Preskroman učinak HNK

Kraj godine splitska kazališta dočekuju u trilerskom okružju: izbor za novog intendanta u splitskom HNK za koji se mislilo da će biti formalnost, koja će zahvaljujući dobrim političkim vezama dosadašnjeg intendanta Milana Štrljića ostaviti u sedlu još četiri godine, pretvorio se u neočekivano iznenađenje. Natječaj na koji su se uz Štrljića javili još Mirko Kraljev, Zvonko Smajić i Renato Pranić (sve ljudi sada ili donedavno zaposleni u samu HNK) srušen je zbog formalnih razloga, ali ono što je najviše u natječaju smetalo bila je činjenica da je Štrljić u natječaj stavio neobičan uvjet: od kandidata za intendanta tražilo se pet godina na rukovodećim mjestima! Kako je sadašnji intendant jedan od rijetkih ljudi koji taj uvjet ispunjavaju, to bi automatski eliminiralo eventualne protukandidate. Natječaj je sad poništen i slijedi novi, a kako se saznaje, novi gradonačelnik ne želi starog intendanta pa su već kontaktirani njegovi potencijalni nasljednici: Ivica Čikeš, operni pjevač, Tony Cetinski, pjevač bez epiteta operni, i Jakov Sedlar. Bit će stoga zanimljivo, kad bude objavljen novi natječaj, vidjeti tko će se sve na njega prijaviti i, pogotovo, tko će s početkom nove godine biti novi intendant nacionalne kuće u Splitu.

Tako je kraj godine u splitskom kazališnom životu znatno uzbudljiviji nego sama godina, koja nije donijela previše uzbuđenja na scenama.

Sam HNK, koji već godinama ne uspijeva realizirati broj dramskih premijera koje sam najavi, i nije imao tako neuspješnu godinu. Konačno se na sceni HNK, na kojoj je sve manje dramskih predstava, pojavila kvalitetna produkcija, Zločin i kazna, vjerojatno najveći produkcijski doseg splitske Drame posljednjih godina. Aleksandar Ogarjov i splitski glumci stvorili su predstavu koja je velik dobitak za splitski HNK.

Metoda, katalonskoga dramatičara Jordija Garcelana u režiji Želimira Mesarića, bolno ulazi u mučan svijet multinacionalnih korporacija i njihova sustava zapošljavanja, u kojem su ljudi tek zamorci u eksperimentu. Želimir Mesarić i glumci (Bruna Bebić Tudor, Elvis Bošnjak, Ante Čedo Martinić i Nenad Srdelić) stvorili su provokativnu predstavu koja postavlja ozbiljna pitanja o suvremenom svijetu okrutna kapitalizma.

Nakon dvije premijere u prvoj polovici godine slijedile su dvije ljetne premijere na stihijski posloženu Splitskom ljetu. Moje dijete Mikea Bartletta u režiji Nenni Delmestre i opet je primjer angažiranoga kazališta, koje se ovaj put bavi manipulacijom djecom i društvom koje je biti zamijenilo za imati, što nužno izaziva negativne posljedice. Problem je predstave što je stavljena u potpuno krivi kontekst Splitskoga ljeta, festivala koji bi se trebao baviti ambijentalnim kazalištem, a ne dosezima suvremene svjetske drame. Ono što ostaje nakon ove produkcije jest činjenica da je pokazala da sa splitske Akademije možda dolaze dobri mladi glumci, koji će uskoro nositi repertoar splitskog kazališta. Marko Petrić u ulozi djeteta pokazao je glumačku izvrsnost.

Da pokušaj ulaska u ambijent ne znači nužno i kvalitetu, pokazale su Ribarske svađe u režiji Vinka Brešana koje su donijele neinventivno čitanje Goldonijeve uspješnice, koje će sigurno privući ljetnu publiku u sljedećim izdanjima festivala. U svakom slučaju, na zadovoljstvo Uprave, Ljeto barem nije stvorilo nikakav skandal, o njemu se uglavnom šutjelo, što je u kazalištu koje pokušava ostati nevidljivo sigurno bolji rezultat nego prošlogodišnji skandal s Bakhama!

Nova sezona dosad je donijela samo jednu premijeru, Prije sna Lade Kaštelan u režiji Ivice Boban. I ovoj je predstavi nedostajalo sustavnog rada koji bi stvorio ozbiljnu produkciju, ali ono što se posebno zapaža kao slabost jest raznolikost u dosezima glumaca. Dok je starija garda (Zoja Odak, Snježana Sinovčić Šiško, Arijana Čulina, Bruna Bebić, Ante Čedo Martinić, Nenad Srdelić i Josip Zovko) uloge odigrala vrlo sigurno, mlađi dio ansambla, glumci sa splitske Akademije (Petra Težak, Ante Krstulović, Goran Marković) pokazali su jako malo, pa su se zapažale dvije bitno različite glumačke razine. Ako su Marko Petrić u Mojem djetetu i Andrea Mladinić u Zločinu i kazni pokazali da Akademija donosi dobre glumačke rezultate, nakon Prije sna taj se dojam ozbiljno poljuljao.

Splitski HNK na samu će kraju godine (a nakon izlaska ovog broja Vijenca) imati još jednu dramsku premijeru, Podvalu ludosti, Borisa Senkera i Georgija Para, pa će ukupan broj dramskih premijera dosegnuti šest. Kad se zna da su samo dvije premijere održane na velikoj sceni, a dvije su rezultat Splitskog ljeta, onda je takav kvantitativni doseg jedne nacionalne kuće vrlo skroman.

Bojim se da će u tjednima i mjesecima koji dolaze i dalje u splitskom HNK biti uzbudljivije ono što se događa iza kulisa od onoga što se događa na sceni.

O dvama drugim splitskim kazalištima, Gradskom kazalištu mladih i Gradskom kazalištu lutaka, bilo bi neprimjereno kritički suditi jer sam s njima surađivao kao dramaturg ili moje komade imaju na repertoaru. Stoga samo primjedba da su se u obama kazalištima događale repertoarno i kvalitetom zanimljive stvari. U GKM-u primjerice praizvedba teksta Ivora Martinića Ovdje piše naslov drame o Anti u režiji Ivice Šimića, a u GKL-u, osim niza premijera, dogodio se drugi festival hrvatske drame za djecu i mlade Mali Marulić, koji počinje sustavno raditi na oživljavanju domaćega dramskog teksta za djecu i mlade.

Najvažniji kazališni događaj u Splitu u prošloj godini ipak je osnivanje novoga kazališta. Elvis Bošnjak pokrenuo je privatni teatar PlayDrama, koji je prvom premijerom, dokumentarnom dramom Udarac Andresa Veiela i Gesine Schmidt u režiji Martina Kočovskog, pokazao da se ima namjeru baviti angažiranim kazalištem koje progovara o problemima suvremenosti, a nije muzej kazališnih uspomena. A tih je na hrvatskom kazališnom nebu već sasvim dovoljno!