Porođajne muke hrvatskog višestranačja

25. – Božić. Na misi s djecom kod Ranjenog. Čestitali Božić Turčinoviću i društvu pa u katedralu pogledati jaslice. Ispred braća Veselica, Budiša, Paradžik… Marko kolportirao Glasnik HDS-a. Dražen ga prijateljski opominje da to ne radi. „Vidjet ćemo, Dražene, tko je bio u pravu“, odgovorio mu je Marko prilično uzbuđeno. Kažem Draženu: „To mu dođe kao da Josip Broz na nekom zidu ispisuje: Živio drug Tito.“ Budiša je zabrinut stanjem u stranci. Drugima na osnivačke skupštine ogranaka dolazi nekoliko stotina, a nama tek desetak članova. To bilježe i novine. U katedrali upravo završava Kožulova misa s Lijepom našom. Pitam se je li to potrebno. Žurimo kući. Pred bankom na Trgu starica pala u nesvijest. Pomogli je ponijeti u ulaz i posjeli dok se nije osvijestila. Ispod brisača automobila čestitka: 15 milijuna globe zbog nepropisna parkiranja u Petrinjskoj. I doista malo dalje je pisalo: „Samo za potrebe zatvora.“

Prije ručka umjesto molitve zapjevali.

Navečer došli Kokićevi. Ubijen Ceauşescu. Božo Kovačević čestita i javlja da je sreo Lerotića, koji mu je rekao da se Račan sreo s četrdesetak ujdijevaca s kojima dogovara izbornu strategiju. Zalagat će se za proporcionalni izborni sustav, koji nama ne odgovara. Ni Božić bez politike.

26. – /…/ Goldstein javlja da je izradio predizborni program HSLS-a te da će u četvrtak navečer u Cankarjevoj o njemu raspravljati: Gotovac, Primorac, Škrabalo, Bogdanić, Budiša, Božo i ja.

Predvečer se našao s berlincima u Klubu književnika. /…/ Uskoro se pridružio i Božo, koji se slučajno zatekao, te Bilandžić kojega su bili pozvali. /…/ Bilandžić drži da bi se prilikom samoodređivanja u Bosni 65 posto izjasnilo za Zapad. /…/ Također smatra da bi trebalo prodati „Zgradu društveno-političkih organizacija“. /…/ Prvi odlazi Bilandžić i diskretno me poziva da ga otpratim. Zagonetka odmah riješena: ostao mu kući novčanik pa ne može platiti garderobu. Vrativši se za stol nije mi palo na pamet da dajem objašnjenje. Kvarim se! /…/.

27. – Ujutro me dočekala poruka od Kokića da u Sabor na predaju peticije odlaze dvočlane delegacije svake stranke sudionice u akciji. Koga zvati? Bogdanić bi išao, ali neka prije konzultiram nekog „višeg ranga“. Budiša ne može jer na Radiju ima razgovor „stručne naravi“. Društvo se skupilo u Taverni. Odmah sukob Kokić – Čičak. Mnogo ružnih riječi od Čička, koji zamjera Kokiću što je neovlašteno poduzeo inicijativu oko načina predaje peticije. U Saboru se pokazalo da je dvorana predviđena za primanje pretijesna jer nije predviđen dolazak toliko ljudi. Odmah su pronašli veću, no ispalo je nespretno pa su neki (Vujić) prosvjedovali. Ni nova dvorana nije bila baš prostrana. Runjić nas uvodno pozdravlja, a Čičak uzvraća i predaje peticiju. U jednom trenutku, dok se Čičak žalio na neke zakone koji ne odgovaraju duhu vremena, odnosno novonastaloj političkoj situaciji, Runjić je upao: „Samo je jedan zakon vječan!“ „Znam, Božji“, uzvratio je Čičak. Nakon toga opet je govorio Runjić, a kad je završio, javio se, premda ne znam je li to bilo predviđeno, Vlado Veselica i počeo govoriti. Uglavnom mnogo hvale Runjiću kao čovjeku, kolegi, humanistu… koji je uvijek spreman pomoći. Zatim je ustao Krsto Papić (ljudska prava) te zatražio da se daju putnice onima koji ih još nisu dobili. Tako se svatko osjetio pozvanim da nešto kaže. Šošić je govorio o svemu pa i o Agrokomercu, Vujić da iz naziva Republike ispadne Socijalistička, Veljača o autocesti Zagreb – Split… Uglavnom svi izvan konteksta. Među posljednjima rekao sam i ja nekoliko kurtoaznih riječi. Posljednji se javio Kokić zamolivši Runjića da se zauzme da se politički zatvorenici preko Nove godine puste kućama. Zatim je, onako kokićevski familijarno, čestitao Novu godinu Runjiću i njegovoj sestri, koju poznaje iz Šibenika. Na odlasku, prilikom rukovanja, Runjić mi je rekao: „Pozdravite Slavka“. Sve u svemu: povijesni događaj s bljutavim okusom loše improvizacije i sladunjava provincijalizma.

