(Ne)Adekvatna realizacija društvenih potreba

Već sam pogled na proteklu polovinu sezone 2009/2010. otkriva različite i brojne slabosti zagrebačkih kazališta (riječ je, u prvome redu, o onima koja pripadaju tzv. teatarskom mainstreamu). Općenito, što zbog objektivnih, što zbog subjektivnih okolnosti, broj premijernih naslova već je godinama u opadanju, a time i kazališna ponuda gubi na svojoj, barem potencijalnoj, atraktivnosti. Posljedično, siromaštvo ponude smanjuje divergentnost, te gotovo sva kazališta kao da konvergiraju prema zajedničkoj politici osrednjosti i konformizma. Formalizam postaje izlika za liniju manjeg otpora i poprilično nazočno načelo voluntarizma i slučajnosti, za koji postoji lijep (ali teško doslovce prevodljiv) talijanski termin qualunquismo (približno: štogodizam, ili tkogodizam). Repertoari također ne odaju dojam rezultata sustavna promišljanja, ili adekvatne realizacije tzv. društvenih potreba – no to je, moguće, već druga i znatno opsežnija tema za temeljitu raspravu. Ali, budimo realni, tražimo nemoguće, kao što se nekoć davno govorilo, pa pogledajmo od prilike do prilike, od teatra do teatra, što je učinjeno u ovih nekoliko proteklih mjeseci krizne i recesijske godine.

Drama Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu prikazala je dvama naslovima: Hamleta Williama Shakespearea u režiji Ivice Kunčevića, realiziran u suradnji s Dubrovačkim ljetnim igrama, te Moličreovu komediju-balet Građanin plemić, koju je režirao Krešimir Dolenčić. Čak i ako dobronamjerno priznamo da je to u određenoj mjeri imanentno svim kazalištima, u nacionalnoj kući gledatelj ipak mora ostati fasciniran (ako ne i zapanjen) – kvalitativnim oscilacijama. Nakon, dopustite mi tu banalnu parafrazu, predstave totalne katastrofe, kakav je bio već više puta apostrofirani Hamlet (i na koji zato više nećemo trošiti riječi, bilo bi uzaludno), uslijedio je u svakom pogledu izvrstan, a znatno složeniji, Građanin plemić, predstava koja priziva u sjećanje ne samo svrhu i razlog postojanja velike nacionalne kuće nego čak i neke od njezinih najboljih dana. Ipak, jedno pitanje ostaje visjeti u zraku: smije li kazalište takva backgrounda, i toliko još uvijek postojećeg ugleda, sebi dopustiti tolike amplitude? Podsjetimo se da je zagrebački HNK za najveći broj neredovitih ili povremenih posjetitelja, ili tek onih koji na fenomene hrvatskog glumišta ponekad bace oko – svojevrsna prva asocijacija, da ne kažemo, sinonim ili metonimija kazališta, odnosno kazališne predstave kao takve i općenito.

Ostala zagrebačka kazališta učinila su što su mogla – a to nije bilo ni odveć mnogo, ni kvalitetno, ni privlačno. Istini za volju, ako nas ništa nije oduševljavalo, ništa nas, s druge strane, nije odveć ni indigniralo. Ovdje je pak, nomen est omen, stagnacija visjela u zraku. GDK Gavella prikazala je Barbelo, iritantno netransparentno djelo Biljane Srbljanović, u režiji svenazočnoga Paola Magellija, koji je taj nekomunikativni, zbrkani i gotovo hermetični tekst suvremene srpske autorice pokušao relocirati, dodajući mu još jednu dozu – za razliku od teksta – prilično prozirne provokativnosti. Zanimljivo kao informacija i uvid – no ništa više od toga. Zagrebačko kazalište mladih nastavilo je glavnim tokom svoje već poznate i prepoznatljive poetike gotovo rutinski izvedenim (a potencijalno toliko provokativnim) Fassbinderovim Brakom Marije Braun u režiji mlade Tee Alagić Vlašić, Komedija se sigurno nikom nije zamjerila Havelovim dekadentnim i deziluzioniranim Odlaskom u mlakoj režiji čestoga gosta Jirija Menzela, dok je Kerempuh sezonu započeo adaptacijom već poznata McDonaghova komada Bogalj iz Inishmaana (izvelo ga je prije nekoliko godina požeško kazalište), pod naslovom Šepavi Jura od Kravarskog u adaptaciji i režiji Borisa Svrtana, s vremenskom i prostornom relokacijom. Tu bi se moglo postaviti tek načelno i pomalo retoričko pitanje – jesu li doista taj irski autor i to konkretno njegovo djelo toliko bitni i neizbježni da bi bilo opravdano dvostruko posezanje za njima u kratkome razdoblju, dok nepoznatima i neizvedenima u prostoru hrvatskoga glumišta ostaju toliki drugi ne samo suvremenici, nego čak i klasici.

I s tim bismo pitanjem – koje se može protegnuti i šire – ujedno i završili, očekujući obično produktivniji drugi dio sezone. Ili je i ta nada, ipak samo – kao i mnogošto drugo u hrvatskome teatru – Godot, čiji je dolazak neizvjestan, ali je ipak vjerojatnije da nikad neće stići.