Prezreni junak dana

Temeljena na knjizi Kurta Eichenwalda Doušnik: istinita priča, Soderberghova ekranizacija solidna je crna krimi-komedija o Marku Whitacreu, biokemičaru i menadžeru koji je u ranim 90-ima raskrinkao korupciju u tvrtki u kojoj je radio te sebe nenamjerno uvalio u nevolje.

Taj ekscentrični (anti)junak, kako ga Soderbergh prikazuje, u ironičnom životnom obratu, završio je iza rešetaka zbog pronevjere više od deset milijuna dolara. Nakon što su ga njegovi nadređeni upozorili zbog neuspješna poslovanja, on ih je izvijestio o pozivima koje prima od tajanstvenoga japanskog posrednika, koji mu se povjerio da im to konkurencija sabotira proizvodnju aditiva te da će za im za višemilijunski iznos sanirati štetu. Tvrtka u kojoj je Whitacre radio, Archer Daniels Midland, pristala je na iznudu, no na Whitacreovo neugodno iznenađenje zatražila je pomoć od FBI-a. On je, u panici da bi se mogao kompromitirati kao lažljivac, ispričao FBI-u mnogo važniju priču, o ADM-ovu namještanju cijena na tržištu. Whitacre je postao FBI-ev doušnik, točnije, zviždač, a uskoro i junak dana…

Matt Damon, prerušen u tipičnog američkog znanstvenika i poslovnjaka iz 90-ih, s neukusnom kravatom i desetak kilograma previše, ove godine može očekivati nominaciju za Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu. Nakon njegove najkompleksnije izvedbe dosad, one u kojoj je ušao u ubojiti um talentiranoga Toma Ripleyja, Matt Damon ponovno je u najboljoj maniri uspio prikazati intrigantnu dvojnost lika koji tumači. U Doušniku! on je uzoran suprug i otac koji i više nego pristojno zarađuje za obitelj, kolege ga poštuju, no nekako je sam sebi proturječan. Kroz Whitacreovu struju svijesti u kojoj izlaže svoje banalne i komične digresije, a za koju je zaslužan scenarist Scott Z. Burns (Bourneov ultimatum), redatelj nam je pružio uvid u percepciju inteligentnog, ali i običnog čovjeka koji svakodnevno dolazi u slične kušnje. Soderbergh svojim prepoznatljivim retro-stilom (sedamdesete su očito inspirativne i nekim drugim postmodernističkim redateljima, primjerice, Tarantinu i braći Coen) te luckastim soundtrackom skladatelja Marvina Hamlischa, pretvara beskrvan i seriozan korporativni kriminal u ništa drugo doli lakrdiju.

Ono što bi u ovom filmu moglo osobito zaintrigirati hrvatskoga gledatelja jest kulturološka pozicija zviždača kao nove pojave u američkom društvu tih godina i pozicije koju ona u nas tek zauzima. Naime, zviždači će u Hrvatskoj postati sve važnijima u borbi protiv korupcije i promjeni dosadašnjega poduzetničkog mentaliteta „ispod stola“. No na njih se gotovo uvijek gleda na dvojak način: kolege ih smatraju izdajicama, a društvo nekakvom suvremenom verzijom Don Quijotea, s obzirom da su to pojedinci koji se suprotstavljaju vlastitom gazdi, moćnicima, te vrlo često žrtvuju dotadašnji način života kako bi se zadovoljila pravda. Svjetski je poznati zviždač i Jeffrey Wigand, koji je raskrinkao duhansku kompaniju dokazavši na sudu da su njezina izvršna tijela znala da pušenje izaziva ovisnost te da su dodavala u cigarete kancerogene sastojke. Wigandova priča poslužila je kao predložak za film The Insider Michaela Manna iz 1999. U Doušniku! Whitacre se smatra žrtvom jer ga kompanija, navodno, želi likvidirati, pa se u jednom trenutku referira na Tvrtku Sydneyja Pollocka kad kaže: „Rade mi isto ono što su radili i Tomu Cruiseu!“

No Soderberg dublje ulazi u problematiku pa postavlja pitanje: što ako su zviždači patološki lažljivci ili, još gore, pohlepni i korumpirani karijeristi, podjednako kao i Velika zvjerka? Ima li amoralna osoba uopće kredibiliteta dok optužuje onoga drugoga? Redatelj je lovorike ostavio za svoju heroinu Erin Brockovich te se ovaj put cinično podsmjehnuo „borcima za pravdu“. Whitacre sebe vidi kao Jamesa Bonda i hvali se da mu je kodno ime 0014 jer je od njega dvostruko pametniji. Kako bi kod drugih izazvao suosjećanje i percepciju da se unatoč teškoćama više od drugih uspio popeti na društvenoj ljestvici, izmislio je da su mu roditelji umrli u automobilskoj nesreći (na njihovo veliko iznenađenje!) te da je posvojen. On nije postao zviždačem „u dobroj vjeri“, kao što ga na to, kao i svakoga tko odluči postati zviždačem, obvezuje zakon, već s namjerom da preuzme kompaniju, postane još uglednijim građaninom te se iskobelja iz vlastitih laži u koje se, nesretnik, zakopao. Whitacre je svojom borbom stekao popularnost u medijima i američkom društvu, a onda je, kad su njegove malverzacije otkrivene, prezren. Stoga ne čudi Soderberghov prvobitni insajderski pristup liku, a onda i udaljavanje od njega kako bi ga se sagledalo iz šire perspektive. Whitacre se čak pokušao ograditi od svojih prijašnjih izjava koje je neprestano mijenjao i nadograđivao tako što si je prišio dijagnozu bipolarnog poremećaja.

Iako je gledatelju taj štreberski tip od početka filma sumnjiv, čini se kako u njega na platnu nitko ne sumnja, a ponajmanje efbiajevci koji nose njegovu obiteljsku sliku posvuda kako bi se podsjetili da i pošteni pojedinci žive među nama. Stoga je ovo komedija u kojoj ironija divno funkcionira, iako tema nije grandiozna ni „veća od života“. Iako je Whitacre oćelavio i ostario dok nije izišao iz zatvora, supruga koja mu je sve to vrijeme bila potpora i podjednako kao i svi nasjedala na njegove laži, dočekala ga je na izlasku bacivši mu se u zagrljaj. Baš kao u pravom holivudskom happy endu! Iako jest srednjestrujaški, ovaj solidni Soderberghov film narativno je izvrsno posložen, podsjećajući nas u jednom trenutku i na paradigmatski Psiho, dok se svojim cinizmom suprotstavlja holivudskom vjerovanju u svog junaka i dvodimenzionalnim prikazima njegove neupitne dobrote.