Od figure do kulture – ANTITEZA

Victor Hugo je jednom zgodom kazao: Kada sam sretan, imam 25 godina; kada sam tužan, imam 50. Ta se aforistička izjava temelji na antitezi, izrazito čestom i efektnom postupku razvijanja misli i iskaza. Antiteza kao figura može povezivati dvije riječi, sintagme ili rečenice suprotnoga značenja. Prikladno je sredstvo naglašavanja sukoba ideja ili emocija, dramatiziranja situacije, polemičkoga uvjeravanja, gdjekad i izazivanja smijeha. Ubraja se među osnovne gorgijanske figure. Raspravljajući o govorničkome stilu, Aristotel ju preporučuje, jer se „suprotnosti veoma lako uočavaju“ i jer je „takav način izlaganja sličan silogizmu“. Ciceron, pak, ističe da „govor naročito dobro ukrašavaju izrazi u kojima su riječi međusobno suprotstavljena značenja“. Antitetičko je izražavanje toliko privlačno da ima i lažnih antiteza. Aristotel navodi Epiharmovu Čas bijah u njihovoj kući, čas bijah s njima.

Animirana antiteza - anđeo i vrag

Od poslovice do reklame

Antiteza riječi povezuje riječi suprotnoga značenja – antonime. Pojavljuje se u naslovima (Kraljević i prosjak), frazemima (od igle do lokomotive) ili poslovicama (Sit gladnu ne vjeruje). Sintagmatska antiteza povezuje značenjski suprotne spojeve riječi. Njome se oblikuju veoma efektne poruke, bipolarno opisuje kakva pojava, otkriva neočekivana razlika ili podudarnost... Česta je u poslovicama, izrekama, prigodnim maksimama, parolama:

– U crnoj zemlji bijelo žito rodi.

– Veliki promet, mala zarada.

– Više cvijeća, manje smeća.

– Najgori kupac pomoći će vam da budete najbolji biznismen (Jutarnji list)

– Orijent je divno čudo i najveći užas, jer u njemu granica između smrti i života nije jasno određena, nego krivuda i treperi. (I. Andrić, Znakovi pored puta)

Sintagmatska je antiteza upravo omiljena figura oglašivača, jer je iznimno pogodno sredstvo sugeriranja tobožnjega jaza između nevjerojatno niske cijene i nevjerojatno dobre ponude. Otprilike u isto vrijeme na hrvatskome tržištu antitetičkim su se porukama nadmetala tri proizvođača automobila. Iz Peugeota su poručivali: Ozbiljan automobil, smiješna cijena. Iz Mazde su uzvraćali: Više opreme, ista cijena. U Seatu su, pak, ponavljali: Emocije rastu, cijene padaju. I sve se to događalo u zemlji koju je Ministarstvo turizma svijetu predstavilo kao Malu zemlju za veliki odmor.

Antitetička fotografska instalacija

Antiteza rečenica povezuje susjedne rečenice bilo da su članice složene rečenice bilo da su samostalne. Poput sintagmatske, i rečenična se antiteza pojavljuje u gnomskim iskazima, reklamnoj retorici, sloganima:

– Ide ludo, progovara mudro.

– Um caruje, snaga klade valja.

– Tko visoko leti, nisko pada.

– Ja bosiljak sijem, meni pelin niče.

– Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo.

– Tuđe nećemo, svoje ne damo.

Disjunktivni stil

U književnosti antiteza nerijetko zahvaća veće dijelove teksta, pa i čitav tekst, postajući njegovo semantičko i sintaktičko uporište. Na toj se figuri temelji dobar dio renesansne ljubavne lirike, napose barokna i maniristička estetika. Potpomognuta hiperbolom, barokna antiteza naglašava nesklad između očekivane i percipirane stvarnosti naracijama o ljubavi i mržnji, sreći i nesreći, životu i smrti, ratovima, zrcalima i sl. Primjerice, u Gundulićevu spjevu Osman lirsko pripovijedanje pokreće opozicijska logika:

Kolo od sreće uokoli

vrteći se ne pristaje:

tko je gori, eto je doli,

a tko doli, gori ustaje.

