Odlično nijansirani prijelazi

Zamišljena kao prvi dio slagalice koja se bavi istraživanjem pojedinih aspekata Shakespeareova Hamleta, predstava Hamletpersona mladoga redatelja Darija Harjačeka za svoju prvu etapu odabire pitanja glume, odnosa različitih razina stvarnosti, kao i istinitosti glume i same fikcije, u konačnici i života sama. Za tematiziranje tih aspekata u Hamletu jasno ima nebrojeno mnogo mjesta, a počinje se njima baviti iz pozicije glumca, još od prve scene u predstavi. Što je laž, što istina, što hinjen, a što pravi život; teatar, drama, maska, vječna su kazališna pitanja, koja su veliki autori poput Shakespearea uvijek uključivali u svoja djela, ma o čemu ona govorila, jer svaki njegov komad u jednome od segmenata zapravo govori o kazalištu i samoj naravi života na sceni, pod maskom nekog drugog. Tim se dvojnostima osobito bavilo 20. stoljeće, a Hamlet je ne samo kazališno i Shakespeareovo opće mjesto, nego i neka vrsta metonimijske točke za sam opis pojma glumca, njegovo najosjetljivije mjesto, sukus svih pitanja.

Svaki mladi redatelj, odnosno kazališni čovjek, ima svoju viziju tog vječnog problema, i svaki je put zanimljivo kad ga propituje i iznosi publici.

Dario Harjaček zato, baš kao slagalicu, ovu predstavu naslovljuje Hamletpersona, i zaista je sastavlja iz dva dijela – počinje se baviti dvjema glumicama u pripremi različitih dijelova drame, da bi temu potom prebacio u područje filma Ingmara Bergmana Persona, iz 1966, koji se, baš kao i Hamlet u nekim svojim dijelovima, bavi pitanjima glume, kinematografije, filmskog postupka. Zanimljivi su prijelazi i pretapanja dvaju tematika, toliko srodnih, u scensku cjelinu, koja na samu početku podsjeća na bergmanovsku poetiku lica u krupnome planu, no tijekom predstave oslobađa nešto sasvim novo, kazališno, zadobiva jednu novu dimenziju, stvara posebnu atmosferu.

Nakon što glumica iz prvog dijela, nakon brojnih dionica iz Hamleta, (posljednja joj je, znakovito, uloga Ofelije) sjedne u publiku i zanijemi (Nađa Perišić-Nola), postaje ona kojoj će se obraćati bolničarka Alma, glumica koja nije poludjela, poput Ofelije, niti počela glumiti ludilo, poput Hamleta, nego je odlučila živjeti ono čime se bave i Shakespeare i Bergman, samo s druge strane: utjeloviti i zalediti istodobno sva njihova pitanja. Prestati se obraćati svijetu. Postaje Elisabet, jedna od dviju protagonistica Persone.

Iznijevši svoja osobna stanja, kao glumica, i prešavši u ulogu, više nema što reći, postaje publika, promatra, nijema je za bilo kakvu glumu, bilo svakodnevnu, društvenu, bilo onu za gradnju uloge. Ti su prijelazi, tematika ulaženja i izlaženja iz uloga, bilo raznih životnih bilo kazališnih, sučeljavanje pozicija vani i unutra, dvaju života, svjetova, dvaju istina, što je najbitnije, odlično iznijansirani i prikazani u ovoj predstavi. Kako je, pogotovo u prvome dijelu, nosiva snaga i vrlo zahtjevan dio glumačkog procesa na Nađi Perišić-Nola, na tome je mjestu bila potrebna glumica zaista iznimnih sposobnosti, s mogućnošću da iznese sve nijanse stanja glumca za vrijeme radnog procesa i izvan njega te u samoj ulozi. Ona nije u potpunosti ispunila visoke zahtjeve te zadaće, no ipak jest dovoljno da se prikaže i doživi nakana predstave i redateljeve zamisli te njihova zajedničkog rada. Povlači se zatim i njezina scenska partnerica, u vještoj interpretaciji Urše Raukar, da bismo na kraju vidjeli fragment Alme, koju, na kazališni način, reinterpretira odlična Suzana Nikolić.

Time se, dramaturški vrlo odmjereno i točno, završava ova predstava, nudeći neke odgovore interpretacijom pitanja kojima se bavi. Svakako, riječ je o vrlo zanimljivu radu, prilično nadahnutu Bergmanovim filmom, a njegov je spoj s kazalištem, pogotovo njegovom nultom točkom, Hamletom, više nego dobro osmišljen.