Nedokuhani žanrovski cušpajz

Slabim cjelovečernjim igranim prvencem Bogorodica iz 1999. tada 32-godišnji redatelj Neven Hitrec gledatelje je uspio uvjeriti u barem dvije činjenice. Uz to što je bilo očito da je riječ o filmski pismenu autoru, vještu u kompoziciji kadra i preglednom izlaganju filmske priče, bilo je i razvidno da se Neven nije uspio izvući ispod ideološke kabanice oca Hrvoja, popularnoga dječjeg pisca i autora kultnih Smogovaca, koji se, opijen sirenskim zovom politike, tijekom 90-ih prometnuo u gorljiva te nerijetko isključiva i netolerantna nacionalista. Dramaturški neuredna i zbrkana Bogorodica, Zlatnom arenom za najbolji film te dvjema Arenama za najuspjelije glavne uloge nagrađena priča o početku Domovinskog rata u jednom slavonskom selu, bila je zagušena šovinističkim stereotipima o uvijek podlim, prijetvornim i agresivnim Srbima te bezuvjetno dobrim i plemenitim Hrvatima, a redatelj je demonstrirao sklonost za promišljeno komponiranje kadrova uz uporabu drugoga plana, dubinskih kompozicija, iskošenih rakursa te često poetičnih pokreta kamere. Hitrecov drugi film Snivaj zlato moje, 13 milijuna kuna skupa i 2005. s pet Zlatnih arena u Puli nagrađena ekranizacija sedam godina stara romana Još Hrvatska ni propala karikaturista i haiku-pjesnika Ivana Pahernika, bila je benigna nostalgična humorna kronika tipične zagrebačke obitelji i eskapistička slika (post)ratnog Zagreba, namijenjena ponajprije ljubiteljima Golikova remek-djela Tko pjeva zlo ne misli i novinskih kolumni Zvonimira Milčeca. Riječ je o ostvarenju koje sjetno priziva malograđanski agramerski duh staroga Zagreba, vrijeme licitarskih srdaca, bogobojaznih, raspjevanih i širokogrudnih glasača Mačekova HSS-a, dobrodušnih i naivnih tradicionalista koje će, koliko se god pokušavali držati po strani i sačuvati privid normalnog života, tijek povijesti i gruba svakodnevica nemilosrdno sažvakati i ispljunuti. Nažalost, Neven Hitrec ipak nije Krešo Golik, Federico Fellini ili Jiři Menzel, pa je njegova slika starog Zagreba u Snivaj zlato moje saharinska pastorala kojoj nedostaje topline i stvarnih emocija, a humor se uglavnom svodi na ne osobito duhovite dječje komentare i nekoliko odavno potrošenih gegova Danka Ljuštine.

Poslije gledanja deklarativno urbane humorne drame Čovjek ispod stola, nažalost slabe ekranizacije zbirke priča Vjekoslava Dominija, razvidno je da je jedna od temeljnih tematskih preokupacija Nevena Hitreca upravo tegobna svakodnevica malih i običnih ljudi sa socijalne margine, čijim se sudbinama povijest i društvena stvarnost, bilo da je riječ o Zagrebu 40-ih godina prošlog stoljeća, o Domovinskom ratu ili o postratnoj tranziciji, bezdušno poigravaju da bi ih naposljetku okrutno suočile s bijedom njihovih vlastitih egzistencija. Nakon Trešnjevke u prethodnom filmu, otac i sin Hitrec uz suradnju autora proznoga predloška Dominija ovaj su se put posvetili drugoj zagrebačkoj četvrti, te alegorijsku no nimalo nostalgičnu storiju o propadanju još jednog slikovitog mikrosvijeta s gradske periferije smjestili u Dubravu. Dakako, mikrokozmos zapuštene male tržnice osuđene na skoro rušenje (uz pretpostavku da će tu niknuti luksuzan shopping-centar) dramaturški je zamišljen, no ne i djelotvorno izveden kao umanjena slika svijeta koji napučuju gubitnici svih vrsta i fela, te nad kojim bdije sam Bog ili barem anđeo u liku Vanje Dracha u njegovoj posljednjoj filmskoj ulozi. U središtu zbivanja dvoje je nesretnih, nerealiziranih i emotivno nezrelih mladih ljudi, siromašni, dobrodušni i mentalno hendikepirani čistač cipela Groš (vrlo solidan Luka Petrušić) te senzibilna i u malograđanskoj obitelji odrasla prodavačica pilića Lidija (uvjerljiva Jelena Lopatić), a dramaturgija filma koncentrično se širi obuhvaćajući članove njihovih užih i širih obitelji, te još poneku osobu na tržnici. U književnoj recenziji Dominijeva djela kaže se da njegove izvorno za Diletantsko kazalište Pentravci napisane priče „opisuju svakodnevicu... preuzetu iz smijeha i gorčine trenutka u kojem živimo“, da su njihovi protagonisti „mali ljudi koji preživljavaju sitnom prodajom, švercom, kamatarenjem i svakovrsnim snalaženjem u oskudici“ te da je riječ o „gubitnicima i uopće ljudima tužnih sudbina koje pisac uklapa u sveopću ljudsku komediju“. Predmetnu zbirku nažalost nisam pročitao, obitelji Hitrec svaka čast na dobroj volji i namjerama uloženima u ovaj projekt, no pri gledanju Čovjeka ispod stola itekako bivaju razvidne sva nezgrapnost i neusklađenost između autorskih nakana i ostvarenih dometa.