Sad vrh sablje kruna visi,

sad vrh krune sablja pada,

sad na carstvo rob se uzvisi,

a tko car bi, rob je sada.

Proz nesreće sreća iznosi,

iz krvi se kruna crpe,

a oni kijeh se boje mnozi

strah od mnozijeh i oni trpe...

Kada misao napreduje stalnom težnjom za povezivanjem suprotnosti, a diskurz se razvija kontrastiranjem, govori se o tzv. disjunktivnom stilu. Taj stil, čijim se utemeljiteljem smatra Michel de Montaigne, na tematskome planu upućuje na podvojeni subjekt i proturječno iskustvo svijeta, a na planu organizacije teksta karakterizira ga harmonizacija govora rečeničnim paralelizmima. Antitetičko prikazivanje obilježava, primjerice, stil Maka Dizdara:

'Crno-bijeli' stisak ruke

Riječ je slika svega onoga što

okolo sebe vidimo i ne vidimo

Riječima se nekim divimo

a nekih se riječi opet stidimo

One su se nastanile u nama

i one su pobjegle od nas

One imaju svoj miris i boju

One su nemušte ili

Imaju

Glas (Bbbb)

U Dizdarevim stihovima lirska se mistifikacija riječi izvodi igrom afirmacije i negacije (vidimo – ne vidimo), pojmovima i izrazima koji su ili posve suprotni (nemušte – imaju glas) ili je kontekstualno sugerirana njihova sučeljenost (divimo – stidimo, nastanile – pobjegle).

Antiteza je bitno svojstvo polemike, jer je njezina bit suprotstavljanje. Polemičar uvijek inzistira na oprekama Ja – On, Dobro – Zlo, Istina – Laž, Znanje – Neznanje, Moral – Nemoral... Antun Gustav Matoš je u humoresci Discipulus ovako podcrtao razliku između željene i stvarne slike svoga učenika:

Umjesto učenika dobih majmuna. Umjesto đaka što ide svojim putem dobih sjenu koja me parodira. Umjesto pjesnika dovedoh na Parnas papigu koja je kriještala kao jeka moje vlastite riječi, kao travestija moje duše.

U liku tog Matoševa učenika ubrzo se prepoznao Tin Ujević i uzvratio oštrim napadom Barrés i Oinobarés, poantirajući ga – dakako! – antitezom:

Jednom riječju: Barrés piše, Matoš prepisuje.

Ima pisaca čije je pisanje i mišljenje neodvojivo od logike suprotstavljanja, te antitetičnost postaje bitno svojstvo ne samo njihova stila nego i svjetonazora. U nas je takav pisac nedvojbeno Miroslav Krleža. Antiteza je u njegovu opusu, kako naglašava Stanko Lasić, vidljiva „na svim razinama literarne strukture“. Kreirao je antitetičke likove, antitetičke fabulativne sekvence, antitetičke tematske sisteme, antitetičke metafore, antitetičke sintaktičke paralelizme itd. Lasić zaključuje da su Krležine antiteze posljedica čežnje za apsolutnim identitetom, odnosno da u njegovu djelu svaki element „ostaje onim što jest i istodobno postaje suprotnost onoga što jest“.

Slavenska antiteza

Poseban oblik antiteze je slavenska antiteza. Kako joj samo ime kaže, karakteristična je za slavensku, osobito južnoslavensku, tradiciju. Najčešća je u srpskim, hrvatskim, bosanskim i makedonskim narodnim pjesmama. Pojedini su je istraživači kao stilski raritet prepoznavali u litavskim i njemačkim pjesmama. Luka Zima je ustvrdio da nije rijetka u novogrčkim narodnim pjesmama, dok ju je Branimir Glavičić našao čak u Homerovim stihovima.

Slavenska se antiteza obično realizira kao uvodna formula u narodnim pjesmama čiju logičku shemu čine tri dijela: pitanje, igra pogađanja i odgovor. Npr.

1. Što mi se sjaji u Zadru gradu?

2. Ili je sunce ili jasan mjesec,

ili se sjaju na Zadru vrata.

