Prokletstvo razbijeno, nastavak slijedi

Tvrdnja kako je 11. prosinca 2009. bio povijesni datum za hrvatsku kulturu nipošto nije pretjerana. Nova zgrada zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti, koja će tijekom niza godina zadobiti nimalo zahvalan status vjerojatno najiščekivanijeg arhitektonsko-muzeološkog pothvata u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, upravo je toga prohladnoga i kišovitoga petka napokon stavljena u funkciju i otvorena za javnost. Put do njezine konačne realizacije bio je dug, neizvjestan i u nekim razdobljima izrazito mukotrpan, a nisu izostali ni različiti skandali i skandalčići, uglavnom posve nepotrebni i nerijetko zlonamjerno potencirani. Pa ipak, svim problemima unatoč, na sjeveroistočnoj poljani kod križanja Avenije Dubrovnik i Avenije Većeslava Holjevca danas, osobito nakon što se smrači, punim sjajem bliješti monumentalno zdanje koje tek što je preuzelo odgovornu zadaću praćenja, prikupljanja, prezentiranja, kanaliziranja i produciranja suvremene likovne građe. Ali i znatno više od toga. Novi Muzej suvremene umjetnosti – djelo arhitekta Igora Franića – osposobljen je, naime, i za prihvat najrazličitijih filmskih, scenskih ili glazbenih događanja odnosno performansa, a simpozije, okrugle stolove i edukativne aktivnosti ne treba ni spominjati.

Braco Dimitrijević, Triptychos Post Historicus (sa Šumanovićem)

Carsten Holler, Dvostruki tobogan, inox, 2009. (Snimila Saša Vagner)

NIKA RADIĆ, TULUM, projekcija na zapadnom pročelju (Snimila Saša Vagner)

JAN FABRE, ČOVJEK KOJI PLJUJE NA SVOJ GROB (Snimila Saša Vagner)