Ono što ponajprije bode oči jest nesklad i kolebanje žanrovskih usmjerenja, jer u najvećoj mjeri korektno, a mjestimice i efektno režirana cjelina istovremeno pokušava biti i trivijalno socijalno angažirana drama o tranzicijskoj hrvatskoj stvarnosti, i neosmišljena komedija s prizemnim humorom naslonjenim na grotesku i lakrdiju mediteranskoga prizvuka, i melodrama s elementima tragike i svojevrsne katarzične fantastike u završnici. No Čovjek ispod stola u konačnici ne funkcionira ni u jednoj od navedenih žanrovskih odrednica, dijelom zbog nimalo suptilnih križanja odabranih žanrova koji se tako očito sukobljavaju i poništavaju (primjerice melodramatična scena sugerirane smrtne agonije Lidijina navodnoga biološkog oca Pipe bezrazložno je i grubo upropaštena umetanjem grotesknih crnohumornih detalja), a dijelom i zbog temeljno naglašeno karikaturalne postuliranosti svih protagonista. S iznimkom vrlo zanimljiva, najživotnijeg i nezasluženo zapostavljena lika konobarice Jasne, koju primjerenom ozbiljnošću i suzdržanošću tumači Marija Škaričić, svi ostali ljudi na artificijelnoj tržnici koja se ponudom doima kao prilično opskuran buvljak čine galeriju pomaknutih čudaka nalik šašavim epizodistima iz Fellinijeva Amarcorda. Tomu pridonosi i izbor glumaca, jer kao što Vera Zima u lik Groševe besprizorne majke Lucije unosi konotacije na njezinu Ružu iz sitcoma Odmori se, zaslužio si, tako i Filip Radoš kao mladićev biološki otac Argentinac neizbježno asocira na Stipu u gostima. Tu se prepoznaju prsti Ognjena Sviličića, kojem autori filma zahvaljuju na odjavnoj špici – on je protagoniste i njihove dijaloge učinio življima i živopisnijima. Razvidna je i simbolika detalja da je uz spomenutu konobaricu Jasnu jedina osoba svjesna skorog rušenja tržnice i nestanka njihova šugavog malog svijeta putujući prodavač knjiga Pascal u interpretaciji Predraga Vušovića, lik odjećom i maskom dizajniran kao arhetipski intelektualac koji sluti nadolazeću tragediju.

„Što je ovo, sapunica?“, zapita se u jednom trenutku Lidija, i sama zbunjena nestvarnošću i artificijelnošću svoje situacije i zbrčkano skicirane obiteljske drame u kojoj se našla, na što joj Pipa odgovori: „Ne, ovo je život!“ Nažalost, novi film Nevena Hitreca nezgrapna je i neuspjela tragikomedija u kojoj je život prisutan tek u tragovima.