Mitre i tijare za crkvene glave

U božićno će vrijeme u crkve nagrnuti i oni koji cijele godine idu više mimo crkve nego u crkvu. Najviše ljudi obično se skupi na polnoćki, misi u pola noći na prijelazu s Badnje večeri na Božić, pošto se već dobro najedu, ali i napiju, pa se ta misa u narodu odvajkada zove i „pijana misa“. I sam dolazak na tu misu često prati pucnjava iz pištolja (razdragana, kao izraz vrhunske radosti, što je u Hrvata i inače iskazivanje sreće – puca se, recimo, i u svatovima), buka i galama, pa nije teško zaključiti da profano u najširim razmjerima caruje nad sakralnim. No kad se puk okupi u crkvi, pred njega će dostojanstveno stupiti njegov duhovni pastir – nadbiskup, biskup ili tek seoski župnik. Visoki crkveni dostojanstvenici neće (danas) doći do oltara gologlavi, nego će na glavi imati posebno pokrivalo, kapu, kojoj je obris poput šiljata luka. Ta je liturgijska kapa – mitra – simbol njihove vlasti. Osim nabrojenih uglednika (nadbiskupa, biskupa), nose je i pape, kardinali, a po posebnoj ovlasti i neki opati. No vidjet ćete da i iz toga pokrivala na „svetim glavama“ viri (i) inovjerstvo.

Mitra je vrlo staro pokrivalo za glavu, ali nije samo to. U starih Grka bio je to vojnički pojas od kože oko slabina, ali i ženski povez preko prsa ili oko čela. U istočnjačkih vladara, odakle nam je mitra došla i kao predmet i kao riječ, ta je kapa bila zaštitni znak vladarske časti, obično sa dvije vrpce koje se spuštaju niz zatiljak. Najčešće je bijele ili zlatne boje. Vrpce na stražnjoj strani mitre što padaju preko ramena na leđa zovu se fanon i od istoga su materijala kao i sama mitra. Papinski pak fanon (dio odjeće po obliku sličan štoli, ali mnogo veći i bogato ukrašen) nosi se preko cijeloga papinskog ornata. Neki i u njemu vide imitaciju pokrivala za glavu istočnjačkih biskupa. Osim kao pokrivalo, mitra se spominje i kao visoka antička frizura, koju karakterizira visoko začešljana, zadignuta kosa.

Dva roga mitre (od 10. do 18/19. stoljeća mitra je znatno mijenjala oblik) podsjećaju na dvije zrake svjetla što su, kako navode izvori i/ili predaje, izbile iz Mojsijeve glave dok je primao Deset zapovijedi. Simboliziraju Stari i Novi zavjet, a dvije vrpce što padaju na pleća duh i slovo Staroga i Novoga zavjeta. I grčka riječ mitra, pa onda i latinska, vuku korijen iz ie. *mei, što znači vezati, obvezati, opasivati, jer grč. mitra i znači vrpcu oko glave, povezaču za glavu, ubradač s vrpcama niz obraze. Već i simbolična značenja pojedinih dijelova mitre odvlače nas u još davniju povijest od grčke i rimske, do indoiranskoga božanstva Sunca i svjetlosti koje se zvalo Mitra (grč. Mithras). Mitra se u pojasu dodira raznih istočnjačkih religija združio s božanstvom Ahura-Mazdom, vrhovnim bogom, i sa Suncem, koje je njegovo oko, te s bikom, simbolom snage. Kao dan Mitrina rođenja uzima se rođendan Nepobjedivog Sunca (zimski solsticij), kada je i Mitra izronio gol iz stijene. Mitra se kao božanstvo prikazuje kao krilato biće s frigijskom kapom na glavi kako obredno kolje svetoga bika. Upravo je oblik te kape (čunjaste, s preklopljenim vrhom) preteča današnje mitre (i koječega drugog). Mitrin kult proširio se s Perzijancima (i kraljem Kirom) na Babilon, zatim prelazi u Grčku te vrlo plodno tlo nalazi među rimskim vojnicima, gdje se Mitra slavi kao nepobjedivi bog ratnika (Deus sol invictus Mithras). Njegova svetišta zovu se mitreji. Gotovo su uvijek uz neki izvor ili tekućicu, isprva u prirodnim ili umjetnim špiljama, potom i u kakvoj podzemnoj prostoriji ili građevini nalik na špilju. I u Hrvatskoj te u okolnim zemljama sačuvalo ih se još nekoliko (Cavtat, Otočac, Prozor, Poljčane kod Ptuja). Ja sam vidjela onaj u Rožancu, smješten u vrtači i zaklonjen šumom (okrug Črnomelj).