Navečer otišao u Društveni dom na Kaptolu, gdje je zasjedao okrugli stol o temi: izborni zakon. Sudjelovali su po dvojica iz svake stranke (od naših Slavko i Zenko) te Jantol, Panić, Starčević (Sabor), dok se Račan ispričao jer je morao na sjednicu CK SKJ u Beograd. Dosta publike. Opozicija jedinstveno istupala tražeći zakon s proporcionalnim izbornim sustavom. Prilično neugodnu situaciju stvorio je Jantol, rekavši da bi najbolje rješenje bilo kad bi opozicija prihvatila postojeći Izborni zakon te pripremljeni Zakon o društvenim organizacijama te kad bi se onda u sljedećem legislativnom razdoblju normalno prišlo temeljitim promjenama. Prema Starčeviću neoportuno je ovom Saboru oduzimati legitimitet te da ovi zakoni i nisu tako loši, budući da se na njima krvavo radilo šest mjeseci. Čičak je odmah zaprijetio Koordinacijom, koja se sastaje 17. siječnja, a na kojoj će se ocjenjivati kako vlast postupa s „narodnim zahtijevanjima“. U slučaju da nalaz bude negativan oporba će pristupiti novim pritiscima, na što nas obvezuje i Adresa Saboru. Nakon stanke otišao sam kući. Bit će tu još svašta. /…/

