Quod licet Iovi non licet Rujani

U Jutarnjem listu 21. listopada 2009. objavljena je zanimljiva anketa o tome kakvim se pravopisom služe naši moderni pisci. Svi se anketirani uglavnom prešutno slažu u tome da se pismena osoba ne treba služiti konkretnim pravopisom nego se drži vlastitih uvjerenja izgrađenih na iskustvu, ali pritom poštuje opće standarde. Osnove su svim pismenim ljudima iste, a razlike neznatne i upravo tim razlikama obogaćujemo jedni druge. Na izdavačkoj je kući da zaposli lektora, koji će tekst ispraviti jer pogreške se potkradu i najboljima. No ista izdavačka kuća preko tog lektora može provoditi svoju politiku i to je pravo kuće, kao što je rekao profesor Solar, ali samo na lektorskoj razini. Prije će biti da se pravopis ravna prema piscima nego pisci prema pravopisu, ili im barem treba priznati neku uzajamnost. Ideja ankete je dobra jer pisci bi i trebali služiti i tome da nas nečemu pouče, da budu elitni predstavnici našega društva, koji uljepšavaju i obogaćuju jezik, čije će riječi ostati za budućnost, da svojim stvaralaštvom budu uzor, a budućim naraštajima referencija i materijal za analizu našeg vremena, situacije, društva i jezika.

Blogerski stil

Osobitu pak pozornost valja posvetiti Rujani Jeger, jer je najmlađa od anketiranih i putem svojega jezika projicira mladoj generaciji svojstven bunt protiv svega postojećeg, pa tako i jezika. Novije generacije, stasale na internetu, SMS-u i blogovima, taj bunt izražavaju kršenjem pravila, jezičnih i drugih okvira kojima ih društvo u nečemu sputava, i dakle nepismenošću koja se s grafita u posljednje vrijeme preselila na računala i internet. Možda je dobro da se zahvaljujući internetu piše toliko više nego prije, ali kao da ta živa spisateljska djelatnost ne pridonosi opismenjavanju virtualne zajednice i šire jer i u školskim novinama tekstove je još netko pregledavao, a na internetu se u eter ide bez ikakva filtra.

Rijetko se na internetskim brbljaonicama i blogovima poštuju pravila, tobože iz praktičnih razloga i radi uštede vremena. Na internetu se ne koriste kvačice, a još ako se piše u verzalu, nepotrebno je razlikovati velika i mala slova. Ipak, nema bijega od ije i je, i tu se očituje prva razina nepismenosti računalne generacije. Navedeni su primjeri odstupanje od konvencije, a tek zatim pogreške, ali takve koje ukazuju na dublje probleme. U internetskoj pisanoj komunikaciji za riječima se poseže bez ikakva kriterija; bitno je samo prenijeti informaciju, nije bitno kako.

Pisci i prevoditelji lekturu često vide kao napad i doživljavaju je osobno. Stoga Rujana Jeger pitanje o pravopisu dočekuje na nož. Kaže da upotrebljava „štokavski jezik kakav se oduvijek koristio“. Gnuša se Babićeva pravopisa i riječi zrakoplov te poseže za anegdotalnom pričom o zrakomlatu („obična podvaljenica“, kako je naziva Babić u Jeziku od listopada 2009, str. 150), a s tom je riječju darkroom donedavno imao nešto zajedničko – ni jedna nije postojala u našim rječnicima.

Vokabular suvremenih knjiga pisanih za opću razonodu jedva se razlikuje od blogerskog pisanja. To je mješavina standardnoga, dijalektalnog, kolokvijalnog i jugoslavenskoga govora uz mnoštvo engleskih riječi i fraza. Tako se pisanjem provlači politika liberalizma, a zapravo kaosa u kojem sve pali, riječi i rečenice iz svih jezika dobrodošle su jer tobože obogaćuju jezik (kao što obogaćujemo tijelo kad se natrpamo slatkišima) i to je odlična izlika da se pravila uopće ne usvajaju (jer da bi se kršila, potrebno ih je najprije poznavati). Nikad se to ne naziva običnim neznanjem, nego se govori o stilu, buntu i praktičnosti.

