunu glumaca / naših suvremenika / pučana. I s njima se smijala, razgovarala, plakala, pljeskala im... Redateljica Franka Perković dramatičnost je Krležina teksta i Mihanovićeve adaptacije pojačala slojevitim čitanjem Krležine i vječne nam nepravedne suvremenosti na nekoliko razina. Prvo, formu recitala zadržala je u dijelovima scenografije, u smeđim stolcima (scenograf Ivo Knezović) i upućenošću govora glumaca (dramatično i lirsko insceniranje stihova i pjevanja pjesama) – Kerempuha prema publici. Drugo, četvrti je kazališni zid pretvorila u filmsko zrcalo-platno s video-ulomcima (autor videa Miroslav Sikavica) što prikazuju suvremene nam prizore osiromašenja i bezizlaza iz kojega izviru glumci na početku predstave da bi se s njim/njima stopili u završnici, liježući na veliko zagrebačko – smetlište civilizacije. Treće, kmetsku krležijansku aktantsku strukturu pretvorila je u figure naizglednih alernativaca i marginalaca, intelektualaca i siromaha koji se održavaju na životu u dijalogu s rijetkima drugima – kreativcima bez mogućnosti ostvarenja života i umjetnosti. Četvrto, u predstavu je unijela glazbu univerzalniju od sjevernohrvatske (autor glazbe Mojmir Novaković, izvođači Novaković i Andor Végh), u etno- i folklornim udarima urbane egzistencije.

Predstava je to o hrvatskoj sudbini i našoj suvremenosti koju treba vidjeti. Napokon, progovaraju li ove Balade o marginalcima ili su marginalci na nekim drugim mjestima? Vani pada snijeg Stric vujc. Stric vujc. Lete plastične vrećice na filmu, u predstavi, u stvarnosti, i nitko ih ne može pokupiti.... „Nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo.”