Zanimljivo je da su u antici mitru (ili infulu) kao pokrivalo za glavu slično turbanu nosili rimski svećenici, ali i vestalke – djevičanske svećenice božice Veste, koje su u njezinu hramu u Rimu održavale vječni sveti oganj. Služba im je – nešto povoljnije nego našim zaposlenim ženama – trajala trideset godina. I u prvim stoljećima kršćanstva mitru na glavi nose u crkvi žene, a svećenik je bio gologlav. Kao dio liturgijske odjeće, mitra se spominje tek u 7. stoljeću. Od prvotnih skromnih izvedbi (bijelo platno) s vremenom se sve više ukrašava, ali i stremi uvis, tako da su današnji oblici često protkani zlatnim nitima, a i ukrašeni dragim kamenjem.

Infula i kofiom znače isto što i mitra – svećenikovo pokrivalo za glavu (lat. infula, ures, vrpca). Vrpca oko svećenikove glave bila je znak njegove nepovredivosti. Kofiom (obično u starijem jeziku) dolazi od srlat. cophia, cophium, a ovo od grč. kófinos (koš, košara). No ni te riječi nisu u tim jezicima autohtone, jer evo i opet istočnjačkih prsta – ar. quffa (košara), preko tur. kova, posuda za zahvatanje vode iz bunara i nošenje vode (kofa, amper, vjedro, kabao, kanta). S posvećenim svećeničkim pokrivalom za glavu povezan je i tako prizeman kofer / kufer (njem. Koffer, fr. coffre), jer se i on izvodi od grč. kófinos, a njegov sam put s istoka upravo opisala. Naravno, ovdje kofer / kufer uzimam u pravom, a ne u prenesenom (još manje u vulgarnom) značenju.

Ni tijara nije bez primjesa s istoka, jer grč. tiára znači šiljatu lanenu kapu perzijskih kraljeva. Tijara u današnjem značenju pripada samo papi. Bilo bi još preciznije reći – pripadala je. Ona je simbolizirala papinu učiteljsku, zakonodavnu i sudačku vlast. Kad je služio misu, papa je to obavljao s mitrom na glavi kao i svi drugi biskupi. Papinska tijara sastojala se od tri krune (pa se zove i trokruna ili trostruk), koje su bile položene jedna povrh druge. I ta tri dijela tumače se kao Sv. Trojstvo ili kao izraz papinske trostruke vlasti (zakonodavna, izvršna i sudska). Tu se papine ovlasti podudaraju s onima u biskupa (jer je i papa tek jedan među jednakima). No u objašnjenju simbolike papinske tijare otišlo se i dalje, pa bi ti slojevi bili slika Božjega kraljevstva – vjernici na zemlji, duše u čistilištu i blaženi na nebu. Grguru Velikom i sv. Silvestru tijara je i svetačka oznaka u umjetnosti po kojoj ih odmah prepoznajemo. No takvu su tijaru pape nosili do II. vatikanskog koncila, jer otkako je 1966. papa Pavao VI. prodao tijaru koju su mu bili darovali milanski vjernici i time nastojao pomoći siromasima, pape više ne nose tijaru ni u izvanliturgijskim prigodama. Ostali su samo na mitri kao i svi drugi biskupi.