28. – U Cankarjevoj zatekao samo Slavka. Malo kasnije skupili se svi. Za Slavkov predizborni program Gotovac rekao da je mješavina stranačkog i predizbornog. Urađeno je uglavnom pohvaljeno, a o neobrađenim točkama dogovorili se tko će što napisati. Ako bude nužno, neka se rješenja mogu naručiti i od osoba koje su nam bliske, ali nisu formalni članovi. Dražen je izašao s originalnim mišljenjem: ne treba se truditi da opozicija pobijedi na izborima jer bi se u tom slučaju Hrvatska našla u neugodnoj situaciji. U Sloveniji će pobijediti komunisti, a kod nas će doći na vlast Tuđman, Gotovac, Veselica… Svi bi nas rezali. Treba raditi na demokratizaciji u cijeloj Jugoslaviji pa za nekoliko godina ići na preuzimanje vlasti. Iznenadio je sve. Postavio sam mu pitanje: kako održati stranku držeći se pasivno? Ta bi taktika imala smisla kad bi je provodila cijela opozicija. No ona to očito neće. Gdje smo mi tu onda? Dražen je rekao da makar poradimo na odgađanju izbora za jesen. Ja: da, ali ne da se to eksplicitno iznosi u ime naše stranke, nego neka se stvara situacija da do toga dođe via facti. Slavko je govorio o stanju u Srbiji. Tamo se polako budi opozicija, ali samo u intelektualnim krugovima. Narod je čvrsto uz Miloševića i još će dugo ostati. Pojavile su se dvije opozicijske grupe: jednu vodi Čavoški i društvo, no ona je zapravo za Miloševića, samo neka se malo popravi. Drugu skupinu čine intelektualci srednje generacije, koje vodi Koen i stvarno je demokratska. U njoj su uz Srbe i Židovi pa čak i nešto Hrvata. Program posljednje izašao je nedavno u Borbi. (Slavko ga je kopirao i podijelio.) Inače je Slavko u kontaktu sa Savkom. Ona će se angažirati kad bude smatrala potrebnim, i to na strani koju bude smatrala kvalitetnom. Možda će to biti i više stranaka. Čini mi se da se s Tripalom ne kontaktira. Bogdanić kaže da nas simpatizira. Netko je pak rekao da je ovaj zainteresiran za socijaldemokrate. Slavko to demantira, no kaže da Vujić oblijeće Savku i Tripala. Budiša bi rado vidio Tripala na čelu Hrvatske. Kaže: bolje on nego Tuđman. Inače Dražen je i za koaliciju s komunistima (obnovljenim), ali misli da je to nemoguće zbog Gotovčeva i Zenkova antikomunizma. (To mi je rekao dok smo se vraćali kući.) Prema Slavku, Sabor je prihvatio okrugli stol, ali to ne znači da će se ubuduće zakoni pripremati uz sudjelovanje opozicije. No sve je to još nejasno. Bogdanić, Primorac i Babaja uglavnom su šutjeli. Drugi su bili razgovorljivi pa se za riječ trebalo izboriti. Budiša je razgovarao s Dragom Roksandićem, koji mu je rekao da je spominjanje Srba u našoj Programskoj deklaraciji premalo da se dobije ijedan Srbin. Na Draženovu primjedbu da mi imamo Srbe u stranci odgovorio je da su to Srbi bez identiteta, spomenuvši pritom Božu. (Uvijek mi je neugodno kad se povedu ovakvi razgovori u Božinoj nazočnosti.) Gotovac misli da bi Srbima trebalo dati sva prava, ali neka preuzmu i odgovornost. Loše govorio o Stanku Koraču – Srbin po profesiji. Govorilo se o pet, šest srpskih zastupnika u Saboru. Na kraju, kad smo se već razilazili, spomenuo sam Istru. Netko je navodno iz Istarskog foruma izjavio kako smo im bliski. Nešto su o tome znali reći Bogdanić i Slavko. Slavko je kontaktirao s njihovim šefom, koji mu je rekao da nas podupire, ali da ne može staviti hrvatski u naziv jer je Istra miješana sredina. Svašta. Bogdanić mu je poslao dosta našega materijala. Ponovio sam tezu da su po političkom mentalitetu Istra i riječko-goranska regija područje HSLS-a. Složili su se, a Dražen je rekao da sam ja najpogodniji za kontakte s njima. Apelirao sam da se što prije sazove zajednički sastanak IO i Savjeta jer će opet biti problema, jer će neki osjećati kako ih se zaobilazi. Mnogima su ti sastanci jedina veza sa strankom. Naveo sam primjer Joze Radoša, s kojim sam jučer dugo telefonski razgovarao. Kao član Savjeta radi na osnivanju ogranaka u Dubravi i Sesvetama, a željan je informacija iz središnjice. Prihvaćeno. Gotovac je morao otići na Televiziju, gdje nastupa u emisiji o ljudskim pravima. To je i nas potjeralo kući. Vraćao sam se s Draženom u njegovu automobilu. Ti su mi razgovori osobito inspirativni.

„Gotovčeva“ emisija bila je dobra. Zamijetio sam da je Olujić barem dva puta rekao da pripada socijaldemokratima, a on nijednom da je haeselesovac, iako je za to imao dobru priliku.

29. – Došlo mi da počnem pisati članak o minimalizmu kod Hrvata – „Dobro je dok ne tuku.“ /…/

Hoće-neće sastanak IO. Bogdanić pravio anketu – prevladalo ne.