Niti je sunce, ni jasan mjesec,

Niti se sjaju na Zadru vrata,

3. Već je ono mladi gospodar,

Mladi gospodar s mladom gospojom.

Poseban šarm ovoj figuri pribavlja igra pogađanja. Ona je dvodijelna. Najprije se ritualno navodi više pojava ili predmeta kojima se može pripisati traženo obilježje (u navedenom primjeru sjaj je epitet i sunca i mjeseca i gradskih vrata). Potom se svaka pretpostavka poriče, čime se posredno naglašava odgovor koji će uslijediti. Ruski istraživač A. Veselovski podrijetlo slavenske antiteze povezuje uz zagonetku i opisuje je kao dvočlani ili višečlani paralelizam iz kojega se istupa u završnoj slici. Budući da struktura ove figure zahtijeva koncentraciju na isto od početka do kraja, njezina se poetičnost zasniva upravo na suodnosu završne slike i slika koje joj prethode. Srpski istraživač Miodrag Maticki u prvi plan ističe baš slikovitost slavenske antiteze, te je opisuje kao oblik kroz koji poredba prelazi u metaforu.

Najpoznatija realizacija ove figure događa se na početku Hasanaginice, usmene pjesme koju je 1774. u djelu Put po Dalmaciji zapisao Alberto Fortis, nazvavši je „morlačkom baladom“:

Što se b’jeli u gori zelenoj?

Al’ su sn’jezi, al’ su labudovi?

Da su snj’ezi, već bi okopnuli,

labudovi, već bi poletjeli;

nit’ su sn’jezi, nit’ su labudovi,

nego šator age Hasan-age...

Kao što je u prethodnom primjeru antitetička naracija građena oko riječi sjaj, tako se ovdje bijela boja prometnula u temu koja ispunjava trijadu pitanje – igra pogađanja – odgovor. Bijeli su, redom, snijezi, labudovi i agin šator. Pojedini pručavatelji tvrde da je isticanje bijele boje jedno od tipičnih mjesta slavenske antiteze. Dapače, navođenjem objekata bijele boje iskazuje se estetsko slaganje stvari koje se uspoređuju.

Tekst slavenske antiteze najčešće je monologičan. Obično ga izgovara usmeni kazivač. Ipak, kadšto se umjesto monologa pojavi istinski dijalog. To je recimo slučaj u sljedećoj usmenoj lirskoj pjesmi zabilježenoj u Bosni:

Aj djevojko dušo moja!

Što si tako jednolika

I u pasu tankovita?

Kan da s’ suncu kose plela,

A mjesecu dvore mela. –

„Nisam suncu kose plela,

Nit mjesecu dvore mela,

Van stajala, te gledala,

Gdje se munja s gromom igra...“

Iako je arhaična i vezana za usmenu kulturu, slavenska se antiteza gdjekad pojavljuje i u modernome pjesništvu. Pritom, njezina okoštala struktura postaje predmetom igre kojoj je cilj ili humorizacija preuzetoga obrasca ili travestiranje vlastitoga govora. Prilagođenu antitezu zatječemo u dječjoj pjesmi Jednog jutra u gaju Grigora Viteza:

Jednog jutra u gaju

Ptice digle graju.

Je li slavlje?

Je li buna?

Ne, danas je sat računa.

Osobitost Vitezove prilagodbe ove figure očituje se u tome što se na početku pojavljuje tvrdnja (Ptice digle graju) čiji uzrok provjeravaju pitanja (Je li slavlje? Je li buna?) da bi na koncu bio ponuđen pravi odgovor (danas je sat računa). Za razliku od klasične strukture, izostavljeno je ritualno poricanje pretpostavki.

Na koncu, umjesto zaključka, prepisujem ludička inačicu slavenske antiteze s bloga autora koji se potpisuje s plavuxa:

Šta se to kuha u tastaturi valovitoj?

Jesu li to potrgane vekerice

ili tek kalorifer u nužniku?

To nisu razvezane tenisice,

niti kisko na kiosku...

To su Lolek i Bolek!