Prirodno je da Rujana Jeger ne zna kojim se pravopisom služi, ali to ne zna ni Milivoj Solar i ostali navedeni pa bi čitatelj mogao pomisliti da su svi ti ljudi složni u svojim razmišljanjima i da imaju nešto zajedničko, bez obzira na to pišu li za Cosmopolitan, Most, Vijenac ili Jezik. Ali nikakav pravopis jedne osobe nije istovjetan nikakvu pravopisu druge.

Darkroom

Kad već ne znamo kojim se izvorima služi Rujana Jeger, možemo njezin pravopis i jezik općenito analizirati na temelju njezina djela, odnosno romana Darkroom iz 2004. i na primjerima utvrditi neka pravila koja nisu u skladu s normama većine lektora. Roman je preveden na njemački i 2004. dobio je nagradu grada Beča, što uključuje i novčani iznos od 4000 eura. Preveden je i na poljski i postavljen na scenu. Lekture u originalu očito nije ni bilo, nego se analizirati može izravno autoričin stil. Knjigu je objavio hrvatski izdavač pa se podrazumijeva da predstavlja hrvatsku književnost i s obzirom na to podložno je jezičnoj i drugoj kritici.

To je djelo nešto književnije od spomenutoga blogerskog stila, koji se može naslutiti već iz njegova nehrvatskog naslova. Nije jasno koji su dijelovi u knjizi namjerno pisani kolokvijalno, a koji slučajno jer dijalozi nisu posebno označeni. Nije zato sigurno jesu li ubiću ih, udaću se i napravićemo ili ekavski oblici (dve kile, deda, moćan čovek) u skladu s autoričinim pravopisom ili su namjerno upotrijebljeni. Teško je uvijek razlučiti i pogreške u tipkanju od stvarnih pravopisnih pogrešaka. Vjerojatno su rezulatati, zavrsiti i s luđakonjom pogreške u tipkanju, ali ne i varekina niti klješta i brćkati se, nego je vjerojatno riječ o tipičnim pogreškama.

Nasumični pravopis

Sudeći po Darkroomu, Rujana Jeger služi se nekom vrstom hrvatskoga pravopisa u kojem postoji slovo x, kao u primjerima boxer, index, sex, taxi pa čak i džubox. Začudo, u riječi klimaks nema x, a koji put i taksi i indeks piše s ks. Autorica poseže uglavnom za zagrebačkim germanizmima, ali i kolokvijalnim izrazima kakve god provenijencije (pare, flaša, štampa, pegla, šnicla, auspuh, šalaporke, pošlihtati, paradajz, soc, šteka). U autoričinu pravopisu riječ karijes ima množinu, umjesto kći-kćer razlikuju se nominativ i akuzativ kćer-kćerku, datumi se mogu pisati s nulom (14.03.), a i ne moraju (1.2.), a kod godina se može izostaviti apostrof (Bila je 84.). U njezinu je pravopisu slobodna, odnosno kaotična, upotreba velikog i malog slova (švabica, oglas Partije Prirodnog Zakona), a isto vrijedi za prijedlog s/sa i za ni/niti. Pravila gotovo nema. Kratice se katkad pišu kao obične riječi, a katkad i ne (od aidsa, susret s aidsom, na wc školjci, u WC-u, u wc-u, na tv je bio Live Aid, u Zg Zoo vrtu, slegnuo je ramenima Dr.). Pritom je svejedno pišu li se velikim ili malim slovom, sklanjaju li se ili ne, a ako se sklanjaju, padežni se nastavak može i ne mora odvojiti crticom. Prijedlogom kod koristi se uz glagole kretanja (da odu kod nekog tipa, Ne možemo sad kod njega, Braco je došao kod mene). Rabi se i oblik Evropa i oblik Europa. Iza prijedloga nasuprot koristi se genitivom (nasuprot nje).