A propos lista. Gotovac nezadovoljan. U Cankarjevoj je jako negodovao zašto u posljednjem broju nije tiskana Adresa. Kada je riječ o nezavisnom tjedniku, misli da njega ne može uređivati Ivkošić. (Milan je danas bio za sastanak IO i predlagao da na dnevni list stavimo list: povećanje broja stranica, ime…) S njime se slaže i Slavko, premda, barem na sastancima, više ne poteže pitanje Ivkošićeva uređivanja. Ako se uskoro misli izaći s posebnim nezavisnim tjednikom (Novi Obzor), onda stranačkom glasilu ne treba mijenjati ime. Osim toga bio bi red da u tim odlukama sudjeluje i Savjet. Kako to objasniti Ivkošiću, a da ne eksplodira.

30. – Do ručka s Mirom i Mihovilom u gradu. Mira otišla na pijacu, a Mihica i ja điravali. Vrativši se s Dolca, predala mi dvije vreće, pa sam i ja postao hrčak, a rugao sam se onima koji su klipsali pod teretom hrane i pića za ova dva, tri dana. Jesti i piti! Pred podrumom u Staglišću gdje se redovito opskrbljujem korčulanskim vinom (deset litara – petnaestak dana) toliki red da sam odustao od kupnje. Inače je vino pred praznike poskupjelo sto posto. Predveče otišao s Mihovilom do Štefa Sučića. Njegova Marija kaže da HSLS uživa ugled među liječnicima u njezinoj bolnici. Poslije TV Dnevnika u Intervjuu tjedna govorio Runjić. Imao sam dojam da je naručio taj razgovor kako bi umanjio značenje primanja alternative u Saboru. Sigurno su mu natrljali nos.

31. – /…/ Poslije mise u Ranjenog razgovor na Špici: Stipanov, A. Novaković, Petrač, Smoljan… Šošić navodno izdaje Hrvatske novine. Stipanov upozoruje da nijedan oporbeni list ne stiže u Sveučilišnu. Valjda zato što su još formalno izvan zakona. Treba nešto uraditi. U Dubrovniku sjeo s braćom Babaja i Bekićem. Pridružio se Gotovac. Razgovor o regionalizmu u Hrvatskoj, Istri, Zagrebu i Zagrepčanima. Tek što smo zaključili da Zagreb u posljednje vrijeme dobiva profil, kroz izlog vidimo ženu u narodnoj nošnji s krčagom (opasanim trobojnicom) na ramenu, a iz krčaga viri Top s Griča. Bekić bi je stavio u top! Egzibicionizam koji se ne može izbjeći u velikom gradu ili nešto drugo? Bekić me uvjerava kako od HSLS-a potječe inicijativa za stvaranjem Hrvatskog bloka, a kako ja za to ne znam. Prema njemu Hrvatska će se podijeliti na komuniste, kojima će pristupiti socijalisti i socijaldemokrati (a Vujićev zahtjev u Saboru da se briše Socijalistička iz imena Republike?) i hrvate. Neuvjerljivo. Bekić: uništavaju se policijski dosjei jer bi svaki čas mogla biti osnovana saborska komisija da malo pročeprka po njima. Rumunjska čini svoje.

Već poslijepodne započela sporadična pucnjava po Jarunu. Nikad mi nije bila jasno što ljudi hoće s tom pucnjavom. Uvijek sam nervozan na Staru godinu. Znam da je Mira nezadovoljna što ne izađemo i čekamo. Pokušavam se opustiti. Stavio sam leptir-mašnu na trenirku te olovkom nacrtao brkove. Premalo! Mihica je neponovljiv. Mira mu obukla crvenu košulju, plavu kravatu i bijeli sako, a na glavu stavila mornarsku kapu. Oko 11 izašli u park. Na parkiralištu nijedno slobodno mjesto. Mnogi dakle ipak čekaju kući.

Izdržao sam pisati dnevnik cijelu godinu. To me čini zadovoljnim.