Mršava operna godina

Bilo bi dobro kada bi sažeci i osvrti na određeno razdoblje pridonijeli boljem radu u budućnosti, no sumnjam da će iskustva iz 2009. išta promijeniti u 2010. A glavno iskustvo iz rada hrvatskih opernih kuća jest da one ne surađuju. Njihova međusobna suradnja, što se ponajprije odnosi na razmjenu gotovih predstava, tj. da se oprema predstava: režijska postava sa scenografijom i kostimima, prenosi iz kazališta u kazalište, nije nikakva daleka teoretska zamisao. To nije samo proklamirana nego i u okrilju Ministarstva kulture potpisana namjera četvero hrvatskih intendanata. Štoviše, ti se potpisi svakih nekoliko godina obnavljaju, a ne događa se ništa. I tako će biti sve dok se nužnost suradnje na nametne kao obveza svakom budućem intendantu kojega potvrđuje ministar kulture. Kada bi se to načelo barem jednom dosljedno provelo, svako bi kazalište za cijenu jedne predstave dobilo četiri predstave na repertoaru. A da se ne govori što bi zajedničko promišljanje i planiranje još moglo donijeti u pogledu raspoloživosti opernih solista, posuđivanja deficitarnih glazbenika, posuđivanja i razmjene kostima i rekvizite iz fundusa itd. Slični principi trebali bi vrijediti i za baletnu produkciju.

A da je suradnja u ovo krizno vrijeme besparice (koje se može i pogoršati, zašto ne?) itekako potrebna, pokazuje primjer Splitske opere koja je za svoje dvije ovosezonske premijere pomoć pronašla u suradnji s inozemnim opernim kućama. Nedavnu Prodanu nevjestu ostvarila je u koprodukciji sa Sjevernočeškim kazalištem iz Ustija nad Labom, a predstojećeg Seviljskog brijača radit će u koprodukciji sa Slovenskim narodnim kazalištem iz Maribora. Bit će to naš treći Seviljac jer Zagreb ima svog, a Rijeka svog, kao što će Osječka opera uskoro postaviti treću Čarobnu frulu, uz dvije postojeće zagrebačke, onu HNK-ovu i Akademijinu. Jedino Riječka izvodi iz Zagreba posuđene produkcije Ere s onoga svijeta i Madame Butterfly.

Najveći dio opernih događaja u 2009. obuhvatili smo u srpanjskom osvrtu Vijenca na proteklu sezonu. Nekoliko zanimljivih projekata zgusnulo se na samu kraju ove godine: koncertna izvedba Adela i Mare Josipa Hatzea u povodu pedesete obljetnice njegove smrti; scenska izvedba, također u dvorani Lisinski, Mozartove Čarobne frule studenata Muzičke akademije u povodu 340 godina Sveučilišta u Zagrebu; gala koncert mezzosopranistice Denyce Graves sa Zagrebačkom filharmonijom; i premijera Puccinijeve La Bohčme, predviđena za 18. prosinca u Zagrebačkoj operi, s kojom će se na Silvestrovo (?!) ispratiti stara godina.

Godina 2009. donijela je dvije hrvatske praizvedbe: Crux dissimulata (Prikriveni križ) Srećka Bradića praizveden je u koprodukciji Zagrebačke opere s Muzičkim biennalom, pod ravnanjem Zorana Juranića, u režiji Krešimira Dolenčića. Casanova u Istri Alfija Kabilja

praizveden je u Riječkoj operi u okviru manifestacije 17. Zajčevi dani, pod ravnanjem Ive Lipanovića, također u Dolenčićevoj režiji. Dok

Crux dissimulata donosi tmurnu, tešku temu i nelagodnu sliku bezizlazne današnjice, Alfi Kabiljo smatra kako su za teško vrijeme recesije najbolji lijek smijeh i vedrina, pa je napisao komičnu operu!

U rujnu je u Zagrebačkoj operi proslavljena 25. godišnjica stalnog izvođenja Verdijeva Nabucca. U doba njegova pojavljivanja na pozornici HNK-a u lipnju 1984. režija Petra Selema označila je novu stranicu uprizorenja opera u nas, snažnih dramskih naboja u psihološkom profiliranju likova i visoke estetike svekolikog izgleda predstave. Danas, kada sve više susrećemo razložno i bezrazložno provokativne režije, Nabucco još postojano traje zahvaljujući svojim klasičnim obrisima. I čini se da bi, scenski tako čvrsto usidren, mogao trajati još godinama unatoč činjenici da je danas nemoguće ponoviti blistava pjevačka tumačenja dviju premijernih podjela i brojnih drugih solističkih nastupa u više od 150 izvedaba. Iako je jubilej predstave, za koju internetska stranica HNK-a tvrdi da je to „pravi kazališni fenomen i najdugovječnija operna predstava u hrvatskim kazalištima“, proslavljen na početku sezone, Nabucco uopće nije bio planiran u repertoaru za ovu sezonu! Štoviše, bio je skinut s repertoara i tek su intervencije kulturne javnosti dovele do te jedine izvedbe. O svemu tome internetska stranica HNK-a ništa ne govori pa je sudbina Nabucca i dalje neizvjesna jer on svjedoči kako uspješne operne produkcije mogu trajati desetljećima, što ne odgovara zbilji ostalih zagrebačkih predstava na kratke staze.

Osječka opera zapala je posljednjih godina u duboku umjetničku krizu izazvanu lošim vođenjem kazališta. Sada se situacija nastoji popraviti izvođenjem mjuzikala i opereta kako bi se privukla publika. Možda to može biti korisno kao prvi korak, no čini se da bi solidna, ambiciozno zamišljena produkcija nekog djela standardnog repertoara bila isto tako mamac za publiku, ali i poticaj za jačanje entuzijazma opernog ansambla.

Teško je prisjetiti se je li ikada Splitsko ljeto prošlo bez operne premijere. Možda će i to nekim posebnim, crnim slovima ostati zapisano u rezimeu 2009. To govori kako će se utjecaj recesije i krize tek početi osjećati jer je inercija velikih kazališnih mehanizama poput opernoga veća. Opća situacija odražava se na pojedinačna ostvarenja, o čemu svjedoči ovogodišnja Nagrada hrvatskoga glumišta. Svi nominirani i nagrađeni sudjelovali su u svega četiri produkcije – splitskom Faustu i zagrebačkom Orfeju iz prethodnih godina te riječkoj Traviati i zagrebačkoj Crux dissimulata iz 2009. Doista mršava godina.