MARIJA UJEVIĆ, META II

Josip Seissel (Jo Klek), amblematsko djelo, Pafama

Burna povijest

Zgrada je, dakle, nova, ali institucija što se u nju upravo smjestila s punim pravom može isticati svoju respektabilnu – u pojedinim razdobljima i burnu – povijest, koja traje već više od pola stoljeća, točnije od 21. prosinca 1954, kada Narodni odbor grada Zagreba donosi odluku o osnivanju Galerije suvremene umjetnosti. Galerija je dobila prostorije u palači Kulmer na Gornjem gradu, a formacijski je postala dijelom Galerija grada Zagreba. Tijekom šezdesetih godina Galerija suvremene umjetnosti intenzivira i internacionalizira svoje aktivnosti. Za to najveće zasluge nedvojbeno pripadaju Boži Beku. Začudno agilan povjesničar umjetnosti i likovni kritičar u Zagreb je, naime, neprestano dovodio neke od najvažnijih humanističkih intelektualaca i umjetnika, a pod njegovim vodstvom Galerija suvremene umjetnosti nastupila je i na Bijenalu u Veneciji. Bek će, zajedno s Radoslavom Putarom, u najvećoj mjeri biti zaslužan i za pokretanje Novih tendencija, međunarodnog umjetničkog pokreta koji se putem periodičnih izložaba u razdoblju od 1961. do 1973. održavao upravo u Galeriji suvremene umjetnosti, i koji je Zagreb postavio u središte onodobnih neokonstruktivističkih, kinetičkih, kibernetičkih i računalnih strujanja. Već od šezdesetih godina postaje i sasvim jasno kako prostorije palače Kulmer na Gornjem gradu više nisu pogodne za realizaciju ambicioznih izložbenih programa. Osim toga, količina prikupljenih i nadasve vrijednih artefakata neprestano je rasla, na stalni postav nije se moglo ni pomišljati, a depoi su bili improvizirani i posve neprikladni. Počelo se, dakle, razmišljati o većem i adekvatnijem prostoru. Najprije se spominjala tek mogućnost jednostavna proširenja na bivše prostorije Filozofskog fakulteta koje su se nalazile odmah iza ugla, u Ćirilometodskoj ulici. Kada se to izjalovilo, uslijedili su projekti za posve novu zgradu. Jedan je napravio Grujo Golijanin za prostor također obližnje Vranyczanyjeve poljane, dok bi se projekt muzejskog i multimedijalnog centra što ga je osmislio Vjenceslav Richter eventualno realizirao na suprotnom dijelu grada, u Novom Zagrebu. Konačno, potkraj 1974. Grad Zagreb dodijelio je zemljište uz desnu obalu Save kao mjesto na kojemu bi trebala niknuti nova zgrada. Nakon te ohrabrujuće geste svaka je konkretna aktivnost beznadno zamrla. Tada je, zapravo, i začeto nešto što su neki umjetnici i kustosi, malo u šali, a malo za ozbiljno, počeli nazivati prokletstvom Galerije / Muzeja suvremene umjetnosti. Godine su prolazile, palača Kulmer i dalje je morala ispunjavati svoju neprimjerenu ulogu, a u međuvremenu vođene su tek jalove rasprave o izgradnji nove zgrade ili, znatno češće, o adaptaciji neke već postojeće. Razmatrana je tako mogućnost gradnje na srednjoškolskom igralištu kod Rooseveltova trga te smještaja u bočna krila tamošnje škole, dugo je kao odlično rješenje zagovarana adaptacija zgrade Paromlina na Trnju, a spominjane su i rekonstrukcije Otvorenog sveučilišta u tadašnjoj Ulici proleterskih brigada, vile Zagorje na Pantovčaku, Tvornice duhana u Klaićevoj ulici i Studentskog doma na Trgu žrtava fašizma. Prijedloge su davali i u raspravama sudjelovali neki od najpoznatijih hrvatskih arhitekata i povjesničara umjetnosti, a svi ravnatelji što su se u to vrijeme izredali na čelu institucije upozoravali su kako u postojećim uvjetima ona više nije kadra normalno funkcionirati te da je vrijedan fundus ozbiljno ugrožen. Bilo kakvi pomaci uporno su izostajali, a situaciju je – prije nego što je to riješeno – formalno komplicirala i činjenica što je u nazivu institucije stajala riječ galerija umjesto riječi muzej, što nije isto. Tako je bilo sve do 1999, kada je napokon raspisan nacionalni natječaj za projekt nove zgrade. U godini prije toga ravnateljicom je postala Snježana Pintarić, povjesničarka umjetnosti odličnih organizacijskih sposobnosti i čeličnih živaca, koja je sve svoje aktivnosti podredila isključivo rješavanju gorućeg problema Muzeja suvremene umjetnosti. Iako mnogi nisu podupirali njezin izbor, vrijeme će pokazati kako se ipak radilo o osobi dorasloj svim izazovima – a bilo ih je doista mnogo – s kojima se morala suočiti.

Kontroverze i kritike

Već je spomenuti natječaj bio podosta kritiziran. Najprije mu se zamjeralo što nije međunarodnoga karaktera, a potom je i pobjeda dotad malo poznata arhitekta Igora Franića izazvala u najmanju ruku sumnjičavost i čuđenje. Franićevo rješenje mnogima se, naime, činilo nedovoljno spektakularnim i suvremenim te se govorilo da podsjeća na modernističku arhitekturu otprije pola stoljeća. Kritizirana je i lokacija uz argument kako je Novi Zagreb ipak predaleko i da tamo nešto poput Muzeja suvremene umjetnosti naprosto ne može zaživjeti. Sada, nakon što je izgradnja dovršena – trajala je s većim i manjim zastojima od 2003. do 2009. uz financijsku potporu Grada Zagreba i Ministarstva kulture – i Muzej otvoren, ipak možemo odahnuti i konstatirati kako su kritike bile uglavnom neutemeljene.