Neka od ovih pravila mogu se ilustrirati samo jednim primjerom, a neka su potvrđena većim brojem njih, dok su neka dvojaka zahvaljujući proturječnim parovima koji prije ukazuju na nepostojanje pravila, nesigurnost u uporabi jezika i neznanje ili nemar, nego na slobodu izričaja.

Ne mora svako kršenje norme biti pogreška. Pisac donosi i odluke o načinu na koji se služi jezikom, zato se i ne mora nužno služiti određenim pravopisom. Autorica se možda odlučila da pitanja postavlja pomoću da li, da riječ par rabi u značenju „nekoliko”, a glagol pričati u značenju „razgovarati” (pričati s nekim), da je glagol zahvaliti se (nekomu na nečemu) povratan, te da koristi oblike razočarenje i odnešeno. Ali ne može se svaka devijacija podvesti pod odluku.

Kod nekih stranih muških imena u knjizi se sklanja samo prezime (Henry Millera, Brad Pitta), a kod nekih i ime (Jeffa Strikera). Rabe se mnogi srbizmi, na primjer obavještenje, neprikosnoven, duvati, veče, okrečiti, sokna, zakačiti, vanmaterična trudnoća i vjerojatno slijepi miševi.

Ni engleski ni mimo

Posebnu pozornost valja posvetiti anglizmima, engleskim riječima, frazama, citatima i cijelim rečenicama na engleskom. Osim sama naslova primjeri su: nastupao je Age of Aquarius, idem i u fitness klubove, postoji nešto što se zove missing link, sudjelovala je u TV talk-showu, hodam po shopping centru, otrčao je u zoo – shop, kao u slow-motionu, više kao Noble Savage, modni revival, svaki session, radi u tatoo i piercing shopu, najispiercaniji čovjek na svijetu. Nijedan od tih izraza nije posebno obilježen navodnicima ili kurzivom, kao da su to zapravo hrvatski izrazi. Osim što se u knjizi ne slijede pravila hrvatskoga, mijenjaju se i pravila engleskog jezika. Tako se u naslovima pjesama samo prva riječ piše velikim slovom (Boys don’t cry, Don’t you forget about me), pogrešno su pisane riječi tatoo i cruizing; hrvatski “srednje pečen odrezak” ili engleski rare beefsteak u Darkroomu postaje čudan i bjelodano pogrešan hibrid rear done biftek. Spominje se i pernata ružičasta boom, vjerojatno pobrkana s riječju bum. Ni njemački nije pošteđen promjena pa piše Ciankalium umjesto Zyankalium ili barem Cyankalium. Fremdenpolizei gubi n i postaje Fremdepolizei. Pitanje Ist ihn so schlecht? postavljeno je u krivom padežu pomoću ihn umjesto ihm.

Opravdanje se obično traži u tvrdnji da pogreške nisu nimalo važne, kao i u tezi da su one namjerne jer su u službi humora. O tome što je uopće važno nema objektivnog mjerila, a kad bi bila namjerna, rješenja bi vjerojatno bila dosljedna pa ne bi pisalo čas zoološki vrt, čas zološki vrt i ne bi bilo dihotomija inzistirati/insistirati, taxi/taksi, wc/WC, Evropa/Europa, veče/večer, imati ću/ubiću i ostalih navedenih.

Često se rabe nestandardne konstrukcije ilustrirane primjerom Fiorucci traperice umjesto “traperice Fiorucci”. Taj sustav može biti praktičan jer eliminira gramatičke nastavke potrebne da bi se sve riječi konstrukcije slagale (Rolling Stones album umjesto “album Rolling Stonesa”), ali je zbog toga i neknjiževan. Nepoznavanje jezika vidljivo je iz izraza “ovčar žutog paleža” kao da je palež obavezno obilježje. Spominju se i krupni grašci znoja na čelu što je besmisleno jer je riječ o množini riječi “grašak” a ne “graška”.

