Odjek prošlosti

Lovro Lisičić (1942–2009), „drag čovjek i dobri duh glazbenoga Zagreba“ (kako ga je opisao njegov prijatelj i suradnik Dubravko Majnarić), kao drugi vodeći čovjek Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskoga (nakon utemeljitelja Ive Vuljevića) tijekom svoga, dvadeset jednu godinu u kontinuitetu duga, ravnateljskoga mandata doveo je Dvoranu Lisinski na poziciju najvažnije glazbene ustanove ne samo u Zagrebu nego i na kulturnoj karti čitave Hrvatske. Preminuo je prerano, no ostavio je uistinu dubok trag u glazbenomu i kulturnomu životu Zagreba, a njegovo će ime još dugo, vjerujemo, biti uzor kvalitetna i profesionalna kulturnoga djelovanja.

Kako bi mu se barem malim znakom pažnje odužili, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskoga priredila je posebnu koncertnu večer u sjećanje na Lovru Lisičića. U tu svrhu posegnuli su za djelom prigodnoga karaktera, ujedno jednim od onih koje posve sigurno možemo zvati antologijskima unutar korpusa hrvatskoga skladateljskog stvaralaštva. Riječ je o Hrvatskom glagoljaškom rekvijemu (Misa za umršeje) Igora Kuljerića, specifičnoj duhovnoj skladbi koja je nastala „kao ishod vlastite duboke želje i potrebe da zazvuči nešto što duboko u sebi čujem, slušam i nosim, još od rane mladosti kada su glagoljaški rituali u meni ostavljali začudan odzvuk“, kako je pisao o djelu Kuljerić. Rekvijem je autor napisao 1995. te ga praizveo sa Simfonijskim orkestrom HRT-a na Glazbenim večerima u Sv. Donatu u Zadru, no ideje, zvuci i tragovi akumulirali su se u njemu još od djetinjstva, a kompozicijski ih je počeo uobličavati 1968. – prvo u Glazbi za hrvatsko srednjovjekovno pučko prikazanje, potom u Kanconijeru, a zatim i u skladbi Križu, daj nam ti milosti.

U izvedbi Kuljerićeva rekvijema u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga sudjelovali su Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a (s dodatnim zbornim pojačanjima) pod ravnanjem dirigenta Tončija Bilića, Lisičićeva dugogodišnjeg partnera u osmišljavanju i realizaciji umjetničkoga programa zagrebačke palače glazbe. Četvero vokalnih solista, sopranistica Valentina Fijačko, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, tenor Janez Lotrič i bas Luciano Batinić, fantastičnim su glazbenim doprinosom predvodili izvedbu te se pokazalo da su izvrstan izbor. Suodnosima vokalnih boja i voluminoznosti, načinom interpretacije, tehničkom spretnosti, ujednačenom vokalnom dramatikom i sadržajnom izražajnošću bili su izvrstan i uzoran solistički kvartet.

Ništa manje uvježbani nisu bili ni orkestar i zbor HRT-a, maksimalno usredotočeno reagirajući na sve dirigentove poticaje i pokazavši iznimno visok izvedbeni angažman. Bilić ih je vodio sigurnim i jasnim, u nadasve pozitivnom smislu autoritativnim, pristupom, pomno oblikovavši dramaturški luk, ali jednako vodeći računa o nizu kompozicijskih slojeva, koje je razrađenom idejom i vještom rukom umrežio u Kuljerićevu stalno prisutnu misao o ritualnosti. Dapače, kako se slojevi izvedbe međusobno sklapaju i nadopunjuju, tako ritual (misli, glazbenoga materijala, zvuka, pjevane i govorene riječi) postaje izvorište cjelokupne kompozicijske razradbe, ali i njezin konačni cilj.

Tradicija glagoljaštva, odnosno glazbenih slojeva vezanih uz tu na našim prostorima specifičnu tradiciju, Kuljeriću je bilo temeljno nadahnuće, koje ga je, kako sam kaže, pratilo od najranijih trenutaka vlastitoga sjećanja. A upravo zbog jedinstvena odzvuka prošlosti u sadašnjosti, što je pak jamstvo naše kulturološke budućnosti, ta je glazbena večer dostojno obilježila trenutak sjećanja na Lovru Lisičića.