Velika prašina, uz određeni politički utjecaj, svojedobno se podigla i oko autora stalnoga postava muzeja. Svoje koncepcije ponudili su ugledni sveučilišni profesor Zvonko Maković te iskusni kustoski tandem što su ga činili Nada Beroš i Tihomir Milovac. Obje su bile zanimljive i kvalitetne, pa se u takvim okolnostima odluka Snježane Pintarić o ukazivanju povjerenja ljudima iz kuće činila posve logičnom i opravdanom.

Pogled izdaleka, pogled izbliza

Vratimo se sada na 11. prosinca 2009. te ostavimo sve probleme i nevolje iza nas. Već je sam pristup zgradi bio spektakularan. Duž zapadnoga pročelja, koje je u obliku meandra, proteže se više nego dojmljiva videoprojekcija autorice Nike Radić. Stječemo dojam kao da s ulice promatramo tulum što se odvija unutar zgrade. Južno pročelje iznad glavnog ulaza, dakako, nimalo ne zaostaje. Tamo blisiče rad čuvenoga Brace Dimitrijevića, a sastoji se od osam imena: četiri istaknuta protagonista historijskih avangardi i četiri slučajna prolaznika. Natpisi se naizmjenično pale i gase i različitih su boja, pa čitavo pročelje zrači začudnom dinamikom. Malo iznad, na jugoistočnom uglu, nalazi se neonska instalacija Dalibora Martinisa Umjetnik pri radu. Riječ je o izravnu citatu reklame što se svojedobno nalazila na današnjem Jelačićevu trgu, dakle u samu središtu grada. Martinis kao da nas upozorava kako se novo središte grada – barem kada je umjetnost u pitanju – sada nalazi ovdje, u Novom Zagrebu. Na platformi ispred ulaza smještena je instalacija Oči pročišćenja poljskog umjetnika Miroslava Balke, koja nas iznenađuje naglašenim kontrastom između sirove vanjštine i suptilne unutrašnjosti. Osobito je atraktivna odlično postavljena interaktivna skulptura-instalacija Dvostruki tobogan njemačkog umjetnika što živi u Švedskoj Carstena Höllera, koja povezuje sve tri etaže zgrade i posjetiteljima nudi mogućnost njezina nadasve brza i uzbudljiva napuštanja. Svakako valja spomenuti i zvučnu instalaciju Bojno polje Antuna Božičevića na krovu, kao i neonsku instalaciju Riječi, neoni i baloni Ante Jerkovića u svjetlarniku zgrade. Jerkovićev rad ujedno je i zanimljiva poveznica sa starom zgradom na Gornjem gradu s obzirom da je bio izvorno osmišljen i realiziran upravo za njezino pročelje. Ali svi pobrojani radovi na samoj zgradi ili oko nje integralni su dio koncepcije stalnoga postava što su ga zajednički osmislili Nada Beroš i Tihomir Milovac nazvavši ga Zbirke u pokretu. Posve opravdano. Pojam suvremene umjetnosti teško je, naime, vremenski odrediv. Nije moguće točno locirati njezin početak, koji je klizan i relativan, a kraj joj, razumljivo, još ne postoji. Ona se, dakle, bitno razlikuje od ostalih umjetničkih epoha. U skladu s time, kustoski dvojac predvidio je periodično mijenjanje stalnoga postava, a vremenski početak suvremenosti postavio je – uz nekoliko iznimaka iz razdoblja avangardi – na pedesete godine prošloga stoljeća. Također, umjesto monotonoga kronološkog nizanja eksponata, Beroševa i Milovac pošli su od pretpostavke „kako je moguće razvrstati, odnosno grupirati umjetnike i umjetnička djela i pojave iz Zbirki MSU-a prema temeljnoj razlici koju oni uspostavljaju spram svijeta umjetnosti