Nepoznati Proust

Za kraj ovakvih analiza obično ostaju kulturološke pogreške, a preko njih je najteže prijeći. Moguće je da se kod nekih radi o pogreškama u tipkanju, ali ta se mogućnost smanjuje kad se javljaju na očekivanim mjestima ili kad se ponavljaju, kao na primjeru riječi tzaziki mj. tzatziki. Male, ali upadljive pogreške prisutne su u riječima, izrazima i imenima australopitecus, Bader Meinhoff, Tirranosaurus Rex, John Irwing, Kate Winslett, Guinnesova knjiga rekorda (umjesto australopithecus, Baader-Meinhof, Tyrannosaurus Rex, John Irving, Kate Winslet, Guinnessova knjiga rekorda). Spominje se nekakva posebna rizzoto riža umjesto da bude risotto ili rižoto. Torinsko platno naziva se Turinski šal. Citat „My name is Lara. Lara Croft“ očito je trebao aludirati na Jamesa Bonda, ali tada je trebalo ponoviti prezime, a ne ime, i napisati “My name is Croft, Lara Croft”. Iz primjera „Dion Fortune je rekao…“ očito je da autorica misli da je Dion Fortune muškarac, no riječ je o britanskoj okultistkinji rođenoj kao Violet Mary Firth. U citatu „…misleći na Marcela Prousta i Madelaine kolačiće i Posljednju Swanovu ljubav…“ pogrešno je napisana Madeleine u pogrešnom posvojnom obliku i pogrešno je napisan Swann, a spominje se i nekakvo Proustovo djelo Posljednja Swannova ljubav, koje uopće ne postoji. Postoji samo Jedna Swannova ljubav i Put k Swannu. Pogrešno je napisano i ime kobile Mollie iz Životinjske farme, kao Molly, i iz svega je vidljivo da iz ove knjige nemamo što naučiti o književnosti, kao što ni sama nije prilog književnosti, a najmanje pravopisu.

Pohvala površnosti

Pogrešno pisanje riječi ostavlja mjesta za pitanje zašto bi se netko služio jezikom i riječima koje očito ne poznaje i zašto bi netko spominjao pisce i njihove likove ako im ne zna ime točno napisati, ako ne zna naslove njihovih djela i ako se ne potrudi ni provjeriti te podatke. Zašto bi spominjao autoritete kojima ne zna ni spol? Možda zato što pogreške nitko ne zapaža ili čak zato što je danas čast osramotiti se. Zašto hrvatskom romanu davati engleski naslov i na koncu, zašto autora takva teksta smatrati kompetentnim za davanje izjava s područja jezikoslovlja i hrvatskog jezika? Ali više zabrinjava poredak apozicijskih konstrukcija, vokabular i pravopis, morfološki i sintaktički poremećaji koji se stihijski uvlače u hrvatski iz drugih jezika, a posredovanjem ovakvih djela dobivaju i književnu potvrdu, ukoliko ovu knjigu želimo svrstati pod književnost. Tako jezična anarhija i netočni podaci stječu legitimitet, uz opravdanje putem tvrdnje „jezik se razvija”. Zabrinjava činjenica da je Rujana Jeger tek jedna od mnogih autorica i autora koji se olako prihvaćaju kao književnici, a priori se zasipaju pohvalama unatoč svemu navedenom u ovoj analizi i tako se stvara slika o jeziku ne kao vrelu za stvaralaštvo, nego kao košu za bilo čiju neinventivnost, a o književnosti kao poligonu za plasiranje stajališta skupina, a ne nadarenih pojedinaca. Pravopisne norme prepuštaju se krutim institucijama, a mnijenje narod stvara sam. Pohvalno je da se netko laća pisanja, ali sve ima svojih granica pa kad nečije površno pisanje poluči toliko nekritičke hvale, nužno je reagirati.