i svijeta života“. Vođeni tom osnovnom idejom, cjelokupni stalni postav podijelili su u pet osnovnih cjelina indikativnih i odlično osmišljenih naziva: Projekt i sudbina, Umjetnost kao život, Umjetnost o umjetnosti, Velika enigma svijeta i Riječi i slike. Svaka cjelina podijeljena je pak u nekoliko podcjelina, koje nerijetko nose naziv po nekom karakterističnom izloženom djelu. U Projektu i sudbini zastupljeni su tako umjetnici i umjetničke skupine „koji su svoj život poistovjetili s programatskim ciljevima koje postavljaju pred umjetnost“ (primjerice grupa EXAT 51, grupa Gorgona, grupa IRWIN, Josip Seissel, Ljubomir Micić, grupa OHO, Grupa šestorice autora, ili grupa Crveni Peristil), Umjetnost kao život upoznaje nas s umjetnicima i umjetničkim pojavama „koji na umjetničko djelo gledaju kao na društvenu činjenicu“ (primjerice Dennis Adams, Tošo Dabac, Sanja Iveković, Andres Serrano, Boris Mihajlov, Andreja Kulunčić ili Braco Dimitrijević), Umjetnost o umjetnosti predstavlja nam autore koji „u prvi plan stavljaju estetsku svrhu umjetnosti – jezik umjetnosti – razobličenje vlastitog medija, ali s neskrivenim kritičko-analitičkim stajalištem i spram fenomena umjetnosti i spram fenomena života“ (primjerice Ivan Ladislav Galeta, Vojin Bakić, Dalibor Martinis, Damir Sokić ili Gianni Colombo), u cjelini Velika enigma svijeta naići ćemo na djela umjetnika koji „stvaraju djela i opuse zasnovane na složenom sustavu simbola, koji prije svega odgovaraju visoko profiliranoj osobnoj logici, tvoreći punu enigmu za čije je dešifriranje potrebno poznavati širi kontekst u kojem je djelo nastalo“ (primjerice Milivoj Bijelić, Miroslaw Balka, Oleg Kulik, Vladimir Dodig Trokut, Jan Fabre, Chen Zhen ili Željko Kipke), a Riječi i slike sadrže stvaraoce kod kojih „izraz vizualni umjetnik postaje preuzak i neadekvatan“ (primjerice Boris Bućan, Josip Stošić, Philip Corner, Ben Vautier ili Đorđe Jandrić). Neki se autori svojim djelima, dakako, javljaju u više od jedne cjeline, što pomnijem posjetitelju izvrsno ukazuje na mijene u njihovu stvaralaštvu. Isto tako, posjetitelj nije eksplicitno navođen po postavu, već mu je ostavljena puna sloboda lutanja i samostalna otkrivanja. Pritom neće ostati uskraćen ni za stručne i kvalitetne informacije, koje uvijek može dobiti na vrlo dobro zamišljenim edukacijskim točkama.

Idealni stalni postav vjerojatno ne postoji, pa takav, dakako, nije ni ovaj. Uvijek je, naime, moguće pronaći poneku zamjerku, ali posao što su ga odradili Nada Beroš i Tihomir Milovac respektabilan je i zaslužuje više nego dobru ocjenu. Preostaje ojačati zbirku umjetnina nastalih tijekom posljednjih petnaestak godina, kao i – ukoliko je to ikako moguće – pokojim zvučnim svjetskim imenom. Arhitekt Igor Franić na presici održanoj dan uoči otvaranja rekao je kako najvažnije stvari tek sada počinju. I doista, ovo je po mnogočemu nov početak, ali isto tako i nastavak lijepe tradicije začete prije 55 godina na zagrebačkom Gornjem gradu. Nadamo se kako će se svi djelatnici Muzeja – da se poslužimo nogometnom terminologijom – brzo i uspješno prilagoditi prijelazu s hakla na dva mala na nešto što sliči Camp Nouu ili San Siru. Neka im